Ministre, Kakva je epidemiološka situacija u Republici Srpskoj kada govorimo o virusu korona?
Mogu reći da držimo trenutno epidemiju pod kontrolom i da posljednje analize koje sam tražio da se urade od Instituta za javno zdravstvo upravo govore o onome što smo željeli da postignemo kroz naše aktivnosti, što u zajednici, tako i kroz zdravstvene ustanove, a to je da ne idemo u visoke skokove po pitanju epidemije, nego da razvučemo tu epidemiološku krivulju. Upravo se to i desilo u posljednjih mjesec dana, s obzirom da je ta prva osoba zabilježena sa 5. martom. Danas je 3. april, računajmo da je to nekih mjesec dana i to smo uspjeli. Uspjeli smo smanjiti pritisak na zdravstvene ustanove, prije svega na bolnice, u smislu liječenja samih pacijenata tamo, što i jeste bio cilj u ovom prvom udaru u okviru epidemije. Onda smo kroz samu epidemiju odredili strategiju, na koji način da se odnosimo prema zajednici, kada su u pitanju mjere u samoj zajednici, kao i mjere prema pojedincu, odnosno prema stanovništvu.
Od petka je na snazi vanredno stanje u Republici Srpskoj. Šta to mijenja u pogledu zdravstva, šta to znači za obične građane, zašto je vanredno stanje bitno u ovom trenutku? Mnogo je priče oko mogućih zloupotreba vanrednog stanja…
Vanredno stanje kao mjera je bitno zbog operativnosti samog štaba za vanredne situacije i donošenja određenih mjera, koje se prije svega odnose na privredu i privredne subjekte i uopšte na ponašanje i način života stanovništva i nas svih unutar zajednice. O čemu se radi konkretno? Vi kroz različite zakone imate definisane različite vrste rokova. Imate rokove, evo, dozvolićete mi, u okviru sudskih praksi, koji moraju da budu završeni i izvršeni, a zbog ovakvog funkcionisanja i režima nije moguće. Sa druge strane, imate situacije po pitanju određenih rokova u okviru poreske politike, jer do 31. marta morate da predate izvještaj i da izvršite određene uplate. Sve ovo privredni subjekti, u datom momentu, nisu u mogućnosti da završe, i potrebno je da to promijenimo. Kako su ti rokovi zakonska kategorija, a nemate mogućnosti da vam radi Skupština, shodno ovoj situaciji, onda vanredno stanje omogućava da Predsjednik Republike donosi uredbe sa zakonskim karakterom, koje će kasnije ići svakako u Skupštinu na verifikaciju, ali koje će omogućiti funkcionisanje u okviru vanrednog stanja. Evo, ja ću navesti samo jedan primjer u okviru Fonda solidarnosti i liječenja djece u inostranstvu, gdje se jasno navodi u koje svrhe se za njih i njihove pratioce izdvajaju sredstva, ali to je vezano konkretno za liječenje. Kad završi liječenje, to faktički podrazumijeva da Fond ne snosi troškove, ali mi imamo djecu u inostranstvu koja su završila liječenje i pravi nam problem da te ljude ostavimo bez sredstava za vrijeme njihovog boravka tamo. Vanredno stanje nam je potrebno, jer nam omogućava da uredimo taj segment. Dakle, ovo se prije svega odnosi na pomoć ljudima, a ne na neku zloupotrebu…
Pitam Vas sad kao epidemiologa, jeste li uspjeli nešto naučiti iz ponašanja ovog virusa, je li ovo tipičan korona virus ili on ima specifičnosti koje su alarmirale svjetsku javnost i stručnjake?
