Iako je Češka republika već doživjela masovnu pucnjavu, nije se dugo vjerovalo da bi se nešto tragično moglo dogoditi kao što se dogodilo u zgradi Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta. Ali sve češće vijesti su doslovno oduzimale dah i izazvale šok, bol i razmišljanja žrtava i njihovih roditelja. Iskazivanje pripadnosti sada je jedini zadatak za šire društvo, piše u svojoj kolumni Erik Tabery iz časopisa Respekt.
Svakako ne treba dijeliti spekulacije, glasine, a posebno fotografije napadača.
Iskustvo s masovnim pucnjavama (a posebno u školama) najviše imaju u Sjedinjenim Državama. Zato je dobro biti inspirisan njihovom ustaljenom praksom. Kodeks The New York Timesa kaže da će ovaj list napadača imenovati tek kada to vlasti potvrde, međutim ne želi se pridavati previše značaja toj osobi.i. Studije pokazuju da oni koji počine masovna pucnjava pomno gledaju prošle slične pucnjave – neki to zovu “Columbine Effect” ( “Efekat Columbine”)
Columbine efekat je naslijeđe i uticaj masakra u srednjoj školi u američkom Columbine 1999. godine. Pucnjava je uticala na bezbjednost u školi, policijsku taktiku, metode prevencije (uključujući kontrolu oružja i detektore metala) i inspirisala je brojne zločine imitatora, pri čemu se ubice inspirišu upravo počiniocima Ericom Harrisom i Dylanom Kleboldom, opisujući ih kao mučenike ili heroje.
Dana 20. aprila 1999. godine, maturanti srednje škole Columbine Eric Harris i Dylan Klebold ubili su 12 učenika i jednog nastavnika i ranili 24 drugih. Otprilike 50 minuta nakon početka pucnjave, Haris i Klebold su sebi oduzeli život u biblioteci, gdje je većina njihovih žrtava umrla.
Važno je ne dijeliti fotografije napadača s oružjem. Motiviše druge strijelce. “Ovi mladići postaju opsjednuti gledanjem izvještaja i slika ranijih ubojica i žele da traže sličnu, u svojim mislima, slavu čineći vlastita gnusna djela”, piše NYT. “The Times izbjegava slike strijelca kako maše pištoljem jer je takva slika obično ono što masovni strijelac želi za javnost – i često ih postavlja na društvenim mrežama da upravo to radi.”
Pravila se odnose na medije, ali stručnjaci preporučuju da i ljudi na mrežama budu uzdržani. Još nemamo pojma da li je ostavljen ikakav “manifest” napadača (na mrežama se pojavljuju neprovjereni citati), ali u Sjedinjenim Državama mejnstrim mediji ne citiraju manifeste. On samo pokušava da opiše šta je bila motivacija napadača. Opet, oprez se bira iz nastojanja da se ne inspirišu drugi.
Šta god da na kraju saznamo o napadu, to neće promijeniti zagonetku kako je neko mogao učiniti tako nešto. Zbog toga rana nikada ne zacijeli u potpunosti. A neće pomoći ni obećanja da sve treba pooštriti, koja se već šire među političarima, piše Erik Tabery.