Adnan Šehić je rođen 6. marta 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru 2001. godine. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Do sada je objavio nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima, a u julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
Šehićev književni rad biće predstavljen u Banjaluci na 4. regionalnom festivalu književnosti “Imperativ” koji će se održati od 30. 5. do 3.6. u “Banskom dvoru – Kulturnom centru” u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Za portal BUKA sa Šehićem razgovaramo o književnosti, fudbalu, pandemiji i drugim temama.
Adnane, otkud jedan fudbaler u društvu književnika?
Pa sad, kad me ovako pitate zvuči zaista gordo. Zapravo sam neostvareni fudbaler jer je ta karijera prekinuta naglo i naprasno, a to sam opisao i u priči „Ljubav“ koja otvara zbirku „Četiri šakaša i na male“. Osim toga, čini mi se da mnogi fudbaleri pokušavaju upasti u to društvo sa svojim autobiografijama za koje nismo sigurni ko ih je pisao. Doduše, to nije beletristika, ali ljudi to vole da čitaju. Kada sam poslije jedne napisane priče iz ove zbirke došao na ideju da bi to mogla biti knjiga sa tematikom fudbala bio sam u dilemi da li je moguće pisati o fudbalu, a da to ipak bude književnost. Plašio sam se da ne skrenem u neku trivijalnost statistika i moje oduševljenosti nekim fudbalerima. Naravno, zapitao sam se da li je iko ikada na ovim prostorima napisao knjigu o fudbalu. A onda sam na moje vlastito oduševljenje, nakon što je knjiga napisana i našla se na policama knjižara, otkrio da je jedan slavni pisac bio i fudbaler. Riječ je o Alberu Kamiju, koji je bio golman. Čuvena je i njegova izjava: „Sve što znam o moralu i ljudskim dužnostima, dugujem fudbalu.” Ja se u potpunosti slažem.
Da vas nisu odbili svi fudbalski klubovi, da ste imali sportsku karijeru znači da se možda ne biste upustili u spisateljske vode?
Mislim da ne. Imao sam dovoljno vremena za obje karijere. U spisateljske vode sam se upustio, evo, tek u četrdesetim. Neki će reći kasno, ali istina je zapravo da ja konstantno nešto pišem još od srednje škole. Samo do sada nisam ništa objavljivao jer je bilo „prečih stvari“. Osim toga, završio sam književnost, predajem je u osnovnoj školi već dvadesetak godina, tako da sam svakako profesionalno vezan za jezik i knjige. Odmalena sam mnogo čitao. Naročito stripove. Imao sam zaista jednu zavidnu kolekciju stripova te sam u jednom trenutku kao dječak bio u velikoj dilemi: fudbaler ili crtač stripova? Dakle, sve je neki logički slijed. Zatim sam u srednjoj školi počeo da se bavim muzikom. A onda sam preko muzike, pišući tekstove za svoj bend, zapravo, došao do književnosti. Ipak od svih tih mogućih karijera, izabrao bih fudbalsku, bez dileme.
Knjiga je izašla u jeku pandemije. Koliko je pandemija uticala na vaš život osim što ste izdali knjigu?
Pa uticala je generalno kao i na sve ostale. Neka dnevna rutina bila je prekinuta. Na poslu smo prešli na online nastavu gdje sam se, čini mi se, jako dobro snašao, napisao sam čak i članak o tome i osvojio prvu nagradu na konkursu Školegijuma, a bilo je i prostora da se konačno završe neki započeti projekti tako da sam to vrijeme pokušao da iskoristim na najbolji način. Naravno, nedostajala su putovanja, prijatelji i rodbina koje nisam vidio evo već druga godina.
Je li vam ovo prvo javno predstvaljanje? Imate li tremu zbog toga?
Ne, nije. Knjiga je izašla u augustu prošle godine i uspio sam imati dvije promocije. Prva je bila u Tešnju, a druga u Brčkom. Nažalost, ta u Brčkom je Borisa, Stevu Grabovca i mene koštala izolacije. Naime, par dana poslije te promocije sva trojica smo dobili simptome i kasnije smo bili pozitivni na koronu pa su slijedili dani u karantinu. (Sasvim slučajno se jedna od priča iz knjige zove „Karantin“.) Tada smo odlučili da ćemo do daljnjeg prekinuti sve promocije. A tremu nemam. Mislim da sam u dovoljno zrelim godinama kada i ne bih smio imati tremu.
Bavite li se sada fudbalom i sanjate li i dalje sportsku karijeru?
Fudbalom se bavim kao i svi ostali u zrelim godinama – sa prijateljima imam termin za mali fudbal dva puta sedmično. Ali pandemija nam je ukrala i to malo zadovoljstvo pa se već godinu dana nismo sastali. A snovi nikada ne umiru. Ranije su se znale organizovati neke humanitarne utakmice pjevača. Znam da je Eros Ramacoti igrao za Italiju na Koševu, pa razmišljam moglo bi tako nešto da se organizuje sa književnicima. Na primjer, bh. književnici protiv njemačkih književnika. Mislim da bi za mene definitivno bilo mjesta u prvoj postavi, a to bi vjerovatno bila i jedina prilika da dobijemo Njemačku u fudbalu.
Planirate li i dalje da pišete?
Ne samo da planiram nego uveliko pišem. Jedna zbirka poezije je već spremna za štampu, a završavam uporedo dvije zbirke priča, dvije monografije i jedan roman. Najveći mi je problem što započnem više projekata u isto vrijeme pa se onda lomim koji bih prvi završavao. Mada to zna biti i dobro za kreativnost pa recimo u zavisnosti od mog raspoloženja određeni projekat dobije prednost.
Vašu knjigu izdala je Izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke. Koliko je važno podržavati male izdavačke kuće koje izdaju važne knjige?
Da budem iskren, jako je važno. To mi je bila jedna od ideja kad sam sjeo za kompjuter, to da potražim izdavača. Ne što sam smatrao da je moj rukopis jako loš pa će ovi veliki da me „iscipelare“, nego nisam htio da se knjiga izgubi u moru nekih drugih knjiga. Naletio sam na Imprimatur i nakon prvog maila izgledalo je da smo se Boris i ja razumjeli. Jako je važno i to što, recimo, kod Imprimatura, pričaš direktno sa čovjekom koji čita tvoj rukopis i vodi brigu o promociji i prodaji knjige. Tako tačno znaš da je knjigu izdao neko ko vjeruje u taj rukopis. To stvari čini lakšim i čovjeku daje još jednu dozu samopouzdanja.
Živite u Doboju. Kakav je po vama život u tom gradu, koji su problemi na koje biste ukazali?
Ja bih rekao da u Doboju živim fizički, ali virtuelno pokušavam da živim u svim gradovima koji su mi zanimljivi. A život je kao u svim ostalim gradovima, tavorenje od danas do sutra. Ranije se od značajnijih događaja izdvajao Rukometni turnir šampiona te Pozorišni festival, ali sada nema ni toga. Problemi su standardni – parkiranje po trotoarima, nebriga za spomenike kulture, urbicid ponajviše.