Od 2012. godine, kada je Srpska napredna stranka došla na vlast u Srbiji, ratovi devedesetih postali su centralna tema državne politike sjećanja i ključni za politički legitimitet državnih vlasti. Državni rad na sjećanju zasniva se na populističkom diskursu o povratku nacionalnog ponosa po kojem su sve prethodne vlasti i međunarodna zajednica natjerali srpski narod da se stidi svojih heroja i žrtava ratova devedesetih. Sadašnji režim koristi činjenicu da za vrijeme njihovih prethodnika nije bilo fokusa na devedesete kao izvor legitimiteta. Prema dominantnom narativu, srpski narod konačno može i smije da se sa ponosom sjeća svojih heroja i žrtava. Legitimitet državnih vlasti se gradi na njihovoj posvećenosti izgradnji industrije sjećanja koja obuhvata komemoracije velikih razmjera, upotrebu medijskih tehnologija, kulturnu proizvodnju i nove načine diseminacije dominantnih narativa, stoji u najavi ove diskusije
Rad „Politika sećanja na ratove devedesetih u Srbiji: istorijski revizionizam i izazovi memorijalizacije“ analizira politiku sjećanja na ratove devedesetih i problem istorijskog revizionizma od pada Slobodana Miloševića do danas. Rad prikazuje različite obrasce poricanja i relativizacije odgovornosti i zločina. Glavni dio rada fokusira se na period nakon 2012. godine i populističku državnu politiku sjećanja.
U diskusiji su učestvovale Jelena Đureinović, istoričarka koja se bavi politikama i kulturama sjećanja u Jugoslaviji i na postjugoslovenskom prostoru i autorka publikacije te Dženeta Karabegović, istraživačica i docentica na Univerzitetu u Salcburgu.
Industrija sjećanja
„Industrija sećanja kao pojam koristio se u kontekstu turizma, a danas ovaj pojam označava upotrebu i eksploataciju sećanja u političke svrhe“ – tvrdi Jelena Đureinović, autorka publikacije prezentovane 26.10.2021. godine u Medija centru Beograd.
“Porodice žrtava nemaju resurse koje ima državna vlast, ni u saradnji sa javnim servisom, ali državne vlasti nemaju običaj da pozivaju porodice na učešće u komemoracijama. Pogledamo li većinu državnih komemoracija, retko kad se poziva na učešće – publika je uvek pasivna. Korištenje društvenih mreža i prenošenje događaja uživo na stranicama Tanjuga, na primjer, na Facebooku i YouTube, nije slučaj kada je reč o komemoracijama koje dolaze od ljudi koji nemaju resurse državne industrije sećanja, ni u medijskim ni u drugim sadržajima“ – zaključuje Jelena Đureinović, autorka publikacije „Politika sećanja na ratove devedesetih u Srbiji: istorijski revizionizam i izazovi memorijalizacije“.
Industrija selektivnog sjećanja
„Rat u Hrvatskoj ne gleda se drugačije nego kroz prizmu akcije Oluja, kao što se rat na Kosovu ne gleda drugačije nego kroz prizmu NATO bombardovanja“ – kaže Đureinović, podsjećajući na peripatetična predstavljanja izbjeglica na mostu u Sremskoj Rači za potrebu zajedničke memorijalizacije koju zajednički realizuju vlasti Republike Srpske i Srbije i neizostavno Srpske pravoslavne crkve.
Objašnjavajući oglašivačku strategiju populističkog modela vladavine, Đureinović tvrdi da nov fokus na ratove devedesetih u Srbiji daje filmska industrija i često finansiranje produkcije filma iz budžeta Ministarstva odbrane.
„Reč je o visokobudžetnim produkcijama filmova koji bi inače bili u bioskopu, ali sada su dostupni svima, preko javnog servisa RTS i YouTube-a. Ne morate biti ni u bioskopu da biste ih vidjeli, a ni pred televizorom. To je sad veliki obim sadržaja koji se plasira i sadržaja koji ima veliku vidljivost“ – kaže Đureinović, objašnjavajući kreiranje profanog narativa srpske vojske kao snage koja je uvijek bila oslobodilačka.
„Ako gledamo populizam kao vrstu tanke kontradiktorne ideologije, možemo videti nekoliko vrlo jasnih odlika: spajanja osuđenih ratnih zločinaca iz rata na Kosovu sa partizanima iz Drugog svetskog rata, „spajanja“ narativa oslobođenja od fašizma sa Bitkom na Košarama. Kada to sve stavimo u kontekst ideje oslobodilačkih ratova Srbije, koja je u srži službene politike sećanja, dobijamo narativ da su srpske oružane snage uvek bile oslobodilačke“ – kaže Đureinović.
Poželjno pamćenje?
„Transgeneracijsko pitanje, kao trauma sjećanja, prenosi se iz jedne generacije u drugu. Vidimo da se politika sjećanja takođe prenosi iz generacije u generacije i vidimo kako generacije devedesetih tretiraju to što se desilo“ –kaže Dženeta Karabegović,
„Način na koji je kultura sjećanja na genocid u Srebrenici oživjela je performans sa vrlo malom grupom ljudi a koji je i prošle godine kreirao boom na socijalnim mrežama je “ŠTO TE NEMA”. Način na koji su ljudi donijeli fildžane i pristavili sebi kafu tokom petnaest godina ili na način da su dijelili te slike i pričali o genocidu u Srebrenici – to je način osvajanja kulture sjećanja koja je alternativna i nema veze s državnim organima. Tu umjetnost koja ima participativnu mogućnost daje alternativno sjećanje. Bez podrške ministarstava ili medijskih kuća, zvaničnih institucija – muzeja, galerija, itd. Transnacionalni pokret, uključujući dijasporu, širi alternativne priče na način u koji državne elite ne ulažu i ne posvećuju vrijeme“ – kaže Dženeta Karabegović, komentarišući prakse memorijalizacije genocida u Srebrenici.
Publikacija „Politika sećanja na ratove devedesetih u Srbiji: istorijski revizionizam i izazovi memorijalizacije“ prezentovana je u periodu aktuelnog pokušaja pokušaj gradonačelnice Sarajeva da utiče na memorijalizaciju stradanja na Kazanima. Istog dana, u štampi je objavljen in memoriam Mušanu Topaloviću Caci koga potpisuju „Zelene beretke“. Otud, na prezentaciji publikacije u Beogradu – u kontekstu participativne memorijalizacije – novinar Dejan Kožul i autor teksta tražili su komentar na aktuelni slučaj memorijalizacije stradanja na Kazanima u Sarajevu.
Prema mišljenju Dženete Karabegović, konkretna memorijalizacija Kazana mora biti tema političkog građanstva, a ne političara.
„Ne zalažem se ni za jednu političku stranku ili političara i smatram da nama ne treba politička stranka i ne fali nam, ali nedostaje nam političkog građanstva koje prostor ispunjem populizmom mržnjom i nasiljom može ispuniti vakuumom traženja. Nismo dorasli momentu da naši političari osjete odgovornost za prisustvo narativa koji nisu oni iz devedesetih, nasilni i puni mržnje. Nema kraja ratnim narativima, a s obzirom na to ni lustracije“ – kaže Karabegović, upozoravajući da je građanstvo time posmatrač jedne te iste borbe.
„Reprezentacija borbe politika u BiH na kraju ne može dati dogovor o jednom tekstu, pa ni diskurs o Kazanima i način na koji se memorijalizuje stradanje. Mogućnost da se glasa o tome, da se kolektivno odluči o memorijalizaciji Kazana način je da taj proces rezolucije sjećanja ne bude u konstantnoj borbi jednih protiv jednih te istih narativa“ – zaključuje Karabegović, bez sakrivanja ogorčenja zbog takozvanog očekivanja od političara da daju konkretno rješenje.
„Kada govorimo o političkim snagama država bivše Jugoslavije, jedan od zvaničnih diskursa je pružanje ruke pomirenja. To koriste političke snage koje imaju koristi o održavanja statusa quo, stalnim aproprijacijama i prisvajanjem memorijalizacije s narativom ljudskih prava“ – kaže Đureinović, zaključujući da prisvajanje ljudskih prava i prisvajanje memorijalizacije treba doći od imalaca ljudskih prava.