U cjelokupnom metežu oko uvođenja i ukidanja novih/starih mjera nekako nezapaženo prolaze ljudi koji u toku pandemije nemaju nikakva ili imaju veoma mala primanja. To su oni koji su izgubili ionako slabo plaćene poslove, oni koji nisu ni radili ili, pak, oni koji su sramotno malo plaćeni od strane svojih poslodavaca.
Ti ljudi čine dobar dio stanovništva koji živi u veoma lošim uslovima i siromaštvu i svakodnevno se suočava sa socijalnim isključenjem, velikom nesigurnosti i nejednakosti. Mnogi su dovedeni do ivice egzistencije, dok određene porodice jedva sastavljaju kraj sa krajem. Prema statističkim procjenama, više od 600 000 ljudi u BiH živi ispod praga siromaštva. Hrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine, krov nad glavom – za njih su često misaone imenice. A pandemija im je samo dodatno zagorčala život.
Ako imaš novca – testiraj se. Ako nemaš…
U krizi vezanoj za koronu za siromašne se pojavljuju i dodatni problemi. Čak ni u bolesti nisu svi isti, jer poseban problem za siromašne predstavlja liječenje od koronavirusa. Počevši od samog testiranja pa do nabavke lijekova.
Naime, ako ljekari koji vas pregledaju, zbog nedostatka klasičnih kovid simptoma, odluče da vas ne testiraju na COVID-19, ostaje vam samo da to uradite kod privatnika. A to košta. I to poprilično.
Ako se ispostavi da imate koronu, tu su lijekovi i vitamini koje treba kupiti. Na sve to, ukoliko i vaša porodica dobije koronu, troškovi se penju na stotine, a nekada i na hiljade maraka. Te stotine i hiljade maraka siromašni jednostavno nemaju! I ne mogu da ih izmisle. Nekada mogu da zajme i da se zaduže, ali šta sa onima koji nemaju ni tu mogućnost? O njima nema ko da misli.
Ako nakon svega, zbog nemogućnosti testiranja, „zavlačenja bolesti” i kasnog ponovnog javljanja ljekaru, u bolnicu dođu sa poodmaklom upalom pluća i težim oblikom kovida, onda može biti i prekasno za njihov život.
A država. Šta radi država? Ona se brine za stranačke interese, javne nabavke i podizanje novih kredita koji će se onda plasirati u sumnjive rabote. Njoj ne pada na pamet da pomogne ovim ljudima. Vlastodršci ne iskazuju pretjeranu zabrinutost za one kojima je COVID-19 bukvalno život okrenuo naopačke. Pogotovo za one koji su i prije pandemije bili u ranjivim kategorijama.
Sramotna je nebriga našeg društva za najsiromašnije među nama. U epidemiji se samo pokazalo da siromašni, i pored stotina paragrafa i stranica ispisanih pravima, u praksi nemaju pravo na poštovanje svog dostojanstva, zdravlja i života kao oni koji su materijalno obezbijeđeni.
Za njih se nije previše brinulo prije krize, a tek se ne brine sada. Jednostavno, ostavljeni su na milost i nemilost okolnosti, neimaštine i virusa. Iako virus ne pravi diskriminaciju, jer jednako pogađa i siromaha i onog imućnijeg, institucije tu razliku prave. Nije isto ne testirati na račun države nekoga ko ima platu od 1000 KM i onoga ko mjesečno zarađuje 100 KM od nadničenja. Nije isto poslati nekoga sa redovnim primanjima sa državnog budžeta da kupi antibiotike i vitamine i onoga ko ne radi već godinu dana. Nije isto govoriti da su svi ravnopravni u svojim pravima, kad jedna kategorija ta prava ne može da ostvari u praksi, jer nema novca da plati. Džaba hiljade floskula, velikih riječi i toplih pozdrava, kad na terenu sve to postaje samo prah i prašina.
Bosna i Hercegovina ima više od 7 000 preminulih zbog korone i sa time je među pet zemalja u svijetu po broju smrtnosti od posljedica koronavirusa na milion stanovnika. Koliko je siromašnih završilo na respiratorima ili u kovčegu zato što nisu imali novca da se testiraju i liječe na vrijeme? Koliko je siromašnih uopšte stiglo do bolnica na vrijeme? Koliko je siromašnima danas dostupan ljekar i pravilno liječenje u ovim okolnostima? Koliko se težih oblika bolesti i smrtnih slučajeva moglo prevenirati, samo da je uloženo više novca u zaštitu najugroženijih? O tome se priča veoma tiho, a čini se da skoro niko u institucijama o tome ne vodi pretjerano računa.
Depresija života u BiH
Da li postoje određena socijalna davanja građanima? Postoje.
Da li su ta davanja približno dovoljna siromašnima? Nisu.
Da li ih u doba korone dobija dovoljan broj građana? Ni približno.
Da li ima novca za najsiromašnije, za njihova testiranja, lijekove i liječenje? Ima.
Kako znamo da ga ima? Zato što se basnoslovne sume troše na svakakve hirove vlasti, od previsokih naknada političara na pozicijama, preko ulaganja u projekte koji su osuđeni na propast, do pretplaćenog plaćanja kompanijama preko namještenih tendera.
Državu ne interesuje da li će njeni građani živjeti ili mrijeti zbog šake maraka. E to je najdepresivnija i najtužnija misao u svemu ovome.