Xu Chunlin krenuo je u potragu za pravdom. Zajedno s 80 građevinskih radnika stao je na visoki nadvožnjak u kineskom megapolisu Shenzen. Svi su mislili isto – skočiti i skončati odmah ili čekati sporu smrt? Putovanje koje ih je dovelo do tog mosta započelo je početkom 1990-ih. Muškarci su tada bili mladi i zdravi, radnici migranati iz provincije Hunan. Shenzhen je biolučki pogranični grad na jugu, uz granicu s Hong Kongom, ali nije ni približno bio kozmopolitsko središte s 12 milijuna ljudi, kao što je to danas, piše Washington Post. Ovamo su se slijevali deseci tisuća mladića poput Xu Chunlina da bi desetljećima radili da bi udarili temelje današnjeg grada, kopali podzemnu željeznicu,…
Ali nisu znali da zaštitne pamučne maske koje su koštale tek 1,5 dolar i koje su im davali, nisu dovoljna zaštita od silikonske prašine koja im je neprekidno prekrivala lice dok bi bušili granitnu podlogu. Više od 100 bivših radnika iz Hunana umrlo je u proteklom desetljeću od silikoze, neizlječivog stanja uzrokovanog udisanjem čestica prašine koje ostavljaju ožiljke na plućima koja postanu stvrdnuta. Još oko 600 ljudi pati ili polako umire, kažu vođe radničkih skupina. Svojim plaćama uzdržavali su svoje obitelji u pokrajini Hunan, čak su i osigurali koliko-toliko pristojan život, a danas su potpuno osiromašeni i bolesni, trošeći zadnje zalihe svojih ušteđevina. Ovakvih je primjera u Kini na milijune. Svi ti radnici svojim su rukama gradili kineske suvremene gradove u kojima danas živi oko 400 milijuna ljudi. Srednja klasa upravlja kineskom ekonomijom, do ruralno stanovništvo odakle dolaze radnici, i dalje žive u katastrofalnim uvjetima. Jedna se priča ogleda u sjajnim vještinama koje su izgradili: pozadini za uspješnu srednju klasu od 400 milijuna ljudi koji žive u kineskim gradovima i upravljaju njenom ekonomijom. Četrdeset godina nakon što se Kina odmaknula od svog socijalističkog sustava – i obećanja o temeljnoj skrbi za radnike – zemlja rješava teška pitanja nakupljena u hvatanju koraka sa suvremenim načinom života. Od početka 2018. godine, radnici iz Hunana na čelu s Xuom putovali su više desetaka puta do Shenzena da bi od vlade zatražili pomoć. Početkom studenog 2018. stotine njih su okupirale vladinu zgradu a onda ih je policija rastrjerala pendrecima i suzavcem koji je dodatno pogoršao njihovo zdravstveno stanje.
Tijekom tog okršaja, radnici su s nadvožnjaka prijetili da će se masovno baciti na auto-cestu s osam traka. Xu, jedan od vođa prosvjeda te noći, rekao je da je spreman umrijeti za to. Ali i on se osjećao odgovornim za te muškarce, objasnio je kasnije. Bio je jedan od prvih koji su devedesete doveli svoje suseljane u Shenzhen, pokrenuvši lanac uspjeha, ali kasnije prave tragedije. Stojeći na tom nadvožnjaku, Xu im je vikao da se odmaknu od ograde, da se smire i pričekaju još koji dan. „Kina je poput vagona. Neće se pomaknuti naprijed ako ne gurnete. Ako se ne bojite smrti, u ovoj zemlji možete učiniti bilo što."
U okrugu Sangzhi, koji je dio provincije Hunan, nema industrije, tek nešto poljoprivrede. Ali kuće imaju više katova i one svjedoče o tome kako su njihovi stanovnici zarađivali gradeći kineske gradove poput Shenzena. "Svi su gradili velike kuće, a danas u njima više nitko ne živi", govori Gu Zhongping, bivši bušač i pokazuje kuće u kojima su umirali ljudi od plućnih bolesti. Gu Hejian, u kući ukrašenoj crvenim zastavicama zbog vjenčanja sina, ne očekuje da će još dugo živjeti. Zhong Yichuan, koji je živio do njega, umro je prije dvije godine. Wang Zhaogang umro je u travnju, a na sprovod mu je došlo 10-ak bolesnih radnika odbrojavajući vlastite dane.
