Katarina Peović kandidatkinja je Radničke fronte za predsjednicu Republike Hrvatske. Inače je vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci i vrhunska gitaristica, a na izborima zastupa radničku i antifašističku ljevicu i zalaže se za uspostavu demokratskog socijalizma za 21. vijeka. Nakon 30 godina kapitalizma, revizije povijesti, ispreplitanja Crkve i države, ponižavanja radnika, nacionalne mržne i iseljavanja, ljevica u Hrvatskoj konačno ima za koga da glasa – jedan je od predizbornih slogana Katarine Peović.
Na nedavno održanoj debati predsjedničkih kandidata na HRT-u, Katarina Peović sasula je brutalnu istinu o “zločinačko-mafijaškom bremenu koje hrvatsko društvo nosi 30 godina”, te prozvala svoje protukandidate Miroslava Škoru i Kolindu Grabar Kitarović za licemjerstvo, na šta su se oni samo nelagodno smješkali.
Sa Katarinom za Buku razgovaramo o korijenitim promjenama za koje se zalaže, te o spremnosti hrvatskog društva za takve promjene.
BUKA: Radnička fronta i vi kao njen predstavnik nudite potpunu promjenu paradigme? Je li hrvatsko društvo spremno za tako radikalan zaokret?
PEOVIĆ: Većina obespravljenih u hrvatskom društvu, barem intuitivno, zna da je potrebna radikalna promjena i da se bez takve promjene perspektiva za njih neće promijeniti na bolje. No, spremnost na radikalne promjene ne razvija se preko noći, već korak po korak, počevši od vizije drugačijeg društva do revolucionarne prakse koja treba voditi simultanoj promjeni u društvenim okolnostima i u samim akterima društvenih promjena. Tek kroz takvu praksu većina obespravljenih može razviti kapacitete za radikalne promjene i za izgradnju socijalističkog društva koje će se temeljiti na demokratskom sudjelovanju ljudi u svim važnim odlukama koje ih se tiču, umjesto na vladavini i dominaciji elita, kao što je to slučaj sa svim povijesnim inačicama klasnih društava, poput kapitalističkog u kojem živimo.
BUKA: Prije svega, da li je nezadovoljstvo postojećim sistemom toliko snažno da ljudi žele potpunu promjenu?
PEOVIĆ: Nezadovoljstvo koje proizvodi postojeći sistem je golemo, no vladajući ga putem različitih reakcionarnih ideologija još uspijevaju usmjeriti prema lažnim uzrocima obespravljenosti – prema radnicima drugih nacionalnosti i vjera, prema migrantima, radnicima u javnom sektoru, seksualnim manjinama i slično. Formula je već prokušana, treba pažnju skrenuti sa kapitalističkih elita, te okrenuti obespravljene i radnike jedne protiv drugih, kako bi se i dalje osiguralo ispunjenje vjekovne formule – ‘podijeli pa vladaj!’. Zadatak ljevice jest da raskrinkava takve ideološke manipulacije, da politički organizira obespravljene, da razjašnjava koji su sistemski i klasni uvjeti uvjeti njihove obespravljenosti. To je zahtjevan zadatak, no nema alternative.
BUKA: Koje reforme bi trebalo provesti?
PEOVIĆ: Za uspostavu socijalizma za 21. stoljeće potrebno je uspostaviti tzv. socijalistički trokut. Tri su ključna elementa ili stranice toga trokuta – društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, proizvodnja koju demokratski organiziraju radnici i proizvodnja za komunalno i društveno utvrđene potrebe. Tek kada sve tri stranice socijalističkog trokuta budu simultano ispunjene, možemo govoriti da su ispunjene pretpostavke za socijalistički način proizvodnje.
BUKA: Odakle biste krenuli kada biste došli na vlast?
PEOVIĆ: Dolazak na vlast pogrešno se svodi na preuzimanje poluga države vlasti onakvim kakve jesu ili kakve su naslijeđene. No, socijalistička strategija mora biti drugačija i ona postojeću državu treba transformirati i u konačnici ukinuti u postojećem obliku čija je primarna i konstitutivna svrha održavanje društvenih odnosa dominacije. To znači da dolazak na vlast treba kratkoročno iskoristiti u svrhu preraspodjele od bogatih i privilegiranih prema siromašnima i obespravljenima, kako bi se ublažili najteži oblici deprivacije, no puno važnije, preuzimanje postojećih poluga državne vlasti treba iskoristiti kako bi se spriječila opstrukcija izgradnje institucija novog socijalističkog društva od strane represivnog, zakonodavnog i birokratskog aparata postojeće države.
