Desilo mi se to na promociji „Priče iz komšiluka“ gdje sam upoznala Dalibora Mirosava iz Kozarske Dubice. Riječ je o talentovanom književniku, koji je diplomirao srpski jezik i književnost. Osim toga, bavi se energoterapijom putem koje drugima pomaže da dođu do dugo traženog mira. Ovo je priča o njemu u serijalu „Oni koji ostaju“.
U samom uvodu govori kako je teško odgovoriti na pitanje ko je zapravo on pa mu se najpoštenijim činilo reći da smo svi mi tragači za istinom u suštini.
„Na koji ćemo način doći do istine potpuno je nevažno. To su sve isti putevi koji vode ka istom cilju“, počinje Dalibor. Njegov životni put nije od samog starta ukazivao na to gdje će se on suštinski pronaći, ali zanimljiva je priča o njegovim i očevim željama za upis na fakultet.
„Upisao sam mašinstvo, jer je to bila očeva želja. Međutim to je bila velika greška, ali i veliki nauk za mene. Da ne pratim tuđu želju, već svoje srce. I onda sam se nakon dvije neuspješne godine prebacio na srpski jezik i književnost. Potpuno nesvjesno, mislio sam da je nesvjesno, ali našao sam svoj stari rad iz osnovne škole. I shvatio sam da to nije bilo slučajno da sam baš tu, a u sjećanje mi je došlo i to kako su mi bake iz Srbije slale Hromadžićeve romane i Bukvar. Sjeme je bilo posijano još tada, prije 22 godine. Svoju zahvalnost prema njima ne mogu dovoljno naglasiti“, govori Dalibor.
Za sebe dodaje kako je bibliofil, ali u pravom smislu riječi, jer je za njega čitanje ritual.
„Danas ljudi jedu kikiriki i čitaju, voze se u tramvaju i čitaju. To nije čitanje. To je samo prelazak preko stranica. Pravo čitanje je ritual. U punom smislu riječi. Sveti ritual, kakav je nekada bio u Srednjem vijeku. Književni rad se smatrao svetim pozivom. Potrebno je predati se svijetu koji iščitavaš, u koji stupaš.“
Upozorava da je sve što učimo zbir onoga što je neko odredio i da nam svima nedostaje holističke svijesti. Da imamo sposobnost učenja različitih oblasti.
„Ljudi se ranije nisu odvajali po naukama. Sve je to bilo u jednom sklopu učenja. Mi se danas dijelimo na fah idiote. Svako se kanališe u jednom smjeru. Naprimjer neko je dobar ekonom, ali nema elementarnu pismenost iz srpskog ili uopšte ne poznaje istorijske promjene koje su uslovile određenu vrstu ekonomskih prilika, što bi se jednostavnije reklo, ne poznaje duh vremena“.
Svoju potrebu za pisanjem tumači kao dar od Boga. Vjeruje da je to zadatak, koji ga navodi da kaže svijetu ono što ima i na taj način doprinese zajednici. Ukoliko ostane nedorečeno, uvjeren je da čini grijeh i prema samom sebi, ali i drugim ljudima koji bi iskru promjene našli u njegovom radu.
Za svoju priču „Sjećanje jednog dječaka“ dobio je književnu nagradu „Slavko Jungić Jesej“, ali mu je, kako dodaje, najveća nagrada ako uspije promijeniti barem jednog čovjeka svojim djelom.
„Koliko god čovjek vjerovao u sebe i bio spojen sa samim sobom, odnosno Bogom ili kako to Jung naziva Daemonom, to ne postoji bez drugih ljudi. Mi smo jedni drugima ogledalo. Mi ne postojimo bez drugih ljudi, jer ako jedna ruža postoji u jednom cvjetnjaku i nema niko da kaže da je ona lijepa, da li je ona lijepa ili nije? Mora postojati vanjski faktor. Meni više znači pokrenuti ljude. Ono što je iskreno uvijek će proći“, govori Dalibor.
foto: privatna arhiva
U vremenu iskrivljenih društvenih vrijednosti, pritisku i promjenama savremenog doba, on ostaje svoj. Čak dodaje kako je priča o takvom vremenu medijski trik, jer je uvjeren da je svako vrijeme isto.
