Meho jeste roman o povratnicima, ali i o još mnogo toga. To je ipak mirnodopska priča, gdje se rat spominje onoliko koliko je nužno da bi priča bila uopće ispričana. Eto, u slučaju Mehe, da rat i ratna prošlost likova nije spomenut, roman bi bio neuvjerljiv, a njegovi likovi nepotpuni, da ne kažem nakazni, kazao je Kaplan u razgovoru sa novinarom BUKA magazina.
Almin Kaplan, rođen je 1985. godine u Mostaru. Objavio je knjige poezije: Biberove kćeri, Čekajući koncert roga, Mostarska zbirka, Bukara i Ospice. Tu su i dva romana Trganje i Meho, a ovih dana je izašla i njegova zbirka proznih tekstova Dubravske priče.
Živi i stvara na selu kod Stoca, koje mu daje poseban smiraj i inspiraciju za književni rad.
Svoj roman Meho Almin Kaplan predstavio je na književnom festivalu Imperativ i tim povodom novinar BUKA magazina razgovarao je s autorom o njegovom stvaralaštvu, književnosti i spisateljskoj karijeri.
Prošli mjesec boravio si u Banjaluci na festivalu književnosti Imperativ. Kakve su impresije, da li si zadovoljan prijemom i promocijom svog romana Meho? Kako ti se čini sve oko organizacije i kako su te primili domaćini?
Na Imperativu je bilo jako ugodno, a Banja Luka je divna. Nažalost, festival se odvijao u sjeni pandemije, pa nam je svima falilo opuštenosti, bez koje je teško otvoriti se prema sagovorniku. Zadovoljan sam promocijom romana, iako se, moram to naglasiti, baš i ne snalazim na javnim nastupima. Organizacija festivala je, uprkos svemu, bila na zavidnom nivou. Hvala svima koji su omogućili ovaj susret i čestitke Saneli Babić.
Koliko piscima znače događaji poput književnih festivala?
Festivali su mjesta susreta i samim time su važni. Međutim, nisu svi pisci isti. Nekima festival bude prilika da jedan stres (onaj koji ide uz pisanje) zamijene drugim (onim koji stvaraju javni nastupi), i da se u ta dva ili tri festivalska dana odmore, to jest odmaknu od sebe. Dok nekim drugim piscima festivali znače sve: oni na festivalima pišu, nastupaju, žive. A onda su tu i čitatelji koji na festivalima imaju priliku da upoznaju autore i da s njima razgovaraju, što je, valjda, i osnovna svrha ovakvih događaja.
Dobitnik si književnih nagrada. Da li su ti pomogle u spisateljskoj karijeri i da li je moguća književna afirmacija bez dobijanja takvih priznanja?
Književne nagrade su mi pomogle onoliko koliko nagrade i inače pomažu. Međutim, pisci do svojih čitatelja dolaze i drugim putevima. Htio bih reći da književne nagrade jesu važne, ali ne i presudne. Nažalost, nagrade autorima vrlo često i odmognu. Ali, bez obzira na sve, na kraju ostane knjiga sama. Koja živi ili ne živi.
Meho je roman o povratnicima, tačnije povratniku čije ime nosi i knjiga. Da li su bosanskohercegovački autori „osuđeni” da pišu o povratnicima i ratu, i da li je moguće domaćim autorima napisati zapaženo literarno štivo, ili rediteljima snimiti film, a da ne spomenu rat koji nas je zadesio početkom devedesetih?
Sasvim je logično da ovdašnja umjetnost govori o ratu jer je rat u našim životima prisutan i dan-danas. Baviti se ratom znači baviti se životom u izmijenjenim okolnostima i od toga ne treba praviti bauk. A naravno da je moguće napisati dobru knjigu koja neće biti o ratu. Baš kao što su i mnoge knjige o ratu neuspješne, dakle, loše.
Meho jeste roman o povratnicima, ali i o još mnogo toga. To je ipak mirnodopska priča, gdje se rat spominje onoliko koliko je nužno da bi priča bila uopće ispričana. Eto, u slučaju Mehe, da rat (ratna prošlost likova) nije spomenut, roman bi bio neuvjerljiv, a njegovi likovi nepotpuni, da ne kažem nakazni.
Da li je Meho stvarna ličnost ili se u njemu zapravo sažimaju svi ti prognanici, a kasnije povratnici, posljednjeg rata?
Neko je neki dan u jednom razgovoru, govoreći o likovima iz svojih romana, rekao kako oni možda nisu stvarni, ali su istiniti. Meni kao čitatelju uopće nije važno je li se to što čitam desilo, ali mi je važno da je uvjerljivo. Gvatemalski pisac Eduardo Halfon je nedavno govorio o vlastitom iskustvu pisanja gdje je rekao kako za njega pisanje nije svjestan čin. Ni ja ne znam, dok pišem, gdje će me priča odvesti. Tako je i sa mojim likovima: oni se u romanu rađaju i tamo žive.
Ne znam pronalaze li se u glavnom liku mog romana prognanici, ili povratnici, i o tome uopće ne razmišljam. Nisam pisao roman s namjerom da se u njegovim likovima bilo ko pronalazi, s tim da protiv toga nemam ništa. Knjigu ne možemo zaštiti od čitanja, niti to trebamo činiti. Ona ima svoj život koji će trajati onoliko koliko bude trajao. Autor po tom pitanju ne može ništa učiniti.
Šta je najjača karakterna osobina glavnoga lika tvoga romana, ima li nešto po čemu se on izdvaja od okoline?
Pa, ne znam. Meni je o tome teško govoriti. Meho je tih i običan do te mjere da su se mnogi upitali otkuda ga u književnosti uopće. U meni se nešto opire da svojim knjigama pristupam na način da ih analiziram ili objašnjavam. Neka to rade čitatelji.
Da li si u Mehin lik unio neke svoje osobenosti, dio svoje ličnosti, ima li barem malo autobiografskog u tvome romanu?
Koliko god da se trudili, ne možemo pobjeći sami od sebe i pišući o drugima mi uvijek pišemo i o sebi. Iskustvo je važno s tim da iskustva ne smijemo podcjenjivati na način da kažemo kako je nečiji život manje zanimljiv i samim time manje vrijedan da ga se tretira kroz književnost. Tražiti veliku priču, htjeti pričom kao takvom šokirati čitatelja, pogrešan je put. Volim tihe pripovjedače.
Imamo li razloga da se plašimo nekog novog sukoba na ovim prostorima?
Svi koji imaju iskustvo rata strahuju od bilo kakvih sukoba i to je prirodno. Ne znam šta će biti sutra, ali znam da još jedan rat ja ne bih preživio. Naša politika je jadna i teško je iz nje izvlačiti bilo kakve zaključke. Mladi ljudi koji se tek počinju baviti politikom, političare iz drugih naroda drže za prirodne neprijatelje, dok ovi stariji, koji su opet loši, užasni na svoj način, imaju nekakva sjećanja na vrijeme od „prije rata“ kad se bar klupa dijelila sa ljudima druge vjere ili druge nacionalnosti. Hoću reći, s mladim ljudima koji tek stupaju na političku scenu, a koji su radikalni i isključivi, bojim se da će nam biti još gore. A koliko će sve ovo trajati? Pa dok neko ne ugasi muziku.