Više od 26 bivših bušača u okrugu Sangzhi umrlo je od plućne bolesti od 2009. godine, kažu stanovnici – smrt se ubrzava – oko 100 ostalih teško je bolesno. U dvije druge provincije Hunan, Leiyang i Miluo, dijagnosticirano je oko 500 bolesnih seljana koji su radili u Shenzhenu. Iako službene brojke nisu dostupne, internetski dokument na razini grada Hunan potvrdio je tvrdnje mještana. Zdravstveni pregled u 2017. pokazao je da je 290 mještana, većinom u Sangzhiju, imalo silikozu. I dok u razvijenim zemljama bolesti vezane uz rad opadaju ili ostaju na istim razinama, u Kini se te brojke drastično povećavaju. U 2018. godini oko 873.000 kineskih radnika imalo je pneumokoniozu, široku paletu plućnih bolesti, u odnosu na oko 559.000 iz 2000. godine. Neprofitna organizacija Save Pneumoconiosis procjenjuje da je istinski broj oboljelih mnogo veći – moguće oko 6 milijuna.
Kineski stručnjaci koji izrađuju prognoze, kažu da je u opasnosti od nekog oblika plućne bolesti oko 23.000.000 radnika. To je dvostruko više od 11,5 milijuna u Indiji, dok ih je u SAD-u oko 2 milijuna i u Europskoj uniji oko 1,7 milijuna. Radnici koji udišu prašinu i sitne mineralne kristale pronađene u stijeni i pijesku ne osjećaju odmah simptome. Ali tijekom mjeseci, ponekad i desetljeća, te čestice stvaraju velike zdravstvene probleme i uzrokuju smrt. Hodanje, čak i razgovor, postaju iznimno teški, ležanje u krevetu je nemoguće jer stvara osjećaj gušenja, pa oboljeli spavaju u sjedećem položaju i ne odvajaju se od aparata za kisik. U posljednjem stadijumu pate od teškog hripavca, gube naglo na težini i imaju česte prehlade i visoku temperaturu. Pneumonija ili tuberkuloza imaju kobne posljedice, pluća jednostavno odumiru.
Iza košarkaškog igrališta prepunog smeća, koje služi kao seoski trg, nalazi se seoska liječnica Li Li. Upravo je pregledavala Cheng Xiangyong, 49-godišnjaka koji neprekidno i teško kašlje. "Ostaje mu najviše tri godine života", predviđa Li, dok mu spravlja kapi ambroksol za otapanje sluzi, aminofilin za olakšavanje disanja i antibiotik. Tri pacijenta su nedavno umrla od silikoze. Bolesni radnici i dalje rade. Kliniku je od silikoze nedavno su umrla. Bolesni radnici nastavljaju s radom. U jednosobnoj klinici koju je preuredila iz priručne kućice nemaju odgovarajuće lijekove, opremu ali niti know -how. Ali za bolesne radnike u zabačenim brdima, kojima je potrebna skrb nekoliko puta mjesečno, i to je bolje nego dvosatna vožnja do gradske bolnice ili šest sati do glavnog grada provincije Changsha, rekla je. "Imamo toliko ljudi kao što je ovaj. Kažem im da ne dolaze. Ne mogu se nositi s njima. Ne mogu se nositi s rizikom", kaže ona. Dok je stezao stol, Chengova hrapava kokoša ispunila je sobu. U Shenzhenu je vježbao i odlazio 13 godina do 2017. godine, kada su se njegovi simptomi pojavili. Njegova težina nedavno je pala sa 70-ak kilograma na 50.
Cheng misli da će umrijeti brzo kao i njegov prijatelj Gu Erhu, čija su pluća otkazala 14. kolovoza samo nekoliko sati nakon što su razgovarali. Cheng se brine jer neće imati dovoljno novaca ni da kupi lijes i jer će bez novca ostaviti suprugu Chunyue i svoju 82-godišnju majku. "Preživjet ćemo, nema nam druge", kaže Chunyue i smješa se preko stola. 1980. godine Shenzhen je imao 30.000 stanovnika, kad su kineski komunistički čelnici odlučili da taj gradić postane prvi laboratorij slobodnog tržišta. Močvare su se pretvorile u tvornice s pogonima najpoznatije tvrtke za poroizvodnju mobitela iPhone. Tu je niknula četvrta najveća azijska burza, visoki poslovni tornjevi i hotelski kompleksi za najbogatije u kojima noć stoji i do 4.000 dolara. Ekonomski učinak Shenzhena porastao je s četiri milijuna dolara u 1980-ima na 340 milijardi USD u 2018. Dužnosnici su često pokazivali grad kao kineski prozor u svijet. Za Xu Chunlin – desetljećima prije nego što je razmišljao o skoku s mosta – Shenzhen je bio put iz zaleđenog okruga Leiyang u Hunanu.
Pročitajte više na: www.express.hr