„Uvijek je problem. Svaki veliki um ima problem sa svojim vremenom. Ja mislim baš obrnuto. Ovo vrijeme je nikad povoljnije za pisanje. Ima dosta materijala. Nauka počinje težiti prema duhovnosti. Imamo potpuno novu dimenziju. To je neiscrpno za svakog umjetnika. Za ljude koji su ispred svog vremena, njihovo vrijeme je određeno breme. Ali tako je uvijek bilo.“
Uslijed različitih kriza, privatnih lomova i događaja koji su ga preusmjerili u životu, došao je do energoterapije. Tu je spoznao veliku životnu lekciju o ušuškanosti komfor zone.
„Tad sam shvatio da je svaka kriza bitnija od trenutaka sreće, jer kriza je šansa za rast. Bez bola nema ni rađanja. Svaka komfor zona uljuljkava čovjeka, za književnost a i za energoterapiju potrebna je dinamika. Bilo kakva, makar i loša. Neko živi na selu pa misli da mu je loše, ali treba da se zapita šta da nema vodu, da nema struju, da nema sav taj komfor i čovjek koji prođe to, duhovno ojača.“
„Čovjek je biće svjetlosti, kosmičko biće i on egzistira na nekoliko nivoa, a mi se uporno bavimo materijalnim, fizičkim, odnosno našim tijelom. Postojanje aure, odnosno strukturalnog polja oblika, kako je nauka zove, dokazano je još decenijama unazad, plemenitim radom bračnog para Valentine i Semjona Kirlijana. Zahvaljujući njima, mi dans možemo stvarno vidjeti našu auru, pomoću mjernih instrumenata. Hiljadama godina unazad, u Indiji se bez ikakvog aparata znalo da aura postoji oko nas, i sve bolesti počinju u energetskom polju čovjeka. Energoterapija predstavlja preventivu. Zašto bismo kasapili svoje tijelo, kada prije otjelovljenja bilo koje bolesti, prije bilo kojeg opasnijeg simptoma, kroz našu auru, možemo djelovati preventivno. Koliko pridajemo pažnje fizičkoj higijeni, dok mentalnu zapostavljamo, a o energetskoj se tek sad počinje govoriti.“
Dodaje kako ljudi reaguju na posljedice, ali ne i na uzroke. Skloni smo piti tablete ako nas nešto boli, ali trebali bismo se zapitati, kako navodi, šta nas je dovelo do toga.
„Ljudi su generalno lijeni za bilo kakvu promjenu, ali ja ne krivim njih, jer ovo je izvještačen sistem, a i gomilu toga se povuče iz porodice, kroz ustaljene obrasce ponašanja. U čemu je problem da se pokaže slabost? Uče nas da razvijemo blokatore u svom tijelu.“
Dešavalo mu se da ljudi dođu strašno nervozni, ali da odlučno trpe bol kad ih dodirne. „Jednostavno su naučeni da trpe, iako ne znaju zašto to rade. Jednako kako trpe bol na terapiji, tako rade i u svakodnevnom životu. Ne žele da otpuste sav talog u sebi, čak i ne priznaju da ga imaju, a okreću se porocima, jer je to lakši način da se privremeno smire, a posljedice nakon toga su katastrofalne. Način na koji ja pristupam ljudima, zasnovan je na akupresuri određenih tačaka na tijelu gdje može doći do potencijalne blokade naše energije. Blokade čovjek stvori neurednim načinom života i neurednim načinom razmišljanja. Otklanjanjem takve blokade, automatski se otklanja i nakupljena „loša“ energija, a samim tim čovjek se rasterećuje i emotivno“.
Naravno ova terapija podrazumijeva mnogo toga u sebi, o njoj se može napisati nekoliko knjiga. Ovu metodu razvio je Nenad Janjetović, i uspješno pomaže ljudima već 30 godina, i njemu sam beskrajno zahvalan na svemu što me naučio.
Dalibor svakodnevno pronalazi mnoštvo razloga za ostanak u BiH, a na pitanje o odlasku odgovara kako je seoba uvijek bilo. Ljudi su odlazili i vraćali se, pa čak i za vrijeme Jugoslavije, koju smatraju zlatnim periodom naših prostora.