Prije svega da kažemo da korona virus nije tipičan virus. Svaki virus koji ima sposobnost mutacije, kao što ga ima virus korona ili virus influence, virus gripa, koji ima još veću sposobnost mutacije od samog virusa korona, nije tipičan virus. Šta to znači? Virus korona, kao i virus gripa, ponašajući se u okviru svog domaćina, može da mutira. Što razmjenjuje više domaćina, postoji mogućnost za više mutacija. Šta te mutacije u praksi znače? To znači da vi ne morate imati blage simptome, nego vi kod mutiranog virusa mnogo prije dobijete teže simptome, a može biti i obrnuto. Tako da za virus korona, za ovaj soj koji se konkretno naziva SARS CoV2, nemamo prave karakterističke podatke. S obzirom da je on tu od decembra prošle godine, trebaće nam cijela ova godina, da se mikrobiološki i epidemiološki isprati njegovo ponašanje i da se ispita sam virus, da bismo mogli nešto konkretno o njemu reći. Ovo sve što imamo dosad, bazira se na preliminarnim studijama, koje su rađene prije svega u Kini, ali i u Italiji i u drugim zemljama, gdje su uspjeli da urade ekstrakciju virusa i da ga genetski kompletno prate, a da bi mogli da urade adekvatna istraživanja ovog virusa. Ono što zasigurno pokazuje ovaj virus, jeste da znamo način njegovog širenja, put širenja, mjesto ulaza same infekcije, što je epidemiološki značajno, kako bismo mogli djelovati kroz različite vrste preventivnih mjera.
Spomenuli ste preventivne mjere. Koliko je teško donositi ove preventivne mjere, koje su zahtjevne za većinu građana? Kako je to saopštiti narodu – ostanite mjesec dana u kući, ne rade vam kafići , ne rade trgovine, nemate više tog lagodnog života…?
Naravno da su teške za reći. Nisu to jednostavne mjere, jer vi remetite funkcionisanje ljudi u njihovom svakodnevnom životu. Ne odnosi se to samo sa aspekta koji vi pominjete, da kažemo, tog uživanja, već sa aspekta redovnog rada i života. Sa aspekta mene kao epidemiologa, kao nekog ko se bavi javnim zdravstvom, ja sam nekoliko puta navodio – ja nemam dilema oko tih mjera u smislu da li ih treba provesti. Mislim da ih treba sprovesti. Drago mi je što me politika ispratila u tom smislu i dala podršku struci u Republici Srpskoj. Mislim da to više nije stvar nas samih, kako govorimo o tim mjerama, nego i okoline, koja govori o njima. Na kraju krajeva, podaci pokazuju šta i na koji način radimo. Žao mi je zbog izgubljenih života i to je nešto što se dešava u ovakvim situacijama, ali, evo, tu smo da ovo prođemo sa što manje posljedica.
Zbog čega se u jednom momentu krenulo u pravljenje posebnih karantina za lakše oboljele umjesto da oni ostanu u svojim kućama?
Jednostavno, kako epidemija odmiče, mi kontinuirano, u toku sedmice, pratimo podatke i pripremamo za narednu sedmicu određene mjere i razmišljamo na koji način presjeći nešto kada je u pitanju epidemija. Sam tok epidemije, kako je išao, i kako su išle određene mjere, išle su na taj način da smo mi svakako imali unos virusa. Znači, nije se desio u Republici Srpskoj, nego je ušao sa strane, što znači da smo morali prije svega onemogućiti unos virusa u RS, ali kad se već pojavio i pojavljivao, gledali smo kako ograničiti njegovo širenje. Prateći dobnu skupinu lica koja su bila u početku zahvaćena virusom, to su bila uglavnom lica od 30-60 godina, što znači da su mjesta gdje su nam se dešavala širenja bila, recimo to tako, druženja. Govorim sad konkretno o kafićima, odnosno, da su ti roditelji, koji su neka srednja generacija, a imaju djecu u osnovnim i srednjim školama, prenosili to i dali mogućnost da se prenese na djecu. To automatski znači da vi morate ići sa