foto Deni Kukura
Vlada li ideologija
današnjom politikom u regiji?
Ranije
smo govorili o ideologiji kao velikim -izmima kao što su socijalizam, nacizam,
fašizam… pa nam se čak reklo (a neki i povjerovali) da smo nakon 1989. ušli u
svijet bez ideologija. I danas izbjegavamo da se pozabavimo ideologijom koja
dominira svijetom od ranih osamdesetih do danas, a to je ideologija
neoliberalizma koja je transformirala kapitalizam i društvene odnose.
Nekritičko prihvaćanje te ideologije kao jedinog mogućeg puta se kod nas od
kasnih osamdesetih spojilo s hegemonijom nacionalističko-konzervativne
ideologije koja također ima duboko ideologiziranu sliku svijeta (i mjesto
vlastitog naroda, nacije ili vjere u njemu), svoje ideologe i pobornike, bez
obzira na njihove političke boje, i koja određuje realnost naših društava: od
školskog sistema do slike o samima sebi. Analizirajmo ono što nam se danas
predstavlja kao prirodno, kako je „oduvijek“ bilo, spram čega je socijalizam predstavljen kao ideologija koja
je na „prirodno“ stanje stvari nametnula nešto strano „tjerajući“ nas na
drugačiju viziju odnosa među ljudima (jednakost) i narodima (bratstvo) kao i na
izgradnju neke sasvim drugačije budućnosti (nema povratka na staro).
Mi
smo svjedočili krajem osamdesetih, a to se prvo dogodilo u strukturama Saveza
komunista nacionalističkom i konzervativnom kontraudaru. Dakle, „povratku na
staro“. Dolazak Miloševića na vlast u Srbiji unutrašnjim pučem označit će
početak nove ere, potom će ga slijediti i drugi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini sa posljedicama koje već znate. Ta ideologija danas je
sveprisutna, od murala do govora političara, do tobožnjeg povratka „narodnoj tradiciji“
i „progonjenoj“ vjeri. Kada vam neko kaže da je najvažnije da znaš ko si, šta
je tvoja (nacionalna) kultura i tradicija, jasno je da se potpuno naturaliziralo
određeni koncept identiteta, naročito religijskog, koncept kulture koju se ne
zna misliti izvan etnokulturne matrice kao i koncept tradicije za koju se misli
da je svjedočenje povijesne istine, a da se najčešće radi—žao mi je ako će ovo
nekoga povrijediti—o bolje ili lošije sklepanom konstruktu i o običnim izmišljotinama.
O tome kako ideologija doista djeluje u konkretnijem smislu, dovoljno je da pročitate
najnoviju knjigu Dubravke Stojanović „Prošlost dolazi“ (Biblioteka XX vek) o
udžbenicima istorije u Srbiji u proteklih 100 godina pa ćete vidjeti doslovno književne
mehanizme fabuliranja, ovisno od toga tko je na vlasti i koja ideologija
dominira društvom. Autorica podvlači jednu vrlo neobičnu i zbunjujuću činjenicu
da se nama danas, u 2023. godini, čini da je ta prošlost ne samo živa, nego da
nismo ni sigurni što će se u njoj tek dogoditi. A ona će se „događati“ kako
odredi hegemonistički narativ o njoj kojeg činjenice zanimaju onoliko koliko su
korisne, danas, dominantnoj oligarhiji.
Da li politički subjekti
koji se danas pojavljuju nose snagu nove emancipacije, ili je tu snagu potrebno
tražiti u političkim događajima koje ne proizvode nužno politički subjekti?
