Pristiglo je novo izdanje u zdavačkoj kući „Imprimatur”. Riječ je o prvoj zbirci priča Fedora Marjanovića „Junak bez lica“. Publika će imati priliku da u utorak 6. jula u 19.30 časova u bašti caffe-a „Chill Out“ u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske prisustvuje promociji Fedorove prve knjige. Moderator programa je Tanja Stupar Trifunović a gosti večeri su autor Fedor Marjanović i urednik „Imprimatura” Boris Maksimović.
Zbirka „Junak bez lica“ objedinjuje ukupno 12 priča, raspoređenih u četiri cjeline, koje nose nazive: „Junak bez lica”, „Crvene oči”, „Lubenica se ne jede ljeti” te „Sreća”. Književnica Tanja Stupar Trifunović, kojoj je pripala uloga urednice kao i recenzentkinje ove knjige, napisala je sljedeće:
„Fedor Marjanović nas već sugestivnim naslovom „Junak bez lica“ upućuje ka zapitanosti ko je i kakav bi mogao biti junak bez lica i da li je naziv knjige jedna vrsta primamljive zamke ili se iza njega kriju zaista nešto drugačiji junaci. I što je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi? Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog, koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle –umjesto da su velika i divna, ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca, stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog, koji se olako pomiješaju.
Ono na šta Marjanovićeve priče, na nekim mjestima kroz nježni upliv fantastike, a na drugima kroz uvođenje surove i brutalne realnosti partokratijskog svijeta, žele odgovoriti jeste – što to sa svijetom u kojem živimo nije u redu.”
U nastavku vam donosimo i odlomak iz naslovne priče ove zbirke:
„Lav Nikolajevič je sjedio u kupeu. Iznenada je ostao sasvim sam, ali to mu nije smetalo. Već je počeo da osjeća malaksalost. Teško je disao. Iako je samog sebe ubjeđivao da će izdržati, fizički napor nije bio u skladu sa njegovim godinama.
Juče je poslao pismo Sofiji Andrejevnoj da se neće vratiti. Njen pokušaj samoubistva, nesnosna pisma djece, potraga koja mu je za stopama, sve su to bili tragovi njenog prisustva. Djelovalo je skoro kao da nije pobegao od kuće.
Misao o povratku s vremena na vrijeme bi se pojavila. Da li je ovo zaista nešto što smije da uradi? Kako da svoju sreću gradi na tuđoj nesreći, nesreći Sofije Andrejevne? Nakon svih misli o idealu bračnog života, on napušta svoj dom poput Ane Karenjine. Ali ne, u tom domu više nema sreće. Davno su prošli dani kada je on bio Ljevin, a ona Kiti. Ali zašto to? Zašto misliti kroz knjige u kojima je estetika iznad morala? Zašto misliti iz tačke onoga čega se i sam odrekao? Život ima prednost nad umjetnošću. ˮ
Promocija će biti održana uz poštovanje propisanih epidemioloških mjera.