Da je BiH izuzetno arheološki bogata, svjedoči Zemaljski muzej BiH, iako je najveći broj historijskih dragocjenosti tokom hiljadugodišnje sudbine ove zemlje završio u inostranstvu, kako je ustanovljeno, najvećim dijelom u Hrvatskoj (127 predmeta), i Austriji (104), te Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Grčkoj, Sloveniji, Turskoj, Rusiji, Irskoj, Ukrajini, Italiji, Njemačkoj i Mađarskoj.
Ostavština kraljice Katarine u Vatikanu
Stanovnici koji su živjeli ovdje kroz različite epohe, počev od seoba naroda prije nekoliko hiljada godina, dolaska Rimljana koji će vladati 500 godina, potom Bizantinaca, razdoblja osnivanja srednjovjekovne bosanske države… stvarali su kulturno-umjetničko blago, kupovali ga, a donosili su ga i oni koji su ovdje dolazili i prolazili.
Razvlačenje kulturno-umjetničkog, arheološko-historijskog i drugog blaga počinje okupacijom Osmanskog carstva 1463. kada nestaje srednjovjekovna bosanska država. Predstavnici plemstva spašavajući glavu iz Bosne zaputili su se u Dalmaciju, Italiju, Mađarsku, Španiju, noseći sa sobom najvrijednije što su imali, a to su umjetnine, uglavnom, plemeniti metali, kaleži, ratnička oprema.
Istraživanja prof. dr. Envera Imamovića, bosanskohercegovačkog arheologa i historičara, pokazuju da je kraljica Katarina bježeći iz Kozograda kod Fojnice, gdje ju je dočekao neočekivani prodor Turaka, sa sobom ponijela mač i plašt svog muža, kralja Tomaša, nakit, novac, oruđe, crkvene instrumente za oltar, stoljnake, umjetničke slike… Pri samrti je sastavila oporuku navodeći šta od toga treba dati njenoj djeci – sinu Sigismundu i kćerki Katarini, koji su već bili u turskim rukama u Istanbulu, ako se ikada vrate iz zarobljeništva, te pratnji. Ostavštinu je deponirala kod Pape Siksta IV uz molbu da je Vatikan čuva. Kako se djeca nikada nisu vratila, a ona je umrla, umjetnine su još uvijek u vatikanskoj riznici i u crkvi Sv. Jeronima. I stvari mnogih drugih članova plemstva izbjeglih u Dalmaciju, pa potom dalje, stotinama godina kasnije nalaženi su u arhivskoj građi, između ostalih, povelje, pisma, umjetnine, posuđe, nakit, a nalaze se u muzejima od Dubrovnika, Zadra, Splita, Pule do Rijeke.
Historijske bilješke pokazuju da su Osmanlije bile iznenađene količinom blaga pronađenom na području Bosne. Samo u sjedištu bosanskih vladara, na Bobovcu, kako navodi profesor, pronađeno je milion dukata pored ostalog blaga.
Od iznesenih rukopisa, zbornika i evanđelja iz BiH tokom vladavine Osmanlija ušlo se u trag dvadesetak bogumilskih vjerskih knjiga. Obredna knjiga Hvalov zbornik nalazi se u Bolonji, nekoliko drugih primjeraka vjerskih knjiga nalazi se u Srbiji kao svojina Narodne biblioteke u Beogradu, a nekoliko u makedonskim i crnogorskim manastirima. Predstavnik svjetovne literature srednjovjekovne Bosne – roman o Aleksandru Velikom pisan bosančicom završio je u Berlinu. Hrvojev misal, liturgijska knjiga pisana glagoljicom, pronađena je u Istanbulu, a vjeruje se da će biti još mnogo toga otkrivenog kada se uradi cjelokupna inventura carskog arhiva.
Foto: Jedan od dokumenata koji pokazuje gdje se nalazi franjevačko blago
Blago najstarijih franjevačkih samostana
Istražujući kada je i na koji način otuđeno bosanskohercegovačko blago u posljednjih 500 godina, profesor Imamović dalje zaključuje da se najveći dio evidentiranog blaga, koje je još uvijek u vlasništvu BiH, nalazi u Zagrebu.
“To je blago koje je pripadalo nekada našim najstarijim franjevačkim samostanima u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Naime, 1867. godine tadašnji đakovački nadbiskup Juraj Štrosmajer šalje dopis bosanskim franjevcima u kojem kaže da cjelokupno blago iz tih samostana evidentiraju i pošalju u Hrvatsku na čuvanje, te da će se vratiti kada Bosna bude ponovo svoja, odnosno, oslobođenja od Turaka. Dvadeset godina prije rata jedan profesor franjevačke gimnazije u Visokom poveo je veliku akciju povratka blaga franjevačkih samostana, no njegovom smrću sve je stalo, a današnji političari ili nadležni organi lišeni su znanja o tome”, govori profesor Imamović.
Sudbinu krune bosanskih kraljeva teško je odrediti, ali postoji mogućnost da se nalazi u Beču, što bi lako bilo provjeriti u situaciji postojanja zvaničnog interesovanja.