mjerom koja podrazumijeva zatvaranje škola, da bismo zaustavili širenje tog virusa, odnosno zatvaranje kafića, restorana, svih tih mjesta gdje ljudi u druženju, prije svega te dobne skupine, mogu da rašire virus. Kako se to dalje razvijalo, mi smo išli sa restriktivnim mjerama u samoj zajednici, da smo onda nakon dvije sedmice došli u situaciju da imamo širenje virusa unutar porodičnih klastera. Znači, nisu više to bila mjesta okupljanja javnog života. Onda smo vidjeli da bi ta lica, koja su srednje životne dobi, unutar porodice, jer su bila u izolaciji, mogla da prenesu na svoje ukućane. Ima dosta porodica gdje ljudi žive sa starijim roditeljima, recimo, jedni su na jednom spratu kuće, drugi na drugom. Tako da smo morali ta lica izdvojiti iz porodica, kako bismo spriječili da nam taj virus dođe do one najugroženije skupine – jer su, prema svjetskim podacima, lica preko 65 godina, sa različitim hroničnim oboljenjima, najgroženija. E, onda dolazimo na to da moramo da razdvojimo sve njih i da ih stavimo pod kontrolu, ne samo zbog zajednice, da to bude jasno, već i zbog njihovog zdravstvenog stanja, kako bismo mogli na vrijeme da preduzmemo aktivnosti, kada utvrdimo pozitivnost na korona virus. To znači da ga pratimo u tih 14 dana karantinskog tipa, a ako bude potrebno, da ga prebacujemo u bolnicu i tamo nastavljamo dalje liječenje. Ta mjera je imala dva segmenta i mi smo došli u situaciju da nastavljamo kontrolu unosa virusa u Republiku Srpsku putem naselja karantinskog tipa pri granicama, da pratimo njihov nadzor, kroz usmjeravanje u lokalne karantine i mjesta gdje zajednica može da se pobrine o njima, jer je ovo veliki pritisak na Republiku. Morali smo naći način da nam lokalne zajednice pomognu i one su se veoma aktivno u to uključile, a onda da izolujemo lica koja su pozitivna, kako bismo onemogućili ta porodična žarišta i onemogućili da taj virus pređe na lica koja su starija od 65 godina.
Paralelno sa tim kreće se u agresivnije testiranje. To je, na kraju krajeva, i preporuka SZO-a
Tako je..
Kako mi stojimo sa tim, ima li Republika Srpska dovoljno testova, kako stojimo kada je ovaj segment u pitanju?
Mi stojimo dobro. U toku ove sedmice, Institut je obavijestio javnost da je došlo 3000 testova od UNDP-a. Zajedno sa UNDP smo pokrenuli nabavku 25 000 testova, koja bi trebala doći naredne sedmice. Mi smo nabavili iz naših sredstava nekih 10 000 testova, tako da mi to kontinuiramo pratimo i radimo na tome. Način tog testiranja ide u pravcu da ciljano tražimo one koji su pozitivni.
Sa Vaše stručne strane, kada se jedna populacija izoluje, ljudi su zatvoreni u kući. Može li tu doći do pada imuniteta, da nakon tih mjesec dana nakon što izađemo vani, da se svi razbolimo od, recimo, gripa?
Može, ali smo mi u situaciji da je sezona gripa prošla, tako da, što se tiče gripa ili slično, mi smo u prethodnom periodu bili prokuženi sa ovim virusima koji su bili u cirkulaciji, ali je grip tu već duži niz godina i mi se duži niz godina „imunizujemo“ kada je u pitanju sam grip. Ono što nas je sve natjeralo na oprez jeste to što se ovaj virus korona pojavljuje prvi put u ovom obliku i mi smo svi „neimunizovani“, jer to i jeste naša taktika. Treba pustiti neki naredni period ljeta da do jeseni budemo u prilici, zavisno od ponašanja virusa tada, ili u nekom narednom periodu, doći u kontakt sa virusom, kako bismo dočekali već sljedeću sezonu. Tada ćemo svakako morati biti spremni na pojavu virusa u cirkulaciji i praćenje svega, a tada će ovaj virus biti stari.
Pretpostavljate li da će biti uvedene rigoroznije mjere od ovih koje su sada na snazi?
