Danas se obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije (IDAHOBIT). Ovaj dan se obilježava 17. maja, jer je 1990. godine na taj dan homoseksualnost skinuta sa liste mentalnih bolesti Svjetske zdravstvene organizacije. Ovaj datum obilježava se u više od 130 zemalja svijeta, tamo gdje je napredak po pitanju prava LGBT osoba već vidljiv, ali i tamo gdje tek treba da dođe do promjena.
Tim povodom, Centar za mlade „Kvart“ iz Prijedora i Tuzlanski otvoreni centar organizuju online konferenciju koja će okupiti organizacije civilnog društva, resorne institucije iz lokalne zajednice i sa državnog nivoa, kao i međunarodne organizacije, koje mogu dati relevantne odgovore na pitanja o radu sa LGBTI osobama, institucionalnoj podršci organizacijama društva u borbi protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije u zajednici, ali i na pitanja u vezi sa izazovima u ostvarivanju ljudskih prava LGBTI osoba koji su se javili u ovom periodu.
Centralna tema ovogodišnjeg obilježavanja IDAHOBIT-a širom svijeta je „Ustrajmo, podržimo, zacijelimo: zajedno“.
O ovom danu, problemima LGBTIQ osoba i drugim temama za BUKU razgovaramo sa Brankom Ćulibrkom iz Centra za mlade "Kvart" iz Prijedora.
Branko, kakva je trenutna situacija kad govorimo o LGBTIQ osobama i njihovim pravima, koliko se ona poštuju?
Već sedamnaest godina u svijetu se obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije (IDAHOBIT) da bi se skrenula pažnja na stigmatizaciju, nasilje i diskriminaciju koju proživljavaju lezbejke, gej, biseksualne, trans, interspolne i queer osobe, te osobe svih seksualnih orijentacija, rodnih identiteta i polnih karakteristika koje nisu hetero i cisnormativne.
Kada govorimo o trenutnom stanju zaštite prava LGBTIQ osoba, teško je u jednom visoko homofobičnom društvu u kojem je vladavina prava na vrlo niskom nivou govoriti o poštivanju prava. Najčešća kršenja ljudskih prava LGBTIQ osoba su pravo na nediskriminaciju, kao i prava vezana za ljudsko dostojanstvo, život, slobodu i sigurnost. Ova osnovna ljudska prava jesu vezana za ideju da nijedno ljudsko biće ne treba da trpi nasilje, i to je ono što je u ovom trenutku u našem društvu najbitnije, da prestane nasilje nad LGBTIQ osobama. Mi još uvijek svjedočimo strašnoj eskalaciji mržnje svaki put kada se spomene pitanje zaštite prava LGBTIQ osoba, a svjedoci smo da određeni političari smatraju da je uskraćivanje prava i sloboda uslovljeno njihovim ličnom stavom, a ne zakonima i Ustavom ove države. Naravno, referišem se na Draška Stanivukovića i njegovo obraćanje u televizijskoj emisiji nakon pobjede na lokalnim izborima. Kada bismo prevazišli ovo pitanje, lakše bismo otvorili pitanja vezana za nepoštovanje drugih osnovnih ljudskih prava kao što je recimo pravo na brak i osnivanje porodice ili neka druga socijalna prava koja proizilaze iz ovih prava.
Foto: Branko Ćulibrk
LGBTIQ osobe suočavaju se sa govorom mržnje i nasiljem, tj. ne samo da se suočavaju nego oni žive u stalnoj izloženosti tim pojavama, kako se boriti protiv toga?
Življenje u homofobičnoj, bifobičnoj i transfobičnoj sredini, stalno suočavanje s diskriminacijom i opresijom, te izloženost različitim oblicima nasilja ima teške posljedice za same članove/ice LGBTI zajednice. Osim toga, konstantan “pritisak“ na same osobe je i neprestana potreba za autovanjem i stalno razmišljanje o izboru – hoće li sakrivati svoj život ili će ga otkriti, što se događa pri svakom susretu s novom osobom, u privatnom ili poslovnom okruženju ili u nekim drugim socijalnim interakcijama. Zato je za LGBTIQ osobe važno osigurati adekvatnu podršku koja će ih osnažiti i pomoći u razrješavanju njihovih specifičnih problema.
Svi mi u svom okruženju sigurno poznajemo neku LGBTIQ osobu koja nama nije autovana, a ukoliko je ta osoba izložena komentarima mržnje i neprihvatanja ograničavamo joj prostor i ne možemo je upoznati. Ta osoba živi u strahu i sa osjećajem odbačenosti.
U ovom momentu mislim da su efikasne institucije u rješavanju svih pitanja zaštite ljudskih prava LGBTIQ osoba od izuzetne važnosti za borbu protiv zločina počinjenih iz mržnje. Mi i dalje nemamo sudsku praksu koja adekvatno kvalifikuje i sankcioniše slučajeve počinjene iz mržnje. Nemamo institucije koje će izaći i jasno izraziti svoju podršku LGBTIQ zajednici u zaštiti njihovih prava i time otvoriti prostor sigurnosti za prijavljivanje zločina počinjenih iz mržnje. A sve su to mali koraci koji u konačnici mogu osloboditi ovo društvo od predrasuda i mržnje, ne samo prema LGBTIQ osobama, nego prema svima onima koji se svakodnevno stavljaju na marginu ovog društva.
Na koji način je pandemija uticala na život LGBTIQ osoba?
Prošla godina je nametnula niz izazova za LGBTIQ osobe, te u pandemijskim okolnostima uzrokovanim virusom covid-19 povećan broj slučajeva nasilja u porodici. Mnoge LGBTI osobe koje su živjele same usljed promjene životnih uslova kao što su gubitak posla, smanjene obaveze na fakultetima i slično, bile su prinuđene vratiti se kući roditeljima. Tamo su se suočili s mnogim problemima kad su bili zatvoreni u domu s roditeljima koji ih ne podržavaju ili su nasilni prema njima. Mnogo LGBTIQ osoba potražilo je psihološku podršku, jer je ova situacija uticala na njihovo mentalno zdravlje. Najčešći problemi sa kojima su se osobe javljale bili su poremećaji vezani za promjenu ponašanja usljed promjene životnih okolnosti, depresivna stanja, savjetovanja u slučajevima porodičnog nasilja, podrška trans osobama kojima je u jednom periodu pandemije bilo onemogućeno nabavljanje hormonske terapije, što je dodatno zakomplikovalo proces tranzicije.
Pandemija je uticala na demokratske tokove života i slobode u našem društvu, da li se LGBTIQ osobe osjećaju sigurno u ovim okolnostima u kojima živimo?
Nažalost, pandemija je pokazala da se mi u ovom društvu nikako ne možemo osloniti na institucije, nego se sami moramo izboriti za našu sigurnost. U tom smislu mogu reći da je bitno da prepoznamo naučenu bespomoćnost, preuzmemo kontrolu nad trenutnom situacijom u onoj mjeri koja je do nas i bar tako utičemo na lični osjećaj sigurnosti. Institucije svakodnevno zakazuju, neadekvatno i nedosljedno odgovaraju na naše potrebe, te samim tim mi kao građani gubimo povjerenje i najčešće odustajemo od naše potrebe da budemo zaštićeni od onih koji primaju plate za to, a koje im mi obezbjeđujemo.
Sa druge strane, mali broj građana i građanki reaguje i suprotstavlja se trenutnoj situaciji, ne koriste sve legalne mehanizme građanske borbe i neke druge raspoložive načine da preuzmu kontrolu nad sistemom koji je nefunkcionalan ovakav kakav jeste. Smatram da je bitno razumjeti da smo svi odgovorni za ovakvo stanje u društvu i da je neminovno da, ako želimo da nam bude bolje, svi reagujemo na slučajeve nepravde. Ogromna je potreba i izražavanje odlučnosti da se u ovom trenutku borimo za ravnopravniju poziciju u našem društvu i nadam se da ćemo zajedno pružati otpor trenutnom režimu i uhvatiti se u koštac sa svim onim problemima koji strašno opterećuju naše društvo.
I na kraju, na koje probleme bi još upozorio kada govorimo o ovoj temi?
Ono na šta bi trebalo ukazati jeste da u Bosni i Hercegovini ne postoje sigurne kuće za LGBTI osobe, tako da oni moraju svakodnevno trpiti diskriminaciju i nasilje, te bi trebalo uložiti dodatne napore prema nadležnim vladama da se uspostavi ova usluga i omogući LGBTI osobama koje su u potrebi izmještanja u siguran prostor i obezbijediti podršku za adekvatnu integraciju. Ovim problemom su posebno pogođene LGBTI osobe u pokretu, pogotovo one koje su prisiljene da stanuju u kampovima. Tokom prošle godine smo u nekoliko navrata učestvovali u premještanju osoba iz kampova u siguran prostor na nekoj drugoj lokaciji.