Promocija publikacije „Video nadzor i pravo na okupljanje u BiH – implikacije i analize“ autora Liore Amine Beriše i Vuković Uglješe, kao panel debata na temu „Video nadzor u javnom prostoru i uticaj na slobodu okupljanja i ljudska prava“ biće održane sutra u Banjaluci, u organizaciji Centra za mlade Kvart.
Branko Ćulibrk iz Kvarta za BUKU govori o video nadzoru u BiH, odnosu ljudskih prava i video nadzora, a ukazuje i na probleme kada govorimo i ovoj temi.
Branko, kada govorimo o video nadzoru, kakvo je stanje u BiH kada je ova tema u pitanju?
Iako javnost ne raspolaže potpunim informacijama o sistemu masovnog video-nadzora koji koristi naprednu tehnologiju prepoznavanja lica, postoji opravdan strah da sigurnosne agencije u BiH uspostavljaju, ili su već uspostavile, ovaj sistem na mnogim javnim površinama. Sve je veći broj kamera koje građani primjećuju i prijavljuju na javnim površinama, a o kršenju prava na privatnost i o tome kako je regulisana zaštita podataka javnost vrlo malo zna.
Trenutni zakonodavni okvir u oblasti zaštite ličnih podataka u BiH je nedovoljno razvijen i precizan, te ne normira posebno upotrebu novih i intruzivnih tehnologija kod obrade podataka o ličnosti, niti uzima u obzir moguće rizike po uživanje osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Kada govorimo o pravu na javno okupljanje, istraživanje je pokazalo da se usljed ovakve prakse dodatno vrši represija na aktiviste i branitelje ljudskih prava da koriste javni prostor za ostvarivanje svojih prava.
Koliko su građani svjesni svojih prava i znaju li ko ih i za šta snima?
Nažalost, građani nisu svjesni svojih prava, ali ne samo zato što ne žele da se upoznaju, nego zbog toga što im je ova informacija oko uspostavljanja video nadzora samo servirana kratkim saopštenjem i skoro potpuno neprimijetno. U tom kontekstu je vrlo problematična netransparentnost primjene biometrijskih kamera, te načina na koji će one prikupljati podatke i ko će rukovoditi njima, u smislu tehničko-tehnološkog osoblja, te spremnosti istih na etičko sortiranje i skladištenje podataka.
Ono što je definitivno potrebno jeste da se građani transparentno izvijeste o tome ko ima prava na biometrijske podatke građana, na koji način se dijele, sa kