Pet stotina sedamdeset i dva delegata iz stotinu i sedamnaest zemalja usaglašavali su manifest konačnog, završenog mnogoljudnog svijeta. Beograd je bio provajder evropskog tla potrebnog za vidljivost mreže svjetskih stabilokratija koja šezdesetu godišnjicu stvaranja Pokreta nesvrstanih iskoristila za inicijaciju Ruske Federacije.
Predstavnik nove nade neblokovskog svijeta, Sergej Lavrov, došao je u Beograd s priznanjima koje je Srbija već čula, ali nikad iz prve ruke. S priznanjem da Ruska Federacija ne može, neće i ne želi da bude dominantan investitor u Srbiji, da njene imperijalističke težnje na Zapadnom Balkanu ne mogu proći bez podrške ozbiljnih svjetskih stabilokratija, da agilnost Turske i Kine na tržištu nije onakva kavu je Ruska Federacija očekivala. I s priznanjem „Nesvrstanim“ da bi oni mogli ispuniti očekivanja Ruske Federacije na Zapadnom Balkanu, ako povjeruju da njihove investicije u Srbiji mogu proći bolje i od turskih i od kineskih.
Neobavezno razgledanje Beograda nije skupo koštalo zemlje članice „Nesvrstanih“. To što diplomate ovih zemalja nisu impresionare onako kako su njihovi predstavnici bili impresionirani dočekom u organizaciji Tita, Nasera i Nehrua, već je unaprijed pokriveno razlikom u obimu ekonomske saradnje Srbije i ostatka „Nesvrstanih“ u odnosu na ekonomsku saradnju Jugoslavije i ostatka „Nesvrstanih“. A sve to skupa nije ni najmanje bitno aktuelnoj vlasti Srbije.
Čim je Pokret nesvrstanih omogućio Ruskoj Federaciji status posmatrača u julu ove godine, aktuelna srpska vlast fokusirala se na anticipaciju utiska koji šira javnost može imati o moći oligarhije velikos(k)rpštine. Taj gest „Nesvrstanih“ omogućio je Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću da Srbiji i Bosni i Hercegovini omoguće sugestiju da bi „Nesvrstani“ mogli biti ekonomski partner koji će „naći način da pomogne“, ako Evropska unija bude sankcionisala njihove autokratske i totalitarne režime i secesionističke tendencije. Svijeta koji će naći način da pomogne Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću da oktriju mogućnost korištenja svih prirodnih resusra i sredstava proizvodnje. Da brigom o korisnosti ljudskih resusra sa svojih nejakih pleća skinu brigu o nefunkcionalnom državnom aparatu. Da investiraju u sredstva proizvodnje i javna preduzeća onoliko novca koliko njihova oligarhija nije u mogućnosti, jer priprema kapital za strana tržišta. I da svojom autokratskom, totalitarnom praksom doprinese etiketom nepoželjnosti tog kapitala na Zapadu. Kako bi, za dalje učešće na ovom tržištu, imali bolju konkurenciju.
No, da bi sve to bilo moguće, i da bi sve to uspjelo – makar u izgledu, postoje preduslovi na koje konstantno upozorava Kremlj. A to su tantijeme za korištenje ekonomskog modela stabilne demokratije. Tantjeme koje Ruska Federacija naplaćuje onima kojim zapravo šalje poruku, a to je svakako Milorad Dodik. Prividna skrajnutost Milorada Dodika poslužila je kao objašnjenje „Nesvrstanim“ da njihove investicije u Zapadni Balkan neće zahtijevati njihovu političku podršku secesionističkom pravcu Dodikove autokratske, totalitarne vladavine. Poruka da Kremlj neće dalje finansirati put koji postoji da bi Kremlj bio finansiran. S obzirom da je „otcjepljenje RS“ put koji Rusija osvjetljava, ov(akv)e manifestacije političke moći totalitarnih autokratskih režima usluga su za koju Rusija očekuje finansiranje sebe i svojih političkih satelita. Robnu, trgovinsku razmjenu u jedinom ekonomskom modelu koji je moguć da bi interesi Kremlja bili izmireni – a to je ponajviše nabavka naoružanja i opremanje vojske. Tome služi Međunarodni sajam vojne opreme „Partner 2021“.
To je uslov za Dodikov i Vučićev ulazak u svijet ozbiljnih performera „nesvrstanosti“, svijet kriza političkog komuniciranja i društveno-političke opresije države čiji aparat dominira nad sredstvima proizvodnje. Svijet koji Turska i Kina ne razumiju – fluktuaciju kapitala isključivo u granicama zemlje. Svijet koji ne razumije ni Ruska Federacija, ali je uz pomoć „Nesvrstanih“ spremna da pomogne Srbiji i regionu da to shvati.
Da li je privid moguće konkurencije unervozio Vučićevu i Dodikovu oligarhiju u toj mjeri da će odustati od finansiranja tvrdog povjerenja u politiku velikos(k)rpštine? Odustati od ulaganja u kampanje i pripreme biračkog tijela za podršku Vučiću i Dodiku? Da li je unervozio dio oligarhije koji je naklonjen Vučićem i Dodikovim rivalima i doveo u pitanje dalje udruživanje kapitala oligarhije? Naravno da ne.
Da li je susret mreže svjetskih autokratija i totalitarnih režima dao signal Evropskoj uniji za sankcionisanje političkih režima Milorada Dodika i Aleksandra Vučića? Da li je ubrzao Evropsku uniju da što prije počne doznačivati sredstva koja su dogovorena tokom nedavnog samita na Brdu kod Kranja? Naravno da ne.
Šta je onda ishod susreta „Nesvrstanih 2021“, u realpolitičkom i sociekonomskom smislu? Utisak da su problemi s kojim Srbija ne želi da se suoči takođe problemi s kojima ne želi da se suoči barem još 117 država u svijetu, spremnih da manipulišu utiskom konačnog, završenog svijeta u kome neke brige više nisu relevantne. Brige o kojim države ne trebaju voditi računa, i teme koje ne mogu biti zajedničke najvećoj svjetsko sili: a to su manje više svi resori o kojima brige inače vode ministarstva, a o kojima nije bilo riječi.
Delegacije zemalja članica „Pokreta nesvrstanih“ otišle su iz Beograda ostavljajući kao manifest tek stanje i zbivanje koje je bilo nužno izazvati za potrebe slike njihovog zajedništva: obustava saobraćaja, prekidanje dnevnih rutina i mobilnosti nekoliko hiljada ljudi, utisak bitnosti oružanih snaga kao karike datog sistema. Diplomatska komemoracija svijetu političkog i društvenog. Proslava globalne sile u kojoj o zajedničkom ne može biti riječi, jer je sve to zajedničko već definisano i shvaćeno kao konačno.
Nije li to dovoljno snažna i efektna poruka koju će aktuelne vlasti u Srbiji i regionu iskoristiti za prezentaciju svoje dominantne, neupitne vladavine? Dovoljna snažna i efektna poruka da je Srbija od sve Jugoslavije jedina opstala u „Pokretu nesvrstanih“, i da su svi drugi u regionu već u opni nekog blokovskog svijeta? Poruka koja sveukupno može izazvati tek onoliko pažnje javnosti koliko i neki beogradski zastoj u saobraćaju, a izvan Beograda ni toliko. Ali je ipak efektna – jer daje opravdanje političkoj pasivosti i apatiji, opravdanje svima koji se ne bi šteli mešat. I šalje poruku koja je potpuno suprotna od one iz 1961. godine – sad ne znate gdje smo, pa nemojte ni dolazit. „Nesvrstani 2021“ ili tantra „možda se pojave na LinkedInu“…