Ima akcenat koji odaje odakle dolazi. Odatle su nekako muškarci šarmantni.
Ima nos koji ili mnogo laže ili obećava. To još uvek nisam utvrdila.
Upoznali smo se, kao i u svakoj modernoj priči, u klubu.
Progovorili smo možda par rečenica kojih se ni danas ne sećam. Tražio je neki moj kontakt i ja sam mu, kao i svaka moderna devojka, dala svoju mail adresu.
Poslao je mail koji nikada nije stigao do mog sandučeta.
Našao je načina da pošalje i neke poruke koje su stigle do onog drugog inboksa.
Istopio je kilometre i doneo mi poljubac u obraz.
Nije ništa obećavao tim očima, samo me je gledao i pričao onim akcentom na koji devojke padaju.
Pričao je da je zima najlepša u Sankt Peterburgu i kako će tamo da me odvede da uživamo u snegu i magičnim belim noćima.
Rekla sam da je zima najlepša uz miris kuvanog vina, mušku majicu i onog ko ume da mi ugreje stopala.
Pričao je o najtoplijim gradovima u kojima je bio i kako jedan grad vezuje za mene.
Rekla sam mu da je najtopliji onaj grad u kojem je neko zbog kog poželiš da ostaneš.
Pričao je i da su devojke pred praznike pomalo luckaste jer veruju u magiju.
Rekla sam da su devojke satkane od magije, koju samo posebni dečaci mogu da vide i osete.
Pričao je da mi se oči menjaju kao Jadransko more, da su mutno plave kada me neko usidri, i smaragdno zelene kad zaiskre onim čudnim sjajem.
Rekla sam mu da su sve to decembarske priče koje, baš kao i oči, mogu da obećaju pakao ili raj. Setila sam se i jednih tamnih očiju koje su svašta obećavale i zbog kojih su mi oči dugo bile mutne.
Nasmejao se i rekao da je sve veoma jednostavno. Oči same govore, a na nama je da li ćemo da poverujemo i u priču koju nam pričaju.
Autorka: Anela Uzeirović