Da
se vratimo korak unatrag ka našem iskustvu. Krajem osamdesetih i početkom
devedesetih upravo su nacionalističko-konzervativni akteri tvrdili da stvaraju
nacionalnu državu koja će konačno biti kraj vjekovnih težnji njihovih naroda za
samostalnošću, suverenošću i kontrolom teritorija za koje su smatrali da im
pripadaju. Oni su svojim biračima i velikom broju građanstva također ponudili tu
zavodljivu riječ emancipacija, ali je ona bila ograničena samo na
vlastiti narod, a očito se morala odigrati preko leđa tj. glava drugih. Nacionalistička
vizija smatrala je—a i dalje smatra—da se jedina moguća narodna,
nacionalna emancipacija događa kroz
razdvajanje a ne spajanje naroda i kroz odvajanje teritorija, pa se tek onda
može govoriti – unutar tako skrojene države – o unutrašnjoj demokratizaciji. Rezultat
te „emancipacije“ je pred nama. Razoreni pejzaž je proizvod jedne retrogradne ideologije
koja je kompleksnog modernog čovjeka kasnog 20. vijeka svela na „krv i tlo“ kao
i na okultizaciju lutrije rođenja. Nakon trideset godina, osim različitih
zastavica na sportskim takmičenjima, ostvarili su jako malo. Obećali su
suverenost, a te suverenosti više nije bilo u globaliziranom svijetu te se svela
na administrativnu kontrolu malih gubernija. Oni su obećali samostojnost, a nje
također više nije bilo. Ono malo što je ostalo vrlo su rado predali tokovima globaliziranog
kapitala kao jedinog suverenog i samostalnog. Oni su obećali čvrst nacionalni
identitet i homogenizaciju svog etnički „čistog“ stanovništva—uz nesebičnu pomoć
vjerskih institucija—koja je nemoguća u suvremenim društvima, osim ako ne
želite da se potpuno zatvorite, ugasite internet i ponudite tim društvima
pastoralnu patrijarhalnu utopiju.
Mi
danas imamo problem da jasno shvatimo da kada politički subjekti koriste snažno
obojene pojmove (nacija, teritorija, rat, religija, tradicija) da vrte jednu te
istu ideološku mantru već tri desetljeća. Ona im u sveopćem kaosu i zbunjenosti
i dalje omogućava konkretnu dobit. S pravom bismo se mogli pitati kako je to
moguće kada svako od nas zna da smo dobili duboko nejednaka društva u kojima je
samo 1% preuzelo sve resurse, u kojima
ostalih 10% donekle žive solidno, ali je sasvim sigurno da više od 80% ljudi
živi nesigurno, rastrgano ili izrazito siromašno bez jasne budućnosti. Mi
vidimo da su to društva koja su u demografskom kolapsu i koja se ne mogu
socioekonomski reproducirati pa se jedini biološki spas vidi u masovnoj
emigraciji. Potpuno vam je jasno da se radi o društvima koja su sebe
uspostavila na mržnji spram minimalno drugačijeg, a sada moraju prihvatiti
Nepalce, Pakistance, Bangladešane ili Afrikance kao ljude koji im jedini mogu spasiti
ekonomiju a tako i društvo pa čak i naciju. Da podvučem, politički akteri lažu.
Obrazovne i crkvene institucije lažu. Oni svakodnevno inzistiraju na jednom
raštimanom nacionalnom mitu koji građani prihvaćaju kako bi se nekako prilagodili
vlastitom okruženju i kako ne bi pogledali istini u oči. Ova su društva potvrdila
moć ideologije spram konkretne realnosti. Međutim, kako živjeti razdor između stvarnosti
koju doživljavamo na vlastitoj koži i naočala koje smo stavili kako bismo
vidjeli bar malo ružičasto? Pa taj razdor doživljavamo kroz mentalni slom,
pandemiju tjeskobe, posttraumatskog stresa, shizofrenije, kroz nepodnošljivost
da se više živi ovdje i kroz masovni odlazak u labirint emigracije.
Postoji li koncept
masovnog političkog događaja izvan koncepta euforije impulsivnosti i afekta
mase i gomile?
Pitanje
je što je događaj. Oko toga se lome filozofska koplja. Nekada su se lomila i
oko pitanja revolucije, pa smo išli od toga da svaku promjenu režima nazivamo „revolucijom“
do toga da nismo sigurni da li je i socijalizam bio revolucija s obzirom na petsto
godina kapitalističkog socioekonomskog sistema. Uvijek će se teoretičari i
intelektualci boriti oko značenja određenih događaja. Što je događaj za vas,
nije za mene. Moj kalendar nije nužno i vaš.