BUKA: O kojem vremenskom okviru govorimo, za takve promjene nije dovoljan jedan mandat?
PEOVIĆ: Teško je davati procjene koliko će vremenski biti potrebno da bi se potrebne promjene u punom smislu realizirale. Treba naglasiti da je socijalizam uvijek i nužno proces podređivanja naslijeđenih elemenata starog, prije svega kapitalističkog društva, i izgradnje institucija i elemenata novog socijalističkog društva. Sigurno je da će za sveobuhvatnu društvenu promjenu biti potreban duži vremenski period od četiri godine.
BUKA: Zagovarate direktnu demokratiju. Da li to znači da vjerujete u pravilno rasuđivanje većine u Hrvatskoj? Nije li većinsko mišljenje i dovelo Hrvatsku u probleme na koje vi svojim političkim djelovanjem ukazujete?
PEOVIĆ: Materijalistički pristup shvaća spremnost na promjene, ali i ‘zdravorazumsko’ rasuđivanje kao nešto što proizlazi iz konkretne prakse društvenih individua. Kada je većina ljudi navikom, odgojem, obrazovanjem, vladajućim odnosima i ideologijom usmjerena da kapitalizam vidi kao nešto prirodno, kao nešto što nema alternativu, kada kapitalistički odnosi proizvode pasivne i atomizirane osobe koje su strukturno postavljene u konkurenciju s drugim obespravljenima i u odnos podređenosti prema vladajućim elitama, tada je naivno očekivati da će društvena većina biti progresivna u svojim idejama i svojem djelovanju. Zadatak socijalista je da organiziraju i usmjeravaju obespravljenu većinu na drugačijim osnovama – kako idejnim tako i institucionalnim – iz čega tek može proizaći progresivnost demokratskog djelovanja većine .
BUKA: Šta je demokratski socijalizam za koji se zalažete?
PEOVIĆ: To je demokracija, također shvaćena u materijalističkom, a ne čisto formalnom i proceduralnom ključu, gdje je od presudne važnosti osiguranje materijalne jednakosti u društvu čime tek biva ispunjen nužni uvjet za demokratsku vladavinu ‘običnih ljudi’. Rosa Luxemburg je to pregnantno izrazila s onom njezinom poznatom formulom – nema socijalizma bez demokracije kao niti demokracije bez socijalizma.
BUKA: Možete li navesti primjere država koje su, barem u određenim segmentima svog društveno-političkog uređenja, najbliže tome?
PEOVIĆ: Skandinavske zemlje imaju i dalje relativno snažnu ‘državu blagostanja’, Ujedinjeno Kraljevstvo ima i dalje dobar primjer zdravstvenog sustava postavljenog na solidarnim osnovama, no generalno niti jednu zemlju danas ne možemo uzimati za primjer kojem socijalizam za 21. stoljeće teži.
BUKA: U istom kontekstu, koje su bile dobre, a koje loše strane sistema u bivšoj Jugoslaviji?
PEOVIĆ: Dobre strane jugoslavenskog ‘eksperimenta’ vezane su uz socijalističke elemente koji su omogućili da proces rapidne društvene modernizacije, pogotovo u prva dva desetljeća nakon drugog svjetskog rata, bude u korist najširih društvenih slojeva. Ti elementi su svakako bili društveno vlasništvo i samoupravljanje. Loše strane predstavljaju kapitalistički elementi poput tržišta i robno-novčane forme koji nisu podređeni novom načinu proizvodnje već su cijelo vrijeme stajali u kontradiktornom odnosu sa socijalističkim elementima i koji su, pogotovo nakon liberalnih ekonomskih reformi sredinom 1960-ih, zaslužni za sve veći porast ekonomskih i socijalnih nejednakosti, održavanje i produbljenje klasnih suprotnosti, te u konačnici za delegitimaciju jugoslavenskog, nominalno socijalističkog, projekta i restauraciju kapitalizma početkom 1990-ih.
BUKA: Od koga očekujete najveću podršku na izborima?
PEOVIĆ: Od onih koji se na prethodnim izborima nisu odlučili izaći jer su ponuđene opcije bile varijanta više-manje istog, odnosno politički programi koji su u postojećem okviru zagovarali ili još više nacionalizma, huškanja prema manjinama s jedne strane, ili tehnokracije, odnosno mjera koje su se zadržavale unutar okvira normativnog optimizma s druge, znači samo malo više zakonske regulative. Čak je preko 600.000 onih koji najčešće ne izlaze na izbore. Mislim da je važnije od toga tko će deklarativno dati svoj glas, to da se pokrenu promjene društvenih okolnosti putem artikulacije vizije boljeg i pravednijeg društva.