„Ljudi padaju na naivne trikove da ih na Zapadu čeka veliki novac, da je sve dostupno, slobodno. Poznajem veliki broj ljudi koji žive u zapadnom sistemu, imam i rodbine koja tamo živi. Oni dođu jednom godišnje (vrlo rijetko dva puta) i budu dva tri dana kod mene i to je to. Da li je to slobodan život? Koliko smo mi spremni da žrtvujemo svoju slobodu? Jedan čovjek koji ode recimo u Njemačku, ne može imati platu početnu veću od 2000 evra. Ako je samac, spada u najnižu poreznu klasu, koji on plaća 800- 900evra. Pitanje je šta ostane? Ko nas to uči da je život trka za novcem kojim ćemo kupiti šta? U kakvim mukama na kraju umiru ljudi po staračkim domovima na Zapadu, to sam vidio svojim očima. Većina je imala veliki novac. Nije im ništa značio. Vratili su ga onima koji su im uništili zdravlje i podvalili vještački sistem života, a na kraju će i na lešu da zarade.“
Dodaje kako zna i za primjere onih koji su se snašli, ali je uvjeren da bi jednako uspjeli i da su ostali ovdje.
„Naša duša je iz nekog razloga birala da se baš ovdje rodi. Na nama je da otkrijemo taj razlog. Zašto sam ja došao baš ovdje? U nekom trenutku sam počeo uviđati prednosti toga. Imam čist vazduh, rijeku preko puta kuće, šumu, dvorište – imam slobodu, a ona je osnov za razvijanje ideja i osnov za zdrav život. Ideja ima najvišu vrijednost a pri tom je potpuno materijalna pojava u našem psihičkom životu. Zašto da ostavljam sve to da bi se preselio u neki betonski kavez?“ navodi.
Oduvijek je ulagao materijalno u svrhu duhovnog i uvjeren je da jednom kada počnete pratiti svoju strast, ona se kad tad poklopi sa onim što radite za novac. Tada, kada dođete do te tačke, uvjeren je da ste ostvarili sretan život.
Društvo nam pak nameće potpuno pogrešne ideale sreće, svjestan je toga i Dalibor, koji navodi kako naš medijski sistem nije naš.
„Mi nismo vlasnici naših medija. Medijski prostor je zagađen. Šta se danas plasira ljudima uopšte? Evo uzmite primjer bilo koji muzički spot, plasiraju se dobri automobili, neke zgodne žene, neki elitistički način života. Luksuz se plasira, a u stvarnom životu je za većinu ljudi nedostižan, i to izaziva frustracije i klasne podjele iz koji se rađa novi fašizam. Takva atmosfera, naravno, pogoduje farmaceutskim industrijama, dilerima droge, makroima, i svim onim koji nude društvene surogate, odnosno, nude nam kompenzaciju za prave vrijednosti koje su potrebne našem tijelu i našoj duši, prije svega. Ali šta nas čini srećnim? Je li to spolja ili iznutra? Mi moramo da radimo na unutrašnjem inženjeringu. Moramo da shvatimo da sreća nije spolja, da je iznutra. Veoma je važno da naučimo slaviti život.“
Svjestan je da to možda djeluje banalno, ali uvjeren je da je istina. Svoju sreću koristi kao inspiraciju i razbija jednu od tipičnih predrasuda da samo tužni ljudi mogu biti uspješni pisci.
„Ljudi se poistovjećuju sa snažnim emocijama, umjesto da shvate da smo mi daleko više od toga, ali taj holivudski program je, po svemu dudeći, duboko utisnut u naše poimanje ljubavi, sreće i blagostanja“.
U pripremi mu je zbirka ljubavnih pjesama, a kroz smijeh govori kako će sigurno one iz tužnog ciklusa bolje proći, jer sreća nikoga ne zanima.
Uspjeli smo se osvrnuti i na aktuelni film Džoker o kojem je rekao:
„Džoker je popularan, jer je potpuno uništen čovjek. Ljudi se poistovjećuju s njim i misle da tako treba, a da je srećan kraj moguć samo u bajkama, što je najveća prevara vijeka. On je nesretan čovjek koji se trudi smijati i kad je najgore, što je greška. On sputava svoju emociju, i pobunjenik je ovog vremena. On pati i onda ga okarakterišu kao poremećenog, šizofrenog, depresivnog. Opet se ponavlja jedna zamjena teza. Pobunjenik je i automatski psihički bolesnik, i time se šalje jedna prljava podvala, da bunt nije dobar, da su buntovni samo oni koji su oboljeli. Bez tog bunta ništa se vrijedno ne bi stvorilo u našoj civilizaciji. “ zaključuje Dalibor.
Tekst je nastao kao dio serijala “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a