Ankica Čakardić radi kao docentica i nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je uredništva izdanja The Complete Works of Rosa Luxemburg pri izdavačkoj kući Verso. Autorica je monografije Ustajte prezrene na svijetu – tri eseja o Rosi Luxemburg i knjige Sablasti tranzicije – socijalna historija kapitalizma. Socijalistička i feministička aktivistkinja.
Filozofkinja Ankica Čakardić u intervjuu za portal BUKA govori o feminizmu na Balkanu, odnosu teorije feminizma i prakse, društvenim promjenama, aktivizmu i drugim temama. Ankica otvoreno govori o problemima radikalnog feminizma i pojašnjava zašto je baš on neprihvatljiv mnogim ženama.
Ankice, kada govorimo o feminizmu danas na Balkanu, kakvo je stanje, po Vašem mišljenju? Jesmo li kao društvo spremni za feminizam u praksi, ne samo u teoriji?
Feminizam na Balkanu ima relativno dugu i lijepu revolucionarnu povijest. Pritome mislim na socijalističku i antifašističku feminističku povijest. Čak i kada društvo nije bilo spremno za njega ili ga je režim kočio na svakom koraku, feminizam se neumorno nametao kao ozbiljna praktička i teorijska pozicija. Čini mi se, a i historija to bogato dokumentira, feminizam čini najviše emancipacijskih iskoraka baš onda kada pretjerano ne mari za to je li društvo spremno za neku političku promjenu i uvriježene metode borbe, i kada se tvrdoglavo fokusira na realizaciju svojih vizija nekog boljeg svijeta za sve potlačene klase. Tako, primjerice, gledam na feminizam Makedonke Roze Plaveve, Labinjonke Giuseppine Martinuzzi ili jugoslavenskoga AFŽ-a. Danas je feminizam, kao i druge lijeve politike, sveden na borbu za očuvanje već stečenih socijalnih i političkih prava. I te su suvremene bitke neupitno važne i prioritetne. No, uz te kratkoročne borbe, lijevi feminizam nužno mora razvijati i dugoročne progresivne politike, one koje zbiljski mijenjaju društvo u cjelini. Bojim se da nam taj dio feminizma na Balkanu danas kronično nedostaje.
Kako teorije feminizma prenijeti u praksu, u svakodnevni život. Koja je razlika između teorije i života, kako je smanjiti?
Postoje dobre feminističke prakse, ali postoje i one kontraproduktivne i besmislene. Jednako je i s teorijom – ima sjajne i važne, ali ima i mnogo loše feminističke teorije. Ne treba fetišizirati nijedno nauštrb drugoga. Jednako smo na političkom gubitku ukoliko izbjegavamo misliti, analizirati, čitati i pisati, dakle obrazovati se na bilo koji način, baš i kada izbjegavamo ikakvo političko organiziranje ili praksu. Uz to, bavljenje politikom nije nalik nekoj jasno organiziranoj tablici s dobrouređenim i zacrtanim tajmingom, politika je najčešće spoj različitih elemenata, često nepredvidivih i nerijetko kontradiktornih. Teorija nam uvijek treba kako bismo lakše razumjeli te kontradikcije i politički svijet oko nas, ne bismo li ga na koncu mijenjali.
Kada se feminizam svede na opskurne meta-teorije bez ikakve materijalističke i historijske perspektive, tada on niti ne tendira imati veze sa stvarnim životom. S druge strane, svašta se danas prodaje pod imenom „feminističke prakse” pa i tu treba hladne glave zbrojiti faktore i vidjeti što je zapravo posrijedi. Djelomično na tragu prošlog odgovora – jedini zbiljski spoj progresivne feminističke teorije i svakodnevnog života odvija se u okrilju lijeve, klasno intonirane politike koja je socijalno osjetljiva, usmjerena na podruštvljenje kućanskog rada, reproduktivnu pravdu i javno zdravstvo, besplatno i dostupno obrazovanje, te koja ulaže u infrastrukturu usmjerenu (i) na neformalno feminističko obrazovanje. Dakle, da bismo imali feminizam u svakodnevnoj životnoj praksi, morali bismo ga učiti i prakticirati od vrtićke dobi, preko svakodnevne roditeljske ili obiteljske skrbi, do radnog mjesta, sindikalnih i radničkih organizacija, partija, škola svih vrsta i oblika, na ulicama, kuhinjama i u spavaćim sobama. Hoću reći – feminizam nije privatna stvar nečije dobronamjerne geste, niti je stvar neke izdvojene nevladine organizacije ili sekcije. Feminizam postaje stvarnom praksom tek kada je sastavni dio univerzalne emancipirajuće politike.
Kod nas je popularno da žene ističu da su za prava žena, ali da „nisu feministkinje“. Zašto je feminizam na lošem glasu?
Mislim da je nekoliko razloga za to. Često je posrijedi problem da nije do kraja jasno što se pod feminizmom misli, pa su žene često sklone podržati, primjerice, borbu za pravo na abortus ili zakone protiv seksizma. Ali, pritome, teško pristaju na radikalno-feminističku tezu da sva zla ovoga svijeta uzrokuju muškarci. Uz to, društvo je nerijetko konzervativno, pa namjerno predstavlja feminizam kao prijetnju. Ti su antifeministički stavovi sve jači u današnjim vremenima alt-desnice i fakenews konspirativne propagande. Dakle, s jedne strane unutar feminizma – prije svega radikalnog – pojavljuju se tendencije koje reduciraju feminizam na borbu između spolova (što je potpuno notorno) s čime se mnoge žene ne žele složiti, a s druge strane konzervativne struje koje su sastavni dio dominantnog režima uporno rade protiv feminizma ali i svih progresivnih politika.