Po dolasku Turaka, instaliranjem islamsko-orijentalne kulture, na ovom prostoru se i dalje koncentrirala izrada i prikupljanje umjetničkog blaga. Sve je to trajalo do 1878. godine kada Turska po odlukama Berlinskog kongresa ustupa BiH Austro-Ugarskoj.
“Tada se dešava drugi i najveći val raznošenja kulturno-umjetničkog blaga BiH. Zašto? Zato što je Bosna bila jedina u srcu Evrope do tada potpuno nepoznata Evropi. Prisutna islamsko-orijentalna kultura bila je strana Evropi. Austro-Ugari zatiču feudalni sistem, koji je do tada u Evropi bio potpuno iščezao, odnosno, klasno društvo – begove, age i treći sloj – raju ili radni sloj. Aristokrate su imale ogromno bogatstvo u svojim dvorovima, čardacima i kulama. Znamo to na osnovu opisa dijela toga blaga kojeg je Austro-Ugarska oduzela Zmaju od Bosne – Husein-kapetanu Gradaščeviću kada je nakon neuspjelog pokušaja 1832. da digne ustanak protiv Turske i osamostali Bosnu, prebjegao preko Save u Austriju. Čim je prešao granicu, sve su mu oduzeli – vreće novca, zlatnog, srebrenog, odjeću protkanu zlatom, nakit, starinske pištolje od zlata i srebra… Taj opis nam govori kakvo je bilo ostalo blago”, pojašnjava profesor Imamović, te dodaje:
“Kada je Austrija uspostavila svoju vlast, poslala je čete istraživača – historičare, geologe i arheologe upoznavajući na taj način Bosnu, ali ti činovnici, oficiri i drugi, gdje god bi došli, u grad, na selo, nailazili su na za njih egzotičnu umjetničku građu, naprimjer, orijentalnu odjeću u sadašnjem novcu vrijednu po 15.000 maraka, trofejno oružje i literaturu. To su masovno pljačkali, u prvo vrijeme njihova vojska, a potom su njihovi službenici koji su radili u različitim institucijama vlasti, muzejima, kao učitelji, kupovali vrijedne predmete i odnosili ih u Austriju, Mađarsku i Češku, što je bila Austro-Ugarska. U ogromnim količinama izneseno blago najvećim dijelom posjeduje bečki Kunsthistorisches Museum, potom Nacionalni muzej u Budimpešti, te Češka.”
U 19. vijeku također su mnogi preostali bogumilski rukopisi iz crkava i manastira odneseni u Rusiju, na čijem je tlu, tačnije u Sankt Peterburgu, pronađen najvrijedniji međunarodni dokument srednjovjekovne bosanske države – povelja Kulina bana, koja se često tretira kao rodni list BiH. Njen zvanični povratak u BiH nije uspio iz različitih razloga. Čak nismo uspjeli dobiti iz Hrvatske na posudbu kopiju povelje Kulina bana kako bi bila predstavljena na već spremnoj izložbi.
“Pregovaralo se da se otkupi za 100.000 maraka, ili zamijeni za vrijedne ruske dragocjenosti koje su u posjedu BiH. Rusija ima na stotine hiljada dokumenata koji za nju ništa ne znače, ali sada su shvatili šta povelja Kulina bana znači BiH, istovremeno umiješala se i loša politika, a vrijednost povelje procjenjuje se danas na nekoliko miliona maraka.”
Gubitak historijskih dragocjenosti se nastavlja
Razvlačenje kulturno-historijskog blaga BiH nije stalo ni nakon odlaska Austro-Ugara. Može se reći da zapravo nikada nije stalo. Formiranjem Kraljevine Jugoslavije, aristokratske porodice, koje su tokom grube provedbe agrarne reforme ostale bez imalo zemlje, počinju prodavati kulturno-historijske dragocjenosti iz svojih domova da bi preživjele, a značajan dio tada otkupljuje i već postojeći Zemaljski muzej BiH.
Zloupotreba položaja i vremena nije zaobišla BiH ni tokom posljednjeg rata, pokazuju profesorova saznanja, kada su naslijeđeno kulturno-umjetničko blago od građana izmučenih neimaštinom kupovali oficiri UNPROFOR-a kao i članovi pojedinih diplomatskih misija, kršeći međunarodne ugovore po kojima se umjetničko blago iz jedne zemlje ne smije iznositi.
Iako je tokom istraživačkog poduhvata profesor Imamović zajedno sa svojim timom doznao za stotine predmeta gdje se nalaze i da li je moguć njihov povrat u zemlju, na rezultate projekta, kaže nam, zvanično se niko do sada nije osvrnuo. Svoj otužni odnos prema naslijeđu država demonstrira zatvarajući oči i pred uništavanjem nepokretnog blaga – stećaka i ostataka tvrđava, gdje se na nekim lokacijama uz pomoć moćnih detektora otkrivaju metalni predmeti i preprodaju. Gdje su završili, saznat ćemo, vjerovatno, u budućnosti.
Foto: Original Kulinove povelje u Rusiji