Umjetnički angažman Aksolda Kurova u dokumentarnom filmskom formatu prati teme ljudskih prava, civilnih sloboda i mehanizme zaštite. U filmu “The Trial”, Kurov prati suđenje Olegu Sentsovu, otkrivajući montiran postupak zbog kojeg je ukrajinski aktivist završio iza rešetaka. Nakon filma “Deca 404” koji prati život maloljetne LGBTQ populacije u Rusji nakon donošenja Zakona o zabrani promovisanja homoseksualizma, pravnog akta kojim se kriminalizuju i oduzimaju prava zajednici, Kurov je nedavno snimio i film “Welcome to Chechnya”, nominovan za ovogodišnju nagradu Akademije.
U razgovoru o umjetničkim slobodama i praksama slobodnog izražavanja, mišljenja i okupljanja u Ruskoj Federaciji u proteklih godinu dana, Kurov tvrdi da je cenzura garantovana gotovo za sve koji za svoj rad i svoje stvaralaštvo planiraju dobiti finansije iz javnih izvora.
“Kiril Srebenikov, pozorišni reditelj koji je uhapšen u isto vrijeme kad i Oleg Sentsov. Veoma poznati pozorišni i filmski reditelj koji je imao svoj pokret u pozorištu, predavao režiju i glumu, izvodio je u Gogolj centru u Moskvi veoma popularne performanse, prikazivanja i koncerte. Nekom se to nije svidjelo – da li vladi ili nekom ko ima više moći. Uhapšen je i proveo je godinu ipo ili dvije u kućnom pritvoru. Nakon svega, oslobodili su ga jer je bilo jasno da je slučaj montiran, ali je otpušten iz Gogolj centra jer mu je ugovor istekao a prostor pripada državi. Većinu novca koji se izdvaja za kulturu je novac Ministarstva kulture koje misli da daje novac za one koji žele podržati državnu propagandu. Ne postoji mogućnost da taj novac dobijete za kritički, slobodni, društveno angažovani rad za teme poput kulture LGBTQ populacije. Danas čak možete biti i uhapšeni zbog nečeg što govorite u vezi s tom temom” – kaže Kurov.
Vi ste u proteklom periodu nastavili s radom na toj temi?
Da, u prethodnom periodu snimao sam film „Welcome to Chechnya” koji se bavio ljudima LGBTQ seksualne orijentacije koji su pobjegli od snaga koje su ih privodile, mučile i zlostavljale Republici Čečeniji i s njima postupali kako su htjeli. Pokušavali su otkriti takozvanu mrežu LGBTQ populacije koju bi mučili, ponekad i ubijali, pa i zvali rođake da ih sami ubiju. Neki od njih su pušteni jer su dali mito. Bio je to ozbiljan skandal i u hetero populaciji i tema novinarskog istraživanja, ali ne i istraživanja države. Državne institucije sve su porekle, a ljudi kojima se film bavi morali su bježati u Moskvu i St. Petersburg u skrivene prostore i za njih je bilo opasno da ostanu. Ipak, morali su doći do svojih dokumenata da bi otišli dalje. Ne znam da li je film dostupan na HBO na Balkanu. Bio je dostupan na YouTube ali je zaključan u svim bivšim sovjetskim republikama.
Kakvo je iskustvo za Vas bilo snimanje filma “Welcome to Chechnia”?
Bilo je fantastično iskustvo baš zbog tog što je najopasniji projekt u kome sam učestvovao. Ljudi su bili u ozbljnoj opasnosti i apsolutno traumatizovani. Bilo je teško snimati razgovore a drugi izazov bio je otkrivanje njihovog lica i promjena njihovog identiteta tako da ne budu prepoznati. Korištena je double face tehnologija kao štit koji će ih skriti, kao poseban algoritam koji može skenirati lice i sačuvati sve neverbalno iskazane emocije bez crnih sjena ili blurovanih i zamućenih lica. Ne znate pravo lice, ali to nije problem. Snimali smo dvije godine ljude – od snimanja u Čečeniji do snimanja u Rusiji, puta koji su prešli i okolnosti u kojima su bili. Mlada djevojka koja je lezbejka i koju je otkrio ujak ucjenjujući je na seksualni odnos s njim odlučila je da pobjegne. Birali smo da ne bude suspektno za policiju i da bude prirodno, tako da je njenu priču snimala kolegica snimateljka. Bio je takođe u programu ARTDoc festa u Moskvi, a sad je nominovan za Oscara za najbolji dokumentarac i za najbolje vizualne efekte.
Sada ste u kontaktu s protagonistima? Kakvo je njihovo iskustvo nakon snimanja filma?
U kontaktu sam sa glavnim karakterima filma i porodicom momka koji je s dečkom pobjegao iz Rusije, koji je u tom trenutku bio jedina osoba koja je pristala sa otvorenim lice govoriti o temi. Ljudi su bili nesigurni da li da prijave policiji da su mučeni i znali su da je to opasno ne samo za njih nego i za porodice koji žive u Čečeniji. Glavni protagonist nije bio državljanin Čečenije. Bio je Rus koji je privremeno boravio u Čečeniji i radio tamo. Njegova porodica preselila se zajedno s njim u sigurnu zemlju. Bili su na premijeri u Sjedinjenim Američkim Državama i u Berlinu. U kontaktu sam sa aktivistima koji su bili pomagači evakuacije u sigurne kuće, premještaja, smještanja u sigurne zemlje.