Ipak,
sva modernost počiva na ključnom događaju s velikim D, a to je Francuska
revolucija. Ona ostaje prekretnica nakon koje ništa više nije bilo isto. Otud i
mržnja spram Francuske revolucije svih
tih antimodernista, reakcionara i konzervativaca. Smatraju da je ideja koju je Francuska
revolucija gurnula na svjetsku scenu (građanska emancipacija) dovela kasnije i do
pojave socijalističkog pokreta i ideje da građanska emancipacija ne može biti istinska
emancipacija ako ne podrazumijeva i socio-ekonomsku jednakost. Otud su se
razvijale ostale emancipatorne borbe, od borbe za pravo glasa žena do seksualne
revolucije i sloboda. Za mnoge na ljevici, sasvim sigurno, Oktobarska
revolucija ostaje jednako velika kao i ona francuska. A što kada dođemo malo
bliže? Šta je značenje „maja 1968.“ i kako da ga čitamo osim nostalgično,
nadajući se takvoj vrsti velikog masovnog i vjerujemo emancipatornog događaja,
ali i sa puno gorčine, jer nije vodio u novu francusku revoluciju. Da li je
događaj 1989. godina i za koga? Za moju generaciju je bio. Danas studenti ne
znaju koje je godine pao Berlinski zid niti kakvo je bilo značenje tog zida. U
21. stoljeću smatramo da je jedan od velikih događaja – mimo spektakularnosti
terorističkog napada 11. septembra – zapravo bio finansijski slom 2008. godine.
A ipak imamo prilične probleme da objasnimo kako je tada jedna dominantna ideološka
paradigma—koja je tvrdila da će slobodno tržište riješiti sve, da će se
liberalna demokracija širiti svijetom i da će to dovesti do boljitka za sve—krahirala
i da se od toga još uvijek nismo oporavili? Nismo čak našli nove načine da mijenjamo
ekonomiju i društvo. Ta kriza 2008. godine uvela nas je u 2010te koje su bile
obilježene rastom novog razumijevanja društvenih odnosa, borbom za jednakost,
demokratsku participaciju i političku emancipaciju masa. Čak su i
kapitalističke elite bile spremne na kompromise, smatrajući da se ne smije
dozvoliti da se ponovo dogodi 2008. godina jer će uništiti kapitalizam sam, s nesagledivim
posljedicama. Vidjeli smo važne političke aktere poput Sirize i Podemosa, kao i
brojne pokrete u Latinskoj Americi, pa čak i u SAD, a da ne spominjem Arapsko
proljeće. Činilo se da su mase izašle na ulicu da kažu sad je doista dosta. Otvorio
se prostor, za kratko, i onda opet zatvorio.
Gdje
smo danas, u ovim „turbulentnim dvadesetima“ kako ih neki autori nazivaju? Jako
daleko od horizonta socijalne emancipacije. Danas, dok grme topovi od Ukrajine
do Gaze, bojimo se rata, bojimo se geopolitičkih sukoba, govorimo o novom
Hladnom ratu, o novim potresima koji su pred nama, a da ih doista ne razumijemo.
Vidimo da je u toj situaciji nestala čak i ideja lijevog, socijaldemokratskog
centra, da je moguća gradualna emancipacija unutar kapitalizma takvog kakav
jeste. Danas nam se kao prelomni događaji preko medija nude ruska invazija na
Ukrajinu, Hamasov napad na Izrael, odgovor Izraela u Gazi… Da li ćemo ih
smatrati događajima za godinu, dvije ili tri, i kakvim događajima? Da li će oni
uistinu odrediti tok budućih odnosa u svijetu?
Šta danas donosi taj
dominantan proces globalizacije?
Ponovo
se otvara debata o globalizaciji upravo zato što su povučeni neki potezi koji
su u suprotnosti sa tridesetak, četrdesetak godina globalizacijske paradigme.
Ona je počivala na što intenzivnijem ekonomskom i tehnološkom povezivanju
planete. Konkretno, podrazumijevala je da možete proizvode jeftino raditi u
Kini, pa potom u Vijetnamu ili Bangladešu, te ih isto tako jeftino dopremiti na
tržišta i tako povećati marginu vlastitog profita.
Za
neoliberalne teoretičare, to je diglo svjetsku ekonomiju za nebrojene trilione,
podiglo je srednju klasu u Indiji i Kini, otvorilo je mogućnosti kapitalističke
proizvodnje tamo gdje je nije bilo, ali je također donijelo i eksploatacije
neviđenih razmjera. Takva globalizacija je stvorila ogromne nejednakosti, intenzivnu
eksploataciju resursa, stvorila je svjetsku elitu od 1% koja danas posjeduje 45%
čitavog svjetskog bogatstva, dok onih najsiromašnijih 52% imaju tek nešto više
od 1%. Kako takva globalizacija može opstati je uistinu veliko pitanje, a nismo
se još ni dotakli ekološke održivosti jednog takvog sistema. Tu nalazimo i lijevoliberalnu
kritiku, koja se zabrinula nad globalizacijom kao problematičnim i potencijalno
opasnim procesom, ali koja želi održati međusobno povezivanje različitih
kultura i ljudi kao i pojačanu mobilnosti.
Kritika
s desna govori da je globalizacija ugrozila nacionalne identitete koji se sada
bore protiv imperijalizma velikih sila. Često ga se prepoznaje u američkom ili
zapadnom imperijalizmu, a puno manje u kineskom imperijalizmu. Ali ako idete po
Africi ili vidite neke fabrike u Srbiji na primjer, morate se zamisliti i nad tom
vrstom imperijalizma.
Ono
što se dogodilo sa pandemijom i sve opasnijom konkurencijom jedine dvije globalne
ekonomske sile (SAD i Kine) jesu procesi re-nacionalizacije industrije, povratak
nekih industrija u zemlje Zapada kao i politika takozvane strateške autonomije.
Možda vam o tome najbolje govori kriza sa mikročipovima, kada su ekonomije
Zapada odjednom otkrile da su u posljednjih 30 godina prebacile skoro svu proizvodnju
čipova na Tajvan, u Koreju, i jednim dijelom u Kinu, i da nisu u stanju da
sastave niti jedan jedini Mercedes ili veš mašinu. Vidimo da se sada pokušava
globalizaciju nekako zaustaviti jer se smatra da ona koristi isključivo Kini
kao u najboljem slučaju rivalu Zapada ili, u najgorem, neprijatelju. Kina je
nadomak SAD-u po svojoj ekonomskoj moći kao i konkurent po tehnološkoj moći, a
i potencijalni vojni div čije namjere nisu jasne. Sad se u pitanja ekonomske
globalizacije upetljala geopolitika, a to obično znači čitav niz sukoba: što
vidljivih što nevidljivih ratova, što hladnih što vrućih. Vratili smo se u neku
vrstu konkurencije velikih sila koje prave razna, ponekad i čudna savezništva ili
ratuju preko posrednika i u sjeni, ali u jednom bitno promijenjenom svijetu.
Svijet u kojem će u sljedećih pedesetak godina posebnu pažnju morati posvetiti
Africi koja ne samo da je ogroman kontinent enormnih bogatstava već i
demografski rezervoar za čitavo čovječanstvo.
S obzirom na globalnu
ekonomsku i političku situaciju, da li se uopšte vide ili mogu vidjeti
posljedice sukoba aktuelnih lidera u regionu?
Tu
dolazimo već na pitanja koja su nešto aktualnija u domaćim medijima. Kada govorimo o regionu, govorimo zapravo o prostoru nekadašnje federacije samo se bojimo da joj izgovorimo ime koje je nosila – Jugoslavija. Mi ne govorimo čak ni o Balkanu
kao takvom, već govorimo doista o jednom dijelu tog Balkana koji danas ima oko 20
miliona stanovnika, dok se bruto domaći proizvod svih 7 postjugoslavenskih
zemalja zajedno nalazi negdje između Mađarske i Grčke, a puno je niži od jedne
Češke ili Rumunjske. To pokazuje jasno jednu marginalnu, poluperifernu zonu
čiji broj stanovnika opada nevjerovatnom brzinom i tako određuje reduciranu ekonomiju
koju ćete imati u bliskoj budućnosti, pogotovo ako se niste u međuvremenu
tehnološki razvili (kao što nismo). Ostaje vam samo da nudite ono što imate u
vlastitom tlu. Na tim teritorijama uspjele su se oformiti predatorske
oligarhije (tih 1%) koje sada hrane sebe onim što mogu prodati na svjetskom
tržištu od svoje zemlje, ili grabe produkte rada vlastitih građana. Slikovito:
ili kradu iz budžeta ili prodaju za svoj vrlo dobar postotak ono što nam svima
pripada. I to je sav ekonomski model tih samostalnih nacionalnih država koji je
već doveo do njihove periferijalizacije, pa vazalizacije i konačno utapljanja u
veće političke i ekonomske tokove. Ukratko, možda vam opstane zastavica na
nekom natjecanju, ali počnite se pripremati na to da vaše države i nacije neće
postojati u budućnosti (onako kako ih vi zamišljate danas).
Postoje li danas politički
pokreti i subjekti koji bi napustili sferu autokratskih, hibridnih režima, oni
koji bi bili sposobni i spremni na to? Postoje li subjekti koji bi
demokratizovali društvo?
Jasno
je da oni postoje unutar institucionalnog polja političkog djelovanja u ovim
zemljama. To su takmaci onima koji trenutno drže poluge vlasti. Kada držite
poluge vlasti, to znači da ste resurse dali svojoj grupi, s njom ste uzurpirali
institucije, vladate autokratski u interesu vlastitom i vlastite grupe. To isključuje
veliki broj onih koji bi voljeli i sami da se nalaze u toj poziciji ili da
dobiju barem dio kolača. Ta kompeticija tzv. političkih i ekonomskih elita
stvara napetosti, pa su autokratski režimi na Balkanu vrlo nestabilni. Ako
traju, pokazuju sposobnost političkog preživljivanja ili snalaženja u datim
lokalnim ili geopolitičkim okolnostima. Dakle, tih subjekata ima, ali je
pitanje da li su sposobni da smijene one na vlasti ili će se okrenuti sporazumu
s njima.
Drugo,
intrigantnije pitanje, bilo bi koji su to subjekti koji bi imali sasvim
drugačiju ideju i društva i politike. Vidite koliko se samo bavimo tim
autokratama, da smo zaboravili na minimalne demokratske procedure odnosno čak
bi se moglo reći da mislimo da one i nisu realna opcija. Gledamo da li će „ovi
naši“ zasjesti na vlast spram „onih drugih“ iako znamo da će i oni biti
korumpirani, ali se nadamo da barem neće biti kriminalci i čak ubojice. Moramo
vjerovati da u ovim društvima, ipak postoji velik broj ljudi koji žele da žive
u demokratskim društvima u kojima je osigurana podjela vlasti i u kojima
uzurpatori ne drže pod svojom kontrolom sudstvo i policiju, u kojima postoje
slobodni i fer izbori, unatoč korupciji. Dakle, režim koji djeluje više-manje u
okviru zakona, ali koji vam ne zadire preduboko u džep ili u privatnu
sferu. Mislim da bi na taj minimalni program
najveći broj ljudi pristao, jer su svi svjesni da su žrtve današnjih kleptokrata.
Ali,
koje bi bile snage koje doista nude nešto više od tog minimalnog programa?
Znate da sam puno pisao o novoj ljevici na Balkanu, o snagama koje pomiču
naglasak sa priče o etnonacionalnim identitetima i stavljaju ga na pitanja
socijalne jednakosti, demokratizacije, ekološke održivosti, zajedničkih dobara
i potrebe da ih zaštitimo. Da, i oni postoje. Ali jedno je imati agendu, pa čak
se i formirati kao relevantni politički subjekt, a drugo je ući u konkretne
realpolitičke sukobe u datoj državi, kao i u borbu za vlast.
Kakva je Vaša prognoza
tranzicije u održivu budućnost u ekonomskom, političkom, društvenom polju?
Spram
svega što sam rekao, teško je biti optimističan. Kontekst u kojem danas
djelujemo nas tjera ka manje ambicioznom programu. To je program koji bi
omogućio da u ne tako dalekoj budućnosti živimo u relativno demokratskim
državama u kojima se poštuje zakon, a u kojima bi prevladala svijest o dubokoj socijalnoj
nejednakosti, te bi se uvele progresivne porezne politike i više bi se ulagalo
u obrazovanje i zdravstvo, a manje u oružje, a granice bi se demontiralo a ne podizalo.
Kada prevlada pesimizam vidim samo dalju destrukciju, konflikte, kao i nasilje koje
ide od ulice, od regionalnih sukoba i pitanja identiteta, ili koje jednostavno izbija
zbog sveopće kriminalizacije. Ipak sam minimalni optimist jer sam, kako što
vidite, i dalje ovdje, u ovom rodnom, nesretnom i uzbudljivom podneblju, nakon
što sam napravio nešto što je neoprostivo na Balkanu, a to je da sam se vratio
iz bijelog svijeta. Čin ludosti? Možda. ili, jednostavno, vedrine.