Đuro Gavran odveć je poznat redatelj domaćoj i stranoj publici po svojim angažiranim filmovima koji otvaraju važna pitanja u našim društvima, bude empatiju i mogućnost sagledavanja problematike iz humane perspektive. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dvaju eksperimentalnih filmova. Njegov film Presuda premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Rotterdamu, nakon toga na tridesetak domaćih i svjetskih festivala i osvojio niz nagrada, među kojima i posebno priznanje na ZagrebDox-u. Film 4,7, u kojem se bavi temom alkoholizma, osvojio je Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2016. godine.
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, Gavran se publici predstavio dokumentarnim filmom Jedna od nas, a sada slijedi nacionalna premijera filma. Film prati skupinu ljudi koja tokom jedne večeri pokušava pronaći način da razgovora o spoznaji kako je jedna njihova kolegica iz razreda tokom svog gimnazijskog obrazovanja trpila seksualno nasilje od strane svog oca.
Kako si došao na ideju da snimiš ovaj film?
Sve se počelo dešavati prije četiri godine, u trenutku kada smo moje kolege i ja počeli organizirati godišnjicu mature i počeli se dogovarati kada i gdje ćemo se naći. U jednom trenutku se javila naša kolegica i kazala da neće doći, da je prekinula odnose sa svojim roditeljima i živi van Hrvatske, a onda je istresla cio svoj život u mailu, koji je opisivao kako je cio život trpila seksualno zlostavljanje u svojoj jako bliskoj okolini. Nas je to sve skupa šokiralo i ja sam joj odgovorio da bih volio snimiti film o našim reakcijama na njenu ispovijest, odnosno snimiti godišnjicu mature.
Kako si se osjećao kad si primio tu poruku i kako si na to gledao, s odmakom od dvadeset godina?
To je jedno jako šokantno i bolno iskustvo u kojem osjetiš miks negativnih emocija, boriš se sam sa sobom, ne želiš sumnjat u istinitost, ne daješ si za pravo da sumnjaš, a ponovo sumnjaš; potpuno bezizlazna situacija u kojoj ne znaš šta bi rekao i napravio, kako bi pomogli, da li možeš uopće pomoći. Budući da se jako malo priča o ovoj temi i ja sam vjerovao da je to nešto daleko i da se jako rijetko dešava, a kad uđeš u problematiku, vidiš da je svako peto dijete pretrpjelo neki oblik seksualnog nasilja. Ta činjenica prolazi ispod radara u našem društvu, gdje se o tome ne priča i to i jeste razlog zašto tako reagiramo. Preko 85% zlostavljača su osobe bliske žrtvi i osobe od povjerenja, koje vrše nasilje dugi niz godina.
Nakon dvadeset godina si spoznao da si na neki način bio pasivni svjedok. Da li Ti je do dalo neku novu perspektivu priče?
To je isto bol, kad saznaš da si tamo bio prisutan i razgovarao sa žrtvom, a tek sad spoznaješ zašto je ona bila povučena. Sada razumijem razloge. Teško se osuđivati za nešto što je bilo prije dvadeset godina. Žrtve nastoje da izgledaju sasvim normalno. Moraju izgledati tako, ako žele biti prihvaćene i preživjeti, odnosno žive paralelni život- onaj među četiri zida, i stvarni, van toga.
Prva scena filma je intimna, mračna i uznemirujuća. Zašto si odabrao da njome otvoriš film?
Koncept filma je da imamo jedan prostor i jednu večer. Okupljanje, druženje, pijenje, smijeh i to nešto što je specifično za godišnjicu mature, a to je ta ispovijest koju smo primili. Priča kreće od čistoće stola, laganog setapiranja i ukrašavanja. Na prvu sve izgleda savršeno i spremno, a onda to ide do potpunog kaosa, prolivenog vina, ćikova u tanjurima, ostavljenih pivskih boca, razmuljanog jela, zgužvanih stolnjaka. To je bila jedna od linija koju sam pokušao graditi kroz film. Bili su mi suženi redateljski manevri, prostor i vrijeme su bili skučeni, način izlaganja priče isto. Nema pitanja i intervjua. Bez intervencija sam htio da pratim šta se dešavalo za stolom.
Kako su reagirale Tvoje kolege kad si rekao da želiš da ih snimaš, a kako je kolegica, koja je žrtva seksualnog nasilja prihvatila taj koncept?