Feministkinje nisu samo žene, i muškarci mogu i treba da budu feministi. Kako to ljudima do danas nije jasno?
Nije jasno jer nije samorazumljivo, politika je proces iz kojeg učimo i usvajamo vrijednosti, feministička svijest ne pada spontano s neba. Ako ugrubo sagledamo feminizam kroz njegova tri „glavna pravca” (marksistički, radikalni i liberalni), onda ćemo odmah shvatiti o čemu se radi. Marksistkinji nikad neće biti upitno da su i muškarci ili trans-osobe feministi jer mu je osnova politike solidarnost i univerzalizam, a ne neki izmišljeni spolni esencijalizam. Liberalne feministkinje će nekonzistentno i oportuno zastupati svoj stav prema muškarcima, dok će radikalne feministkinje otići daleko u ženski separatizam. Čini mi se da ta struja, dakle radikalna, u posljednje vrijeme ozbiljno šteti feminizmu i njegovim progresivnim ciljevima. Budući da su marksistkinje oduvijek na margini, a liberalne i radikalne feministkinje u mainstreamu, ono što se o feminizmu najdalje čuje upravo su problematične poruke kao što je ona da je feminizam isključivo ženska stvar.
Dozvolite mi da i ovo dodam, da malo zakompliciram prethodnu misao. Čini mi se da je suvremeni radikalni feminizam jedna od najlošijih postmodernističkih podvala. Ne samo da pliva u lošoj identitarnoj pseudo-teoriji, bez imalo klasne svijesti, i ahistorijskim naracijama, natopljenima konzervativnom moralizacijom i „ženskom mistikom” (neki nazadni spoj new age „materije”, „svetog ženskog tijela” i moć-je-u-rađanju kulta s alt-desničarskom terminologijom), već maksimalno depolitizira feminizam. Isključuje politiku, uključuje psihologiju, a njegov glavni organizacijski princip je preoblikovanje feminizma u self-help grupu. Radikalni feminizam uzastopce kooptira s liberalističkom fetišizacijom zakona koja svoju tzv. “radikalnost” degradira na pravni režim (da ne kažem švedski institucionalni režim). Tako, jednim udarcem, postmodernistički radikalni feminizam čini najmanje tri štete – od borbene pozicije feminizma i njemu inherentne politike solidarnosti stvara pasivne žrtve i napada ljude koje njegovo moralno čistunstvo nije u stanju provariti, gura feminizam u konzervativnom i desničarskom smjeru, zaobilazi znanost i zdravi razum u korist konspirativnih teorija i predmodernističke mistike. Kada sve to uzmemo u obzir, vidimo da je stvar s feminizmom dosta komplicirana, kao i to da konzervativne društvene tendencije ne zaobilaze ni feminizam. Ovdje sam i nešto više o tome pisala.
Patrijarhalno društvo pogoduje razvoju nacionalizma, religije. Živimo novu afirmaciju ovih ideja, posebno od devedesetih godina prošlog vijeka, a situacija ni danas nije ništa bolja. Kako u svjetlu ovoga gledate na društvo u kojem smo odrastali i u kojem živimo?
Kada je kapitalizam u krizi, onda jačaju i socijalne krize. Desničarski i ultrakonzervativni pokreti prepoznaju socijalne krize, i umjesto da uzroke socijalne krize lociraju u kapitalističkoj ekonomiji, oni okrivljuju nacionalne i vjerske manjine, migrante, lgbt ljude, marksiste, tzv. „salonske ljevičare”, Rome, feministkinje itd. U odnosu na neka druga jugoslavenska vremena, bojim se da su ove mržnje tek u svom zamahu.
Živimo u „društvu spektakla“, mladima su heroji razni jutjuberi i influenseri sa Instagrama, to je vjerojatno generacija koju danas sve manje poznajemo. Kako se suočiti sa njom, kako njoj predstaviti feminizam?
Ma nije sve tako crno! Ima odličnih tjub kanala, npr. ContraPoints. Uostalom, svašta se da upratiti na Instagramu! No, šalu na stranu. Čini mi se da je problem u tome što je sredinom 90-ih naovamo, uslijed privatizacije internetske infrastrukture, Internet u najvećoj mjeri napustio svoje radikalno-demokratske potencijale, i otada zapravo započinje njegova ozbiljna komodifikacija i komercijalizacija. Sve se to dodatno usložnjava njegovom koncentracijom na marketinšku industriju koju sasvim lijepo održavaju „influenseri”. Rekla bih da je ključni problem „društva spektakla” politička ekonomija Interneta, a da društvene mreže u tom kontekstu proizvode sadržaj kojim ga reproduciraju. Kad je riječ o mladima, veliki broj istraživanja pokazuje da su oni znatno „širih obzora” i spremniji na velike društvene promjene nego generacije njihovih roditelja.
Možemo li očekivati društvenu promjenu, bez velike revolucije, bez radikalne političke promjene?
Mislim da ne možemo. No, to ne znači da je čekanje Godota jedino što bismo trebali činiti dok ne stvorimo uvjete za ozbiljnije političke promjene. Recimo to ovako, u nerevolucionarna vremena treba pripremati teren, teorijski i praktički, za ujedinjenu frontu. Gasiti požare gdje je potrebno i kad je potrebno, baš kao i uporno – i to ne samo legalističkim instrumentima – provocirati norme i politički režim.
Koliko je aktivizam važan u svjetlu ove priče, mijenjanja društvene paradigme?
On je ključan. No, ne bilo kakav aktivizam, kako sam to spomenula i u ranijem pitanju. Ne treba se zavaravati, jedine zbiljske društveno-političke promjene za sve potlačene klase ovoga svijeta mogu se izroditi isključivo iz antikapitalističke borbe.