Mislite li da će sankcije koje Evropska unija planira uvesti Ruskoj Federaciji uticati na mobilnost umjetnika?
Nisam ekspert za politiku i jedino mogu reći ono što vidim oko sebe i ono što vidim u vijestima, nezavisnim medijima koje još uvijek imamo. Bojim se da nisam dobar sagovornik kad su u pitanju limitacije umjetničkih sloboda jer mi trenutno nismo zaključani u Rusiju. Granice su zatvorene zbog Covida ne zbog političkih situacija. Zasad postoje neke države u koje se može ići i znam da postoje neki ruski novinari koji se kreću i izvještavaju o Bjelorusiji i protestima koji se tamo dešavaju, i u druge zemlje. Recimo, u Gruziji kažu da su granice otvorene i da možemo doći iz Rusije. Sutra će opet možda zatvoriti, ko zna. U decembru sam bio u Kirgistanu i potreban je samo negativan Covid test.
Dok sam bio zaražen, nismo vjerovali izvorima o brojevima ljudi koji su zaraženi i ljudi koji su umrli. Samo sam viđao ambulantna kola koja su dolazila po zaražene kako bi dobili adekvatnu njegu. Koristili smo online dostavu za namirnice i nismo mogli kontaktirati sa porodicom jer moja majka ima više od 65 godina i nije bilo sigurno da se viđamo.
Da li mislite da je pristup, odgovor vlasti na širenje pandemije uticao na svijest o zajednici?
Društvo se mijenja i drugačije gleda na ranjive pred zakonom, ali ne zbog Covida. Mislim da mnogi ljudi koji su imali svoje male preduzetničke poduhvate gube mnogo, a promjene koje se dešavaju nemaju veze sa situacijom u zdravstvenom smislu. Ludo je i apsurdno – na Valentinovo protesti su najavljeni i niste morali ići na ulice i trgove, akcija je bila jedino da izađete vani sa smartphonom i sa lampom koju biste uključili. Ljudi su bili uplašeni i na ruskoj televiziji govorilo se o takozvanim fašističkim akcijama samo zbog podrške ljudima koji su politički zarobljenici. Činilo se da moramo uraditi nešto, ali ne baš nešto što može promijeniti situaciju. Prve akcije bile su depresivne jer mladi ljudi koji su učestvovali u protestima bili su zbunjeni. Vrlo brzo, čim je policija počela zatvarati aktiviste, ti ljudi završili su s protestima, uplašeni od mogućih reakcija.
Koje su mogućnosti za otpor takvom režimu?
Prema mom mišljenju, govoriti istinu i nastaviti sa prikazivanjem istine jedini je način da se suprotstavimo režimu. Čini se da režim ima veliki potencijal da još godinama nesmetano vlada i da im baš nije stalo do bilo kakvog protesta zbog abnormalne vojne i policijske moći. Šta je Putin uradio – povećao broj policajaca koji dosad nismo vidjeli i čini se da je uvijek spreman za bilo kakve proteste, a to mu je postala jedina obaveza. Biti jak i spriječiti bilo kakve proteste, biti spreman za stotine hiljada ljudi na ulicama. Njega ne interesuje novac koji će potrošiti za policajce, tehničku opremu, jer želi biti spreman za proteste koji su stotinu puta veći. Taj potencijal je ogroman i mislim da ima potencijal vladati godinama jer je sistem po sebi korumpiran baš svugdje. Nemamo pravdu, jer sve pripada sistemu i svi koji istražuju služe državi koja apsolutno ne brine kome će smontirati slučaj ako nije saglasan sa njihovom politikom. Mi moramo protestovati ali to trenutno nije borba koja može biti korisna, a to nije kratak put. Moramo se držati puta koji je zadao Aleksej Navalny jer treba nam neko ko će reći da je nešto crno a da je nešto bijelo. Propaganda koju imamo na ruskoj televiziji može ljude natjerati da misle što god treba da misli.
Bojim se da ljudi idu sve više ka autocenzuri i da pokušavaju biti na budžetu ministarstva kulture. Ako vas sreća posluži, dobićete neki fundraising vani. Ali, ljudi sve više biraju sigurna pitanja i sigurne teme u filmu i pozorištu jer ne žele izgubiti posao, ne žele imati skandal sa vlastima. Biraju sigurnu stranu.
Da li ste Vi imali problem sa vlastima?
Ja sam nezavisan. Nemam studio i imam veoma mali budžet, tako da se držim tema koje biram sam. Imao sam probleme sa vlastima ali ništa previše ozbiljno – nisam bio procesuiran, osuđen i nisam imao probleme nakon filma sa Olegom Sentsovim. Ne koristim državni novac i nisam u kontaktu sa bilo kojom državnom strukturom niti imam neku ozbiljnu imovinu – i to je vjerovatno razlog zbog kojeg ih je briga za mene. Snimao sam film o ruskom nezavisnom časopisu Nova Gazetta čijih je šest novinara ubijeno u proteklih 20 godina zbog istraga o korupciji. Ipak, časopis je još uvijek otvoren i radi. Glavni i odgovorni urednik nije blizu vlasti, ali zbog demokratije koje imamo i slobode govora koju imamo potreban je režimu barem jedan štampani, jedan audiodifuzni i jedan audiovizuelni medij koji će zaista biti slobodan.