Ova knjiga govori o subkulturi osamdesetih i životu muzičara ljudi koji su živjeli i odrastali u tom periodu. Vesić je ranije napisao i knjige "Magi – kao da je bilo nekad" o grupi EKV i "Šta bi dao da si na mom mjestu" o Bijelom dugmetu, a ova treća knjiga koja govori o novotalasnim bendovima može se reći da zaokružuje trilogiju čija je tema jugoslovenski rokenrol. Moderator događaja bio je banjalučki novinar Nebojša Ristić, a organizator je udruženje za promociju knjige "Imperativ."
"Ovo je knjiga o novom talasu i pisao sam je za uzak krug ljudi. Radi se o mom sjećanju na te godine i napisao sam sve, takoreći, iz glave. Lako sam napisao knjigu, jer se radi o finim sjećanjima. Inspiraciju za knjigu sam dobio kada sam sjedio sa jednim od aktera ove knjige. On mi je pričao o tim vremenima i ja sam ga slušao, ali kada sam se vratio kući shvatio sam da ta vremena ipak nisu onakva na koji način ih je on interpretirao. Onda sam odlučio da sam ispričam priču o tim vremenima, ali da priča bude objektivna, i tako je nastala ova knjiga", rekao je Vesić.
Pisanje knjige je trajalo oko pola godine, a autor, kako sam kaže, nije pretendovao da to bude ozbiljno štivo. Kada je knjiga završena, Vesić je ipak shvatio da se radi o značajnom djelu.
"Naziv knjige Bunt dece socijalizma dao sam oslanjajući se na naslov knjige Deca komunizma Milomira Marića. Na neki način, moja knjiga i jeste produžetak Marićevog romanam, kako god to zvučalo. Iako je Marić nakon objavljivanja tog svog kultnog romana radio razne gluposti kao novinar, mene nije bio blam da se bar malo oslonim na njegovo djelo", objasnio je Vesić.
On kaže da su godine prije nego što se pojavio novi talas bile dosadne i da se iz te dosade i izrodila rok kultura u Jugoslaviji.
"Narod je radio na tome samo da ugodi tadašnjem velikom vođi. Parolama su uzdizali vođu i revoluciju do nebesa. Ipak sve to je dosadilo i bogu i ljudima, a od velikog revolucionara i diktatora vođa se pretvorio u estradnu ličnost. Kada je vođa prestao da bude glavni lik na toj pozornici, morao je neko da se nađe ko će zainteresovati publiku barem malo koliko i on. I njegovo mjesto su na kraju zauzeli muzičari", rekao je Vesić.
On tvrdi da uloga muzičara osamdesetih nije bila da ruši sistem nego da zabavi narod.
"Nešto što je do tada držano ispod tepiha napokon je isplivalo napolje. Društvo je na neki način postalo otvorenije i počeli smo da se navikavamo na stvari poput toga da imamo prijatelje homoseksualce, narkomane i slično, što je do tada bila tabu tema. Svet koji nas je okruživao mlada generacija tog doba htela je da učini dostupnijim, a režimu je to na nekin način odgovaralo", tvrdi autor knjige.
Vesić dodaje da su se bendovi novog talasa u Jugoslaviji od novotalasnih grupa koje su svirale u Evropi razlikovali po mnogo čemu, a najviše po tome što ovdašnji bendovi nisu bili buntovni u smislu da su bili protiv režima.
"Naši bendovi su bili sasvim nešto drugo. Recimo, u Engleskoj, pank bendovi su bili socijalni i ekonomski pokret mladih, što kod nas nije bio slučaj. Mi smo živjeli u sistemu kakvog nigde nije bilo u svetu, pa samim tim i naša muzika je bila svojstvena. Ipak muzičari koji su uspeli da naprave karijeru u tom vremenu ni po čemu ne duguju ništa sistemu u kojem su živeli. Oni bi u svakom slučaju uspeli od sebe da naprave nešto bez obzira u kojem vremenu da su živeli.", rekao je Vesić.
On je dodao da je generacija muzičara koja je tada svirala neponovljiva i da je muzika tog doba upravo zbog toga i specifična.