Kahneman tvrdi da su sreća i zadovoljstvo dvije različite stvari. Sreća je trenutačno iskustvo koje se javlja spontano i kratkog je vijeka. Dok je zadovoljstvo dugoročno osjećanje, koje se gradi tokom vremena i zasnovano je na postizanju ciljeva i izgradnji života koji nam se dopada. U razgovoru koji je sa njim vodio ekonomista Tyler Cowen, Kahneman objašnjava da kada radimo na ostvarenju nekog cilja, to može umanjiti našu sposobnost da uživamo u drugim stvarima.
Na primjer, u Kahnemanovom istraživanju kojim se mjeri svakodnevna sreća – iskustva tokom kojih se ljudi osjećaju dobro – otkrio je da vrijeme provedeno sa prijateljima donosi izuzetno pozitivne efekte. Pa ipak, oni koji su fokusirani na dugoročne ciljeve, a koji im donose zadovoljstvo, ne postavljaju nužno druženje kao prioritet, jer su zauzeti ostvarivanjem većih ciljeva.
Ovakvi ljudski izbori naveli su Kahnemana da zaključi da mi nismo toliko zainteresovani za sreću kao što tvrdimo. “Sve u svemu, mislim da ljudi ne rade na tome da budu srećni u tom smislu…čini se da to nije ono što ljudi žele da rade. Oni zapravo žele da povećaju zadovoljstvo samima sobom i svojim životima. A to vodi u potpuno drugom pravcu od povećanja sreće”, kaže on.
U intervjuu za Ha’aretz , Kahneman tvrdi da je zadovoljstvo uglavnom zasnovano na poređenjima.”Životno zadovoljstvo je povezano u velikoj mjeri sa društvenim mjerilima – postizanjem ciljeva i ispunjavanjem očekivanja.” On primjećuje da novac ima značajan uticaj na životno zadovoljstvo, dok na sreću utiče samo nedostatak novca. Siromaštvo proizvodi patnju, ali kada imamo određen nivo prihoda koji zadovoljava naše osnovne potrebe, dalje bogaćenje ne povećava sreću. “Grafikon je iznenađujuće ravan,” kaže ovaj psiholog.
Drugim riječima, ako niste gladni i ako su vam zadovoljene druge osnovne potrebe kao što je odjeća i krov nad glavom, sposobni ste da budete barem jednako sretni kao najbogatiji ljudi na svijetu. Trenutni osjećaj sreće, međutim, ne doprinosi životnom zadovoljstvu. Gledajući unazad, osoba koja je imala mnogo sretnih trenutaka ne mora se osjećati zadovoljno svojim životom u cjelini.
Ovdje je ključno sjećanje. Zadovoljstvo je retrospektiva. Sreća se dešava u realnom vremenu. Kahneman je u svom radu otkrio da ljudi govore sebi priču o svom životu, koja može, ali ne mora da bude u cjelini sretna. Ipak, naša svakodnevna iskustva rađaju pozitivna osjećanja koja ne moraju nužno unaprijediti tu širu priču. Pamćenje je dugotrajno. Osjećanja su prolazna. Mnogi od naših najsretnijih trenutaka nisu sačuvani – nisu svi zabilježeni kamerom već se jednostavno dese. A onda opet nestanu.
Uzmimo odlazak na odmor, recimo. Prema tvrdnjama ovog psihologa, osobe koje znaju da mogu ići na putovanje i dobro se zabaviti, ali da će njihova sjećanja biti izbrisana i da ne mogu ništa fotografisati, možda će ipak odlučiti da ne idu. Razlog tome je što mi radimo stvari očekujući da ćemo stvoriti ugodna sjećanja koja kasnije možemo prizivati. Ali smo nešto manje zainteresovani za dobar provod sam po sebi.
Ova teorija pomaže da se objasni naša sadašnja kultura u kojoj dominiraju društvene mreže. U određenoj mjeri, nama je manje važno da uživamo nego da predstavimo svoj života kao nešto na čemu bi nam drugi trebali pozavidjeti. Preokupirani smo povećavanjem broja prijatelja i pratilaca, a ne da provodimo vrijeme sa ljudima koji nam se sviđaju. I na kraju, to nas čini očajnim.
Sreću osjećamo prvenstveno u društvu drugih ljudi, tvrdi Kahneman. Međutim, pokret pozitivne psihologije koji je nastao dijelom kao rezultat njegovog rada ne ističe spontanost i odnose sa ljudima. Umjesto toga, uzima se dugoročnija perspektiva, uzimajući u obzir šta život čini ispunjenim, što je koncept za koji Kahneman tvrdi da mu je neuhvatljiv.
Kahneman za sebe kaže da je “prilično sretan.” Kaže da je vodio “interesantan život”, jer je proveo dosta svog vremena radeći sa ljudima u čijem društvu je uživao. Ali dodaje da je bilo perioda kada je radio sam na pisanju i koji su bili grozni i kada se osjećao očajno.” Takođe kaže da ne smatra svoje postojanje značajnim, uprkos njegovim vrijednim akademskim postignućima.
Iako njegov doprinos legitimizuje emocije kao ekonomsku i socijalnu snagu i doveo je do stvaranja indeksa sreće širom svijeta, psiholog je prije pet godina prestao da se bavi istraživanjima u oblasti sreće. Sada istražuje i piše o konceptu 'buke' ili slučajnim podacima koji ometaju donošenje mudrih odluka.
Ipak, ostaje pitanje da li zaista želimo biti sretni, iskusiti pozitivna osjećanja, ili samo želimo da konstruišemo narative za koje nam se čini da ih treba pričati sebi i drugima, ali koji nam ne donose nužno zadovoljstvo.
Piše: Ephrat Livni, Quartz
Prevod: Milica Plavšić