Zavisi sve od toka epidemije. Mi ćemo vjerovatno razmišljati da u ovoj fazi aprila, prije svega i zbog samog praznika Uskrsa, jer ovo nije samo stvar nas u Republici Srpskoj, stvar je cijele Bosne i Hercegovine i miješanja ljudi, i privatno, i kroz poslovne sastanke. Imate ljude koji mogu i na poslovnim sastancima prenijeti virus. Ovo se tiče i samog regiona, kako se region ponaša u smislu naše interakcije – sa Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom. Sve su to stvari koje će usloviti mjere koje ćemo mi donositi. Ali kada govorimo o restriktivnijim mjerama, ja ne bih da govorimo o restriktivnijim u smislu našeg uživanja, već u smislu da nam to sačuva javno zdravlje, zdravlje svih nas. Onda ćemo na njih gledati kao na mjere koje su dobre za sve nas.
Banjaluka je uvela zabranu izletišta. Koja bi bila preporuka Ministarstva vezano za rekreativno kretanje i pridržavanje mjera izolacije u tom smislu? Može li neka šetnja po gradu, uz poštovanje fizičke udaljenosti?
To jesu preporuke, ali vi kad pogledate, koliko god mi apelovali sa medija, a i vi prenosili naše poruke da ljudi zajedno ne sjede na jednoj klupi, a imate troje ili četvoro mladih ljudi koji sjede na jednoj klupi, oni zasigurno ne drže fizičku distancu, onda morate ići sa mjerom koja će na neki način zabraniti takvu vrstu kretanja. Svaka restriktivna mjera koja dolazi, ona dolazi zbog toga što se ne ponašamo u skladu sa onim što smo preporučili. I to treba gledati sa te strane. Ukoliko ste vi u mogućnosti da u neko vrijeme, koje je dozvoljeno za kretanje, sami prošetate, to može biti nešto što je dobro. Ipak, bez obzira na sve to, dajte da se probamo strpiti petnaest dana, ostati kući, kao što se i poručuje širom regiona i da uopšte ne dolazimo u priliku da sa nekim porazgovaramo. Ne možete vi proći pored prijatelja tek tako. Dakle, ja ne vjerujem da će neko proći pored svog prijatelja tek tako, nego će stati i razmijeniti određene informacije ili razgovarati, što može donijeti rizik od prenosa virusa. Evo, i ja poručujem i apelujem, dajte da se u sljedećih 15-tak do 20 dana strpimo. Biće vremena kada ćemo se vratiti svojoj normalnoj svakodnevnoj rutini, i kada će ovo biti iza nas.
Za sami kraj. Kakva su Vaša predviđanja? Svi govore još dvije sedmice, pa onda još dvije…Jeste li optimista?
Ja sam sigurno optimista. Kao ministar zdravlja i socijalne zaštite, ja moram biti optimista. Što se tiče same epidemije, mi nju fazno gledamo i zato su ta predviđanja dvije po dvije sedmice, razmišljajući prije svega šta se dešava kod nas i u okolini. Epidemija će stati. Koji će to tačno datum, često me to pitaju, na to je teško odgovoriti i on zavisi prije svega od nas samih. Kada bih ja bio sam i kada bi se ova stvar odnosila samo na mene, onda bih lako mogao reći tačan datum. Ali puno je nas svih zajedno u svemu ovome. Ako se nastavimo ponašati onako kako se ponašamo, a mislim da se dobro ponašamo i da je manjina onih koji se ne ponašaju odgovorno, mislim da ćemo prije izaći iz svega ovoga. Različite su vrste pretpostavki, evo, gledao sam kolege iz Hrvatske, koji govore otprilike april –maj da ostanu ti repovi epidemije, a jun da će biti taj, jer je njima zanimljiv zbog turističke sezone. Mislim da trebamo razmišljati fazno. Svaka epidemija ima svoj početak, svoj vrhunac i svoj kraj i ništa to nije neuobičajeno i za neke prethodne. Evo, očekujem da ćemo u maju ponovo sjesti i vidjeti šta i kako, a da će nam april vjerovatno proći u ovim mjerama i načinu ponašanja, ako ne bude ništa bilo u regionu što bi se moglo preslikati i na nas.