Prvo sam njoj predstavio ideju i ona je bila za to. Ja sam rekao da je jedini način na koji mogu odgovoriti na njen mail da napravim film o tome, kako bi cio svijet vidio taj mail. To je jako važno, da što više ljudi pokuša osjetiti taj moment, koji može svakoga zadesit. Prema statistikama, mnogo nas bi trebalo primiti taj mail, ali ga ne primi, jer žrtve iz određenih razloga vrlo dugo šute.
Nakon što je ona pristala, ja sam koncept prenio razredu. Od nas dvadeset i nešto, samo desetoro nas se okupilo. Ona je prva vidjela film, pa smo gledali kao razred, zajedno s njom na Skype-u. Kad sam pročitao njene reakcije, shvatio sam da radim veliku i bitnu stvar.
Da ste osjetili da ste se iskupili za to što niste prepoznali tada?
Nisam nikad o tome razmišljao na taj način. Na početku misliš da se trebaš iskupiti, onda shvatiš da se nemaš šta iskupljivati. Ti si tinejedžer koji ima drukčiji fokus, nikad nitko te nije educirao kako prepoznati simptome seksualnog nasilja i kako se ponašati kad ti se netko otvori, kako reagirati, kome se obratiti. Mi nismo imali te informacije i nismo mogli ništa primijetiti. Tu staje samookrivljavanje i žaljenje za neučinjenim. Nisam išao za iskupljenjem, nego sam htio da pokažem koliko malo znamo i kad saznamo, koliko malo želimo vjerovati u to što smo saznali.
Kroz tok filma vidimo da su prve reakcije nakon što žrtva skupi hrabrosti da se nekome povjeri sumnja, odbacivanje, nepovjerenje… a nakon takve reakcije žrtva se povlači u sebe. Spektar reakcija ne ide u prilog djeci žrtvama seksualnog nasilja, koje se nisu odlučile da progovore. Kako senzibilizirati društvo?
Konstantnom edukacijom, na svim mogućim nivoima. Kod nas u statistikama kažu da nema niti jedna prijava seksualnog nasilja i stvarno svi vjeruju da nemamo problem s tim. Ali, ako kažemo da je svako peto dijete zlostavljano, znači da ne postoji škola ili razred u kojem to ne postoji. Nisu to uvijek najteži oblici kaznenih dijela, ali i blagi oblici seksualnog uznemiravanja su nešto o čemu treba govoriti jer su to prvi koraci za teže oblike nasilja. Osim toga, neophodno je poboljšanje zakonskih okvira, pravosudne prakse i edukacija roditelja. O tim slučajevima se govori samo u crnoj hronici. Ispod takvog članka je oko sto komentara hejta prema počinitelju, ili osuđivanja žrtve. Žrtva to kad pročita, ne odluči se za prijavu, jer je svjesna da će biti izložena tome, pa onda postupak istrage i suđenja, da bi na kraju počinitelj dobio tri godine volonterskog rada.
Kako maknuti monopol nad temom seksualnog zlostavljanja iz crne hronike i statistike? Mogu li mediji poput teatra i filma dati humaniju sliku svega toga?
Vjerujem da mogu. Inače to ne bih radio. I savi mediji su počeli pratiti projekat i otvoreno se počelo pričati o tome. Znam da je povod nacionalna premijera, ali pokušavam napraviti rad sa studentima tokom cijele godine, da imam zanimljive, friške i nove materijale, kojima bih senzibilizirao medije.
Kroz film razgovarate o djeci, poslovima, o tome kako ste se ostvarili u patrijarhalnom, posttranzicijskom društvu u koje ste uronjeni, bez ikakvog pokušaja da mu se oduprete i onda slijede lascivne šale koje otkrivaju mizoginiju i šovinizam našeg društva. U kakvom to društvu živimo?
Živimo u takvom društvu u kakvom živimo, ali to nije razlog da ne pokušamo nešto. Mene je ovaj slučaj toliko dotaknuo, da sam mislio da svojim iskustvom i znanjem mogu probati nešto napraviti i to je moja jedina nit vodilja. Na kampanji se jednom tjedno pojavi neko ko kaže da mu je značilo što je pogledao film. Kad se javi neko i kaže da je silovan sa šest godina i da mu je ovaj materijal posložio neke stvari u glavi nakon deset godina, meni je to sasvim dovoljno.
