U situaciji koja je potpuno nova, neočekivana i potpuno konfuzna, nastavnici, profesori, roditelji i djeca pokušavaju se snaći na najbolji mogući način.
Da li je pristup online nastavi preambiciozan i koliki teret se sada nalazi na roditeljima, ali i profesorima, koji osim dosadašnjeg dijela posla, imaju i potpuno novi, saznali smo u razgovorima za BUKU.
Željka Raković Gajić majka je dvije djevojčice koje pohađaju 2. i 8. razred osnovne škole. Ona za BUKU ističe da za novi vid učenja ima samo pozitivne komentare.
„Mlađa curica gleda časove ujutru na RTRS-u, odmah uradi zadaću, a nakon toga opet pogleda nastavu na portalu. Sa učiteljicom smo stalno u kontaktu, ona pregleda zadaću, ispravi, pošalje korekcije. Trudi se zaista da djeca ne osjete prazninu. Starija curica je u kontaktu sa svojim nastavnicima, samostalno prati nastavu, šalje zadaće na mail svakom nastavniku posebno i baš uživa u tome. Nastavnici su ažurni i otvoreni za saradnju. Takođe, ona pohađa i nižu muzičku školu, smjer klavir, svira redovno, šalje videe nastavnici, rade live nastavu.“
Dodaje da se učitelji snalaze odlično, s obzirom na to da njihov poziv nije podrazumijevao i scenski nastup.
„Ima šaljivih scena, gdje su neki nastavnici imali neobičnu dikciju, tremu i slično, ali trebamo im dati podršku u svemu ovome. Važno je da djeca kontinuirano prelaze gradivo, znaju da imaju podršku nastavnika i roditelja, te da bar malo zaborave na sve nedaće današnjice. Takođe, mi kao roditelji treba da pohvalimo nastavnike i učitelje, nikako da se rugamo i omalovažavamo, jer djeca slijede naš primjer. Danas, više nego ikad, upućeni smo jedni na druge po cijeli dan i djeca nas kopiraju. Bitno je da im usadimo prave vrijednosti!“
Majka djevojčice koja pohađa treći razred Osnovne škole "Branko Radičević" za BUKU ističe kako se učitelji zaista trude, jer je njihova uloga sada mnogo teža nego ranije.
„Učiteljica nam oblikuje i preformuliše sve što je nejasno, daje jasan red i u svakom smislu riječi je pravi filter i mentor za mnoštvo informacija, koje djeca treba da usvoje. Na roditeljima je dobar dio tereta, ali se trudim što više pomoći i pratiti rad svoje ćerke. Meni lično to nije teško palo, jer sam svakako kod kuće, ali nisam sigurna kako je onima čiji roditelji i dalje rade.“
U Kantonu Sarajevo drugačija iskustva. Nikoleta Milašević Dobrača za BUKU dijeli svoje iskustvo od prije dvije sedmice. kada je napisala kako je online nastava u KS "mentalni korona virus".
„Sa velikom tugom izjavljujem saučešće našoj djeci povodom smrti javnog obrazovnog sistema u KS. Danas, 12. marta 2020. godine, učenici razreda koji pohađa moje dijete su tačno u 13,00 bili spremni za online nastavu. Od predviđenih šest časova, za četiri su djeca u roku od 10 minuta dobili upute šta im je činiti. Dva nastavnika se uopšte nisu oglasila. Tokom trajanja 10-minutne nastave, učenici su pokušali komunicirati sa nastavnicima. No, isti više nisu bili online. I to je to. Je li to ta famozna online nastava? Je li na nama roditeljima da im sada objašnjavamo lekcije kako bismo bili sigurni da će usvojiti znanje? Je li se sve svodi na slanje wordovih dokumenata sa uputama? Je li moguće da online nastava neće biti prava nastava tokom koje će učenici vidjeti i slušati nastavnika kako predaje i moći glasovnim ili video putem postavljati pitanja ili odgovarati? Je li ovo sve što se nudi našoj djeci?“
Pita se i koliko novca je sada potrebno za raznorazne instrukcije, jer nisu svi roditelji baš toliko stručni da znaju sve predmete?
„Šta djecu očekuje po povratku na nastavu? Hoće li odmah biti bombardovana kontrolnim radovima kako bi se stekao uvid u gradivo obrađeno odnosno neobrađeno tokom trajanja ove katastrofalne online nastave? Hoće li uopšte djeca biti ocjenjivana u ovom periodu i ako je odgovor potvrdan onda bi nam neko trebao objasniti kako su to zamislili?“
Dvije sedmice od prve objave, Nikoleta dijeli jučerašnje iskustvo, gdje je nastava organizovana tako da nastavnici šalju upute šta i kako uraditi u jutarnjim satima za starije učenike, a u popodnevnim satima za mlađe, kad im se roditelji vrate s posla.
„Tvrdim da ima mnogo boljih načina organizovanja online nastave na način da nastavnici zaista predaju, da ih učenici gledaju i slušaju i da ne moramo mi – roditelji biti još i učitelji, nastavnici ili profesori. Pitam se samo je li, ako jeste, za koliko novca i kome je plaćena platforma Edmodo u KS? Iskreno se nadam da je 0 KM potrošeno na nju, jer ista toliko i vrijedi.“
Dodaje kako se izneseni stavovi odnose samo na platformu Edmodo. Srednje škole u KS koriste i druge platforme i nastavnici ispituju učenike putem video poziva, što je opet, kako zaključuje, potpuno haotično.
Nastavnici na učeničkom terenu
Iz ugla profesora Ernada Osmića, organizacijski gledano, online časovi su bili najzahtjevniji na samom početku, kad ni učenici ni nastavnici nisu bili u potpunosti sigurni na šta će sve to ličiti. Ipak, nakon dvije sedmice, moglo bi se reći da stvari dolaze u neki balans, kaže Osmić za BUKU.
„Časovi pronalaze svoje mjesto u rasporedima učenika i roditelja, a nastavnici postaju svjesni na koji način najefikasnije koristiti online alate. Optimističan sam da će u narednom periodu ovaj oblik rada postati sve bolji, mada se istovremeno nadam da ovo sve neće potrajati.“
Navodi kako su učenici online nastavu shvatili kao izazov. A nastavnici su, dodaje, sada na njihovom terenu, s obzirom da se djeca bolje snalaze sa online platformama.
„Komunikacija putem ovih tehnologija im je jako bliska. Dosta su motivirani dokazati da taj njihov svijet može biti od koristi i za ovakve svrhe. Konkretno, za moje časove i za moj predmet, primijetio sam da su djeca dosta odgovornija u ispunjavanju svojih obaveza.“
Na pitanje jesu li postavljena preambiciozna očekivanja od roditelja, profesora i učenika u ovom trenutku, s obzirom da se svi nalaze u potpuno novoj situaciji, Osmić odgovara:
„Očekivanja nastavnika, učenika i roditelja nisu ni u klasičnom obliku nastave u potpunosti kongruentna. Nažalost, primjećujem da komunikacija putem društvenih mreža amplificira taj raskol koji uvijek postoji, pa vidim da roditelji, koji su silom prilika više uključeni u obrazovanje svoje djece, sada i više kritiziraju rad nastavnika. To je, naravno, dobro, ukoliko se radi o konstruktivnoj kritici usmjerenoj na poboljšanje, a ne, kao što sam viđao po društvenim mrežama, svojevrsni zidovi srama na kojima se prozivaju lapsusi nastavnika. Loše prakse treba prozvati, ali isto tako treba imati svijest o tome šta je loša praksa, a šta nuspojava prilagođavanja nastave novonastaloj situaciji. Kad je svjetsko prvenstvo, svi smo selektori. To je taj fenomen.“
Dodaje da je za nastavnike sada najbitnije da prilagode sadržaj, a za roditelje da daju djeci do znanja da shvate rad ozbiljno.
„Jeste teško. Ima posla, ali je to ujedno i najmanje što možemo činiti za djecu. Ako je nastavnicima rad u školi samo pojaviti se u učionici i uzeti platu, onda su profulali značenje pojma obrazovanja. Isto tako, ako roditelji misle da je škola samo mjesto gdje će poslati djecu na nekoliko sati iz kuće, onda ni oni ne shvaćaju značenje tog pojma. Moramo svi uskladiti ono što očekujemo od kvalitetnog obrazovanja, pa će nam i ove tehnikalije biti najmanji problem.“
Osmić savjetuje svima da imaju strpljenja i ističe kako je ponosan na kolege koji su se u veoma kratkom roku uspjeli organizovati za ovaj oblik nastave, ali i na roditelje i učenike koji su se prilagodili novonastaloj situaciji.
„Ne smijemo zanemariti ono najvažnije u ovakvim vremenim, a to je djeci pružiti kvalitetan kontinuitet rada i razumijevanje. Sve ono, zapravo, što i inače trebamo da pružimo.“