Fedor Marjanović je rođen 1990. godine u Banjaluci. Za sebe kaže da je po osnovnom zanimanju kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. U Banjaluci je diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a nakon toga je završio dva master studija iz književnosti, u Novom Sadu i Banjaluci. Trenutno je na trećoj godini doktorskih studija u Novom Sadu i apsolvent je na Odsjeku za ruski jezik u Banjaluci. Do sada je objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti nauke o književnosti, a svoju kratku priču „Između guje i trna“ objavio je u Književnim novinama 2016. godine. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Njegovi novinarski tekstovi objavljeni su na portalima eTrafika.net, Analiziraj, Mi o nama i Karike. Svoje književne prikaze pisao je za portal eTrafika. Za priču „Kerber“ je dobio nagradu Zija Dizdarević 2020. godine. Pokretač je i glavni i odgovorni urednik online časopisa Glas kulture. Njegova prva knjiga je Junak bez lica.
Sa Fedorom za portal BUKA razgovaramo o književnosti, odnosu književne scene prema mladim piscima, pronalasku izdavača za prvu knjigu, društvu u kojem živimo i drugim temama.
Fedore, izašla je tvoja zbirka priča Junak bez lica. U njoj su sabrane priče koje si ranije pisao i objavljivao, koliko ti je bilo teško izdati ih sve zajedno?
To je pitanje koje zapravo i samom sebi postavljam. Put do izdavača je bio nadrealan i ne bih ga znao tačno rekonstruisati. Sam rad na zbirci je bio naporan, jer je zahtijevao mnogo vraćanja tekstu i prečišćavanja. Neke priče koje se tematski i stilski nisu uklapale u cjelinu su izostavljene, a neke priče koje su mogle biti ući su izostavljene jer za njih imam druge planove. Pisanje jeste individualno, ali ono je na neki način i kolektivni čin, jer i kada pišemo samo za sebe, opet pišemo za nekoga, koliko god taj neko bio apstraktan. Zato veoma cijenim sugestije prijatelja koji su čitali moje tekstove, kao i saradnju sa urednicom Tanjom Stupar Trifunović.
Smatraš li da mladi pisci imaju dovoljnu podršku kada je izdavanje knjiga u pitanju?
Ja konkretno sam imao podršku, ali to je bila prije svega podrška meni bliskih ljudi. Ukoliko se misli na sistemsku podršku, ja je nisam tražio, iako sumnjam da bih je i dobio. Mislim da je najveći problem u našoj zemlji to što pisanje nije na tom nivou da se može od njega živjeti. Ne postoji nikakva značajna vrsta podrške u vidu stipendiranja i pomaganja pisaca prilikom samog rada. Čini mi se kao da ljudi o tome misle na sljedeći način: „Ma šta je to? Napisati nekoliko pričica, pjesmica, kao da je to neki problem.“ Što je najgore, imam osjećaj da taj stav dolazi od najvišeg establišmenta, koji je zapravo najmanje zainteresovan za književnost i bilo kakav drugi vid
umjetnosti i kulture, dok sam narod to poštuje, ali nema svijest o značaju svega toga.
Kako ti vidiš društvo u kojem živimo, kao neko ko se i dalje obrazuje smatraš li da se ovdje znanje i obrazovanje dovoljno cijeni?
Iz ličnog iskustva rekao bih da se ne cijeni. Često sam bio u situacijama da mi je moje obrazovanje donijelo više štete nego koristi. U tom smislu, živimo u sistemu iskrivljenih vrijednosti. Primijetio sam da se češće do uspjeha dođe laktanjem ili dodvoravanjem nego istinskim trudom.
Kada je književni rad u pitanju ko su ti uzori i čije radove cijeniš?
Nekad znam reći da kada ne znam o čemu da pišem čitam Markesa, a kada ne znam kako da pišem čitam Borhesa. To su pisci koji su, svaki na svoj način, stvorili jedan neobičan i neponovljiv svijet u kojem se ja lijepo osjećam. Najviše kod Markesa volim njegovu slobodu maštanja, koja je ipak utemeljena na nečemu, a roman Sto godina samoće je moja omiljena knjiga. Takođe volim Crnjanskog, koji je kao pisac mnogo udaljen od mene, a i Pekića, čija je ironija mnogo uticala na mene. Nedavno sam otkrio predivan svijet Semezdina Mehmedinovića, koji u svojim neobičnim knjigama piše o svom životnom iskustvu, ali na tako jednostavan i nepretenciozan, a opet na tako dubok i maštovit način. On me je oduševio kao pisac i kao čovjek i izuzetna mi je čast što sam ga upoznao.
Koliko je danas teško živjeti u BiH, čini mi se da su ljudi sve napaćeniji, ali sa druge strane ništa se ne mijenja?
Sa tim utiskom bih se potpuno složio. Možda čak nije ni toliko teško, ali je prije svega otužno. Mislim da je glavni problem ove zemlje jedna neizmjerna dosada, koju prouzrokuje upravo ta letargija. Svi smo svjesni da ne živimo u svijetu koji je najbolji od svih mogućih, nekada se čini da je i najgori, ali kao društvo izgubili smo elan da bilo šta promijenimo. Vidimo da je sve trulo u nama samima, da smo bolesni i da se nepovratno raspadamo, ali pomirili smo se sa tom činjenicom da nema boljeg. To je ono što nas ubija. Beznađe.
Kako naći izlaz iz tog beznađa, iz života koji se, u većini slučajeva, ne živi već se životari? Kako u pesimizmu naći mrvice optimizma?
To je pitanje koje često samom sebi postavljam. Ne znam tačan odgovor, jer da znam ne bih ga ni postavljao. Nešto što bih mogao dati kao najprihvatljiviji odgovor jesta da se okrenemo sami sebi. Ne u tom smislu da budemo samoživi, jer samoživosti ovom društvu ne manjka, imamo je na izvoz, već tako da se trudimo da svaki sljedeći dan budemo bolji nego što smo danas. Mi smo društvo samoživih ljudi opterećenih kolektivom. Stalno nam se nameće briga o državi, o narodu, o zajednici, a suštinski samo gledamo da izvučemo ličnu korist. Šira dobrobit je uglavnom samo maska. Ali ako se posvetimo tome da sami budemo kompletne ličnosti, tek tako možemo stvoriti zdravo društvo.
Ti radiš sa mladima u školi, koliko su oni zainteresovani za književnost?
Sve zavisi od razreda do razreda i od učenika do učenika. Postoje neki koji jedva čekaju pročitati novu lektiru, dok neki nalaze sve načine da je ne pročitaju. Profesor u tom slučaju htio – ne htio, mora biti autoritativna figura koja ih tjera da čitaju. Ali mnogo je važnije, ako smo ih već natjerali da nešto pročitaju, da im damo slobodu da o tom djelu prosuđuju. Ja časove književnosti uvijek počinjem tako što ih pitam za utiske o djelu, gdje mogu da kažu da li im se neka knjiga svidjela ili ne, ali moraju to argumentovati. Moraju tačno reći razlog zbog čega im se nešto sviđa ili ne sviđa. Tako osvješćuju svoj ukus, uče se da obrazlože svoj stav, ali mnogi od njih postanu i svjesni da često naš ukus ne znači da je neko djelo loše po sebi, već jednostavno da ne odgovara našem čitalačkom senzibilitetu. Kada im damo tu slobodu, barem iz mog iskustva, čitanje postaje manje obaveza, a više neki izazov, pa kasnije čak i postane uživanje.
Kako ljude koji su zagledani u svoje mobilne telefone vratiti knjigama, koji bi bio neki tvoj prijedlog?
Mislim da možda to čak nije ni tolika suprotnost jedno drugom. Telefoni i računari su postali novi način dolaska do pisane riječi. Ne mislim da je papirnata knjiga zbog toga u opasnosti, jer taj doživljaj držanja knjige kao nekog opipljivog objekta u koji je uložen trud ne može da se zamijeni digitalnim podacima na ekranu. Možda bi trebalo više popularisati čitanje internet portala koji objavljuju književna djela ili pišu o književnosti. To bi mladim ljudima, koji zaista žele da pročitaju nešto, bio podsticaj da sami istražuju i pronalaze pisce koji njima i njihovim vršnjacima imaju šta reći. Meni je neprihvatljivo da je Andrić najdalja tačka u proučavanju književnosti. Da me neko ne shvati pogrešno, ja njegovo djelo obožavam i često mu se vraćam, ali mladim ljudima treba ponuditi nekog ko im nije toliko generacijski dalek, a ko priča o nečemu što se njih dotiče. Onda će se lako pronaći u Andrićevom književnom svijetu.
Kakvi su ti planovi za daljnji rad?
Jedan od mojih glavnih problema su neorganizovanost i nedisciplinovanost. Imam nekoliko ideja za pisanje, ali odlučio sam da se posvetim i fokusiram samo na jednu. Ako uspijem postići dovoljan fokus, mislim da bih čak mogao taj rukopis dovršiti i do kraja godina, ali se ne usuđujem davati tačne prognoze.
Promocija knjige Junak bez lica biće održana sutra u 19.30 časova u bašti caffe-a „Chill Out“ u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS u Banjaluci.