Kako je spoznati da svojim radom pridonosiš zajednici? Kako se osjećaš kad primiš poruku žrtve seksualnog zlostavljanja koja je zahvaljujući filmu odlučila da progovori? Ima li smisla stvarati dokumentaristiku, ako nije angažirana?
Ima smisla stvarati neangažiranu dokumentaristiku, jer postoje razni izričaju u dokumentarnom filmu koji ne moraju biti angažirani, ali su legitimni, jer su priče koje vrijedi ispričati. Dobiti poruku i satisfakciju je lijep osjećaj, ali je i iscrpljujuće, no ti rezultati su neka vrsta hrane i ono što te tjera da ne odustaneš.
Jesi li prvi put radio film u kojem si suučesnik i koliko je zbog toga teško bilo ostati objektivan?
To je prvi film u kojem sam ispred kamere, vjerojatno i zadnji (smijeh). Nikad se ne zna. Bilo se čudno gledati u montaži, ali mi se ne čini da sam imao problem s tim. Čak sam i ja taj koji govori tu šovinističku glupu foru. Mogao sam je maknuti, ali sam je ostavio jer sam je izrekao, kao što je uredu što je bilo ko drugi izrekao za stolom.
Još jedna od stvari koja je ključ problema jeste trenutak kad jedan od protagonista govori kako su roditelji te djevojke intelektualci, nisu neandertalci i nije se od njih to očekivalo. Koliko smo kao društvo spremni da uzdižemo više klase i zatvaramo oči spram svega onoga neprihvatljivog što oni čine?
Jesmo, ali sve manje posljednje vrijeme, čini mi se. Mislim da su ljudi polako postali imuni na to, jer mnogo toga izlazi o višim klasama. Imuni jesu na neki drugi način, ali kad je u pitanju društvena percepcija, mislim da više nisu. Najviše kaznenih djela dolazi od pripadnika viših klasa.
Da li si saznao zašto je tvoja prijateljica tek nakon petnaest godina odlučila da progovori o svom seksualnom zlostavljanju?
Fizički se makla od obitelji. To je uvijek prvi korak u takvim slučajevima. Osim toga, došla je do terapeuta koji joj je stvarno uspio pomoći da se posloži i to što je obznanila nama, bio je dio terapije. Prosjek da žrtva progovori je trinaest godina. Mnogo njih nikad ne progovori.
Stalno propitujemo koliko je žrtva spremna da (ne)progovori, a ne pitamo se koliko smo mi (ne)spremni da to čujemo.
U situaciji gdje smo se našli i znali zašto sjedimo za tim stolom, jedna prijateljica je rekla da treba ići doma, da bi druga zaključila da nismo otvorili temu. Nakon četiri sata svjesnog bivanja na zadatku, mi to nismo napravili, osim u pauzicama, koje pokazuju da nam je lakše šaputati o tome, nego govoriti naglas.
Film očekuje nacionalna premijera i projekcije po školama. Šta još slijedi?
Iznalazim model u kojem bih angažirao maturante da organiziraju razrede i prijave se da mogu pogledati film i imaju mogućnost razgovora sa mnom i s psihologom o ovoj temi. To mi je glavni fokus u distribuciji. Želim im pokazati šta se može desiti na godišnjici mature i šta se zapravo dešava u njihovom razredu. Oni mogu provariti ovaj film i oni će se osnažiti kroz to.
Je li kasno u tim godinama prvi put progovoriti o seksualnom nasilju? Film nije namijenjen za mlađe skupine i ne bi ga mogli provariti, ali kako začeti tu temu u najnižim nivoima obrazovanja i hoćete li se baviti time?
Ideja je da postavimo online peticiju u kojoj ćemo zahtijevati od Hrvatske vlade i Ministarstva obrazovanja edukaciju i prevenciju seksualnog nasilja nad djecom u osnovnim i srednjim školama; ne kao moguću, nego obaveznu. Važno je da barem jedanput u godini svako dijete razgovora o toj tematici, koja može biti iskomunicirana na jedan lagan način. Moraju se susresti s time da bi osvijestili svoju poziciju, jer djeca često nisu svjesna da trpe nasilje.
Hvala Ti na razgovoru i hvala Ti što si otvorio jednu ovako važnu temu u našim konzervativnim i patrijarhalnim društvima.