Uz prekrasnu lopudsku obalu porazgovarali smo s vodećim filmskim redateljem regije Danisom Tanovićem koji iza sebe ima gotovo sve relevantne nagrade koje si jedan filmaš može poželjeti, ali i skromnost kojom očarava svoje sugovornike.
Snimio je film "Deset u pola" koji je trenutno u montaži, snimio je kratki dokumentarac koji će biti na SFF-u premijerno prikazan, potom montira još jedan kratki dokumentarni film i piše scenarij za seriju koju treba početi snimati krajem godine. Zove se "Kotlina". I to nije sve što nam je otkrio. On je oskarovac Danis Tanović kojeg, siguran sam – ne treba pretjerano predstavljati, a razgovarali smo o filmu i onome "oko" filma.
Film "Deset u pola" je skoro pa završen, a radili ste ga u suradnji s mladim scenaristom iz Hrvatske, Nikolom Kuprešaninom. Kako je došlo do suradnje vas dvojice i u kojoj je zapravo fazi film?
– Čudna je to priča. Bio sam u Šibeniku na festivalu Fališ i u jednom od druženja Kruno Lokotar je spomenuo Nikolu. Ja naime baš ne volim pisati, da i to konačno kažem, i odavno tražim nekoga da sa mnom piše. Zapravo smo se upoznali preko glumice Anje Matković koja je s njim pisala svoj scenarij pa mi ga je i ona preporučila. Kad mi se drugi put ponovilo isto ime, nazvao sam ga i rekao: 'Ćao, ja sam Danis i čuo sam da ti dobro pišeš, a ja imam jedan scenarij koji sam napisao i volio bih napraviti drugu ruku s nekim.' Onda se on javio s nekim idejama i došao kod mene u Sarajevo na 14 dana pa sam ja došao u Zagreb, i tako je krenulo. Prošlo ljeto kako je krenula korona i sve je stalo, došao je kod mene u Slano i krenula je priča o tome gdje su najbolji ćevapi, a kod mene su bile neke Sarajlije koji su krenuli ˝što si donio ove, što nisi donio one?˝, i onda sam ja, po prilici rekao da ćemo se mi u Sarajevu dogovoriti oko svega ali ne i oko toga gdje su najbolji ćevapi. Onda je iz te priče krenula ideja da kreiramo priču o sarajevskim ćevapima jer to nitko nikada nije napravio, a ustvari je to priča o prijateljstvu. Pokušali smo napraviti laganu priču jer nam je bilo mučno od svih vijesti koje su se ponavljale, sve je bilo sivo – a ovaj nas je film držao u šarenim bojama. Onda se tu javio Miro iz Sarajevo film festivala s fondom i tako smo krenuli, snimili ga i sada je u montaži. Prva ruka je gotova.
Koliko je teško vama, nakon svih nagrada, dobiti produkcijske uvjete koje želite i/ili trebate?
– Teško je, napisao sam priču koja prati Miru Papo i Korkuta, čovjeka koji je spasio hagadu. Scenarij je to koji prati njihov životni put. Prije godinu dana smo završili "zadnju ruku" i od tada se ništa nije pomaknulo. Ljudi misle da ako si dobio Oscara sve postaje jednostavno, a to stvarno nije tako. Danas su stvari postale ponešto kompliciranije pogotovo jer ne znamo kamo sve ovo u čemu smo – ide. Kina se zatvaraju, online platforme sve više preuzimaju ulogu, a raditi film na bosanskom jeziku za četiri milijuna, koliki je otprilike budžet tog filma, stvarno nije jednostavno. Zato sam stalno između svjetova: jedan film napravim u BiH pa onda odem van i snimim neki film po tuđem scenariju. To radim jer živim od toga – ako ne snimam, račun se brzo stanji.
Znači, niste fatalist oko svojih radova da vjerujete kako sve mora imati nekakvo posebno značenje i ulogu u vašoj karijeri, čemu su umjetnici posebno skloni?
– Svemu što radim pristupam ozbiljno i trudim se napraviti najbolje što mogu, ali ja sebe nikada nisam doživljavao kao samo i isključivo umjetnika. Prije svega, ja sam tata. Imam petero djece i imam odgovornost prema njima i to znači da nekada radim stvari koje zahtijevaju kompromise.
Prijateljstvo je ultimativna vrijednost i najveća ljubav, ili? Čest je to motiv i poruka vaših filmova…
– Prijateljstvo je široka riječ prije svega, ali vjerojatno najvažnija stvar. Čak i prava ljubav preraste u prijateljstvo.
Ono nije pretpostavka ljubavi?
– Vjerojatno jest. Meni osobno su to bliske stvari.
Kada sam se pripremao za ovaj intervju, shvatio sam da je već prošlo skoro dvadeset godina od filma "Ničija zemlja" za koji ste dobili i Oscara. Imate li osjećaj da se nešto značajno promijenilo u konjunkturama regionalnih svijesti, politika? Koliko je naše "stanje" drugačije od stanja u drugim kulturama u kojima ste boravili? Jesmo li toliko specifični?
– Jesmo, i dvadeset godina nakon se kod nas mrzi drugi i drugačiji. Nije to samo naš slučaj. Mnogi Francuzi mrze druge i drugačije. Pogledajte odnos prema izbjeglicama, stanje u Americi s BLM-om. Svijet jednostavno tako diše. Digitalna revolucija koja nas je zadesila prije 15 godina u svom punom zamahu promijenila je puno stvari. Ne stižemo se snaći u svemu tome. Bit će to slično kao kada se dogodila industrijska revolucija i onda su ljudi tek 50 godina nakon shvatili što im se dogodilo. Mislim da ćemo mi, ako budemo postojali, isto tek za 50 godina moći pogledati na ova vremena i shvatiti nešto. Bombardirani smo informacijama, ali izostaje znanje.
U našoj je kulturi posebno etablirana jedna specifična vrst zatvorenosti i strah od budućnosti. Kultura nam je, po prilici, zaljubljena u nostalgiju. Kako odgajate djecu koja imaju sreću i privilegiju da se odgajaju na tri jezika?
– To je i privilegija i nije. Ne pripadati nigdje je lijepo, ali donosi to stanje i bol. To da nikada ne znaš gdje si. Svi ljudi koji odsele negdje to isto osjećaju. Osobno sam živio pet godina u Bruxellesu, deset godina u Parizu i kada se vratiš, shvatiš da si bio stranac. Stekneš jedan kritički pogled koji mnogi nemaju, ako se nisu micali iz svojih rodnih mjesta. Svaki put kada snimam film, zapravo selim, primjerice u Indiji sam tako živio dvije godine. Kada imaš takav život, vidiš da neke stvari koje nam se "prodaju" jednostavno ne stoje. Moja djeca sigurno imaju drugu vrst pitanja i muka koje ih muče. Ipak, život te odvuče gdje te već odvuče, ja sam uglavnom optimist.
Danas se jako ohrabruje politička korektnost, u zapadnim medijima i drugim institucijama. Kod nas je ona i dalje omalovažena, unatoč što nikada njezinu puninu nismo doživjeli. Izostaje nam politička kultura. Kakav je vaš odnos kao umjetnika spram tog pitanja?
– Ambivalentan. Volio bih da su narodi na ovim prostorima bili civiliziraniji i da su neke ideje koje postoje i žive u svijetu i kod nas, također, normalne. S druge strane, i u tom "svijetu" postoje stvari kojih se lagano užasavam. Nedavno je od strane Akademije stiglo pismo kako bi za pet godina trebala biti puno veća diverzifikacija u nominacijama. Razumijem potrebu da se manjine zaštiti, ali ako ravnopravnost znači gubitak kvalitete i ako se ona ostvaruje samo deklarativno – to nikome ne čini uslugu. Kompleksna je to priča za intervju. Stava sam da neke stvari idu u krivom smjeru, proizvodi se previše "in" identiteta zbog kojih se dobivaju privilegije, a da se zapravo ništa suštinski ne mijenja s određenom problematikom te skupine.
Sintagma koja je često u uporabi je "dobar film" – što vama to znači?
– Lijepo je, nema definicije. Prvi put kada sam bio u Cannesu, sjedio sam za stolom s braćom Coen, Seanom Pennom, Davidom Lynchom… Znao sam zašto su oni svi tamo, ali ne zašto sam i ja s njima (smijeh). Došli su onda ljudi koji su radili "Shreka", a kako sam sve filmove navedenih autora pogledao, znam da usporedbe jednog "Shreka" s "Mulholland Dr." nema. Oba su filma sjajna. Neki dan sam s djecom gledao "Shreka", a prije mjesec dana "Mulholland Dr.", i zaista se ne mogu uspoređivati. Lagano me iritira takav tip usporedbi jer shvaćam da je sve samo pitanje industrije koju sve manje zanima umjetnost, a sve više brojke. Mislim, odavna je to tako.
Film je i dalje najskuplja igračka, da tako kažemo, od svih suvremenih umjetnosti – koji su u tom smislu prostori slobode koje umjetnik može imati u velikim produkcijama?
– Ovisi jer svaki je film čudo, zaista. U našim prostorima je čudo da se uopće napravio film. Što je prostor slobode? Prije svega- tekst. Priča. Kamera! Glumci! Ali, priča vodi. Meni je film pričanje priče i kad me neki filmaš odvede u interesantan svijet i kad nešto novo vidim, naučim, živim – to bude ono najljepše što film može ponuditi.
Kolonijalna svijest, odnosno prakse i posljedice iste su nešto što ste sigurno osjetili na vlastitoj koži. Kada ponajviše?
– Nikada sa suradnicima, ali jesam s financijerima. Najčešći je sukob s njima jer uglavnom misle da zato što su dali novce to valjda znači da znaju sve ili išta o filmu. Zapravo ih samo zanima da vrate uloženo. Zato sam i imao produkcijsku kuću s Čedom Kolakom i Amrom jer tu te "drugosti", barem u našem Sarajevu – nema. Svi ljudi koji me zovu da radim nove filmove, ako su pametni, znaju da su najbolji filmovi koje sam napravio oni u kojima sam isključivo ja odlučivao. U Engleskoj i Americi imaš puno "executivea", ljudi koji nemaju funkcije – ali puno govore. Doživljavao sam to da mi curica koja je došla iz tvornice čokolade u kojoj je radila za tatu pa nakon toga ušla u svijet financiranja drži predavanje o filmu. Pokušao sam joj objasniti da je to jednako ludo kao da ja odem kod njezinog tate i počnem objašnjavati kako da radi najbolji miks čokolade. Moj komentar nije bio najbolje prihvaćen, jasno. Svi misle da mogu napraviti film, ukratko.
Svaki je film inherentno političan, pa na tom tragu – koja je uloga filma vama važna?
– Kako bi moj prijatelj Peđa rekao "isplati se pisati samo remek-djela". Svaki put film radiš iz drugog razloga. Zadnji film sam radio bez velikih ambicija – želio sam ispričati neku priču o dvojici prijatelja. Film "Ničija zemlja" je imao druge ambicije jer sam preživio rat i htio sam poručiti da je to najgora stvar koja se može dogoditi čovjeku – i dalje to mislim. Kad sam radio "Berače željeza" nisam mogao vjerovati da smo postali tako užasni ljudi i da se takve stvari događaju, dok je "Cirkus Columbia" bio kritika, pogled na generaciju mojih roditelja. Svaki put je nešto drugo. Ne može film biti životan, a ne biti političan.
Kada prestajete "biti u filmu"?
– Sa zadnjim danom montaže.
Meni je "Cirkus Columbia" svašta probudio, svakako suze…
– Pa kad ste nostalgični. Taj film završava s kadrom ringišpila i tekstom "Sve smo mogli mi", i ja stvarno vjerujem da smo mi, ovdje, ova regija sve mogli, odnosno da smo mogli bolje nego što smo napravili. Da je bilo više pameti i želje da se ne vlada već prihvaća drugog i drugačijeg….Sve zemlje koje su isplivale nakon 90-ih u Europi su za bivšu Jugoslaviju bile podobro "u minusu". Ukratko, upućeni smo jedni na druge, htjeli mi to ili ne. Francuzi su upućeni na Njemačku. Mi tek učimo razgovarati.
Radili ste s ponajvećim zvijezdama regije, od Mikija Manojlovića do Mire Furlan. Tko vam je bio najizazovniji, u relaciji vašeg poštovanja i uspostave autoriteta?
– Ja te ljude jako volim. Svaki je glumac drugačiji. Umijeće režije je da svakom čovjeku uspiješ prići, razbiti zidove, pustiti ih. Postoje dvije vrste redatelja, oni koji kažu kako će se nešto napraviti i oni koji pitaju svoje glumce. Osobno pripadam u drugu skupinu. To ne znači da ne znam što hoću, ali ako im ne dam priliku – glumcu, ali i kamermanu, stvar će vjerojatno propasti. Sjećam se kada sam radio film "Pakao", Emmanuelle Béart je bila pozvana da reagira na jednu scenu i onda je ona prevrnula stol sa svim što je bilo na njemu. Ostali smo začuđeni, a kada sam ju pitao zašto je to napravila, otkrila je da je to zato što njezina mama stalno prevrće stolove kada se svađa s tatom. Dakle, ona je to donijela u film. To je jedan od tisuću prekrasnih primjera. Ukratko, ako daš glumcu priliku da postoji, on će ti sve dati. Film je ljubav. Ja bih snimao filmove i da me ne plate.
Je li režija postala i profesionalna deformacija? Režirate li u privatnom životu stvari kako bi bilo po vašemu?
– Ma ne, ja ništa ne režiram. Meni je režija najčešće fine tuning, a ne veliki zahvati. Veliki zahvati su u pisanju. U mom životu, život sam režira sebe.
Tekst preuzet sa portala GLORIAGLAM