Istraživanja podupiru pretpostavku da se ova uvjerenja više brane kada ljude nešto podsjeti na vlastitu smrtnost i štite ljude od zabrinjavajućih misli o vlastitoj smrtnosti.
Teorija upravljanja strahom (koja se uglavnom temelji na idejama Ernesta Beckera) polazi od ideje da se ljudi, za razliku od drugih životinja, suočavaju s nečim potencijalno zastrašujućim: sa sviješću o vlastitoj smrtnosti u kombinaciji sa željom za životom. Ako parafraziramo jednog od začetnika ove teorije, Sheldona Solomona, svijest o tome da nam je 'suđeno' nestati u ništavilu te da nismo ništa značajniji od guštera ili krumpira nije osobito pozitivna. Kako se onda ljudi nose s tom sviješću?
Prema pristupu teorije upravljanja strahom, ljudi se sa smrtnošću nose poricanjem vlastite smrtnosti i izbjegavajući razmišljanja o tome. U osnovi mi potiskujemo taj strah (primjerice, misli o smrti potiču motivaciju da ih izbjegavamo, tjeraju ljude da preuveličavaju vjerojatnu duljinu svog života i smanjuju se kada nas nešto podsjeti na vlastitu smrtnost).
Međutim, ovaj pristup neizostavno ima neke pogreške. Svi mi znamo da ćemo umrijeti, bez obzira na to koliko se trudimo izbjegavati misli o tome. Zato su ljudi razvili kulturalne simbole koji daju značaj i vrijednost našem životu, koji nam nude osjećaj važnosti i na kraju besmrtnost, kada kroz život održavamo standarde tih uvjerenja (otuda i ljudska potreba za samopoštovanjem) kao sredstva suočavanja sa vlastitom smrtnošću.
Ova besmrtnost može biti simbolična, poput razbijanja rekorda ili doprinosa različitim svjetonazorima i grupama, što su stvari koje će nas nadživjeti, a može biti i doslovna, poput vjerovanja u život nakon smrti.
Tipična istraživanja u okviru spomenute teorije izlažu ispitanike mislima o njihovoj vlastitoj smrtnosti ili o nekoj drugoj negativnoj ili odbojnoj temi (primjerice, o fizičkim bolovima, neuspjesima, tjeskobama, beznačajnosti, neugodnosti, neizvjesnosti). Smrtnošću se u ovim istraživanjima upravlja kroz otvorena pitanja o smrti, pitanja o smrti s točno/netočno odgovorima, pri čemu sudionici upisuju riječ smrt kao dio (navodno) nepovezanog zadatka, ili tako što sudionici popunjavaju materijal ispred groblja.
Istraživanja u prilog ovoj teoriji pokazuju da podsjetnici na smrt uzrokuju da ljudi čine sljedeće stvari:
– Jače brane svoje kulturne svjetonazore. Primjerice, tako što se manje slažu s osobom koja negativno piše o svojoj zemlji, žele veće kazne za moralne prijestupnike, imaju agresivnije stavove prema različitim "drugima", uključujući podršku za ratovanje.
– Jače nastoje štititi svoje samopoštovanje, primjerice tako što bolje prihvaćaju pozitivne kritike i komentare ili pak uzimajući više zasluga za ostvarene uspjehe.
– Više se identificiraju sa svojom grupom.
– Pokazuju povećan interes za bliske veze i imaju povećanu želju za stvaranjem potomstva.
– Pokazuju sklonosti za jasne i dobro strukturirane informacije i fizička okruženja.
– Stvaraju veću psihološku distancu od drugih životinja; primjerice, manje se slažu s esejima koji tvrde da ljudi nisu jedinstveni u odnosu na druge životinje te ocjenjuju životinje kao manje sposobne za misli i emocije.
– Postaju religiozniji i više vjeruju u nadnaravne stvari, poput života nakon smrti.
– Pokazuju smanjene sposobnosti samokontrole i samoregulacije.
– Misli o smrti pojačavaju se kada ljudi preispituju svoje svjetonazore.
– Obrana svojih uvjerenja prije nailaska na neki podsjetnik o smrtnosti ublažavaju misli o smrtnosti.
Kako se mjere misli o smrti? U svim ovim istraživanjima one su se mjerile tako što se ljudima da zadatak da popune određene riječi poput primjerice G R A _ _, riječima povezanim sa smrću ili nekim drugim riječima. U ovom slučaju, riječ povezana sa smrću bila bi G R A V E (grob).
Branjenjem bilo koje od spomenutih stvari (veza, uvjerenja i slično) prije nekog podsjetnika na smrtnost ili uklanjanje tjeskobe kod ljudi smanjuje učinak koji imaju misli o smrti i vlastitoj smrtnosti.
Teorija upravljanja strahom tvrdi da se ljudi sa smrtnošću suočavaju stvaranjem uvjerenja i vrijednosti koje nude osjećaj besmrtnosti. Istraživanja podupiru pretpostavku da se ova uvjerenja više brane kada ljude nešto podsjeti na vlastitu smrtnost i štite ljude od zabrinjavajućih misli o vlastitoj smrtnosti.
Dakle, sljedeći put kad budete žestoko branili svoja uvjerenja, možda bi vam moglo pomoći da osvijestite da to jednim dijelom vjerojatno radite kako biste ublažili vlastite nesigurnosti povezane s konceptom smrti.
Argumenti nisu samo argumenti, oni su traganje za besmrtnošću, piše Nathan Heflick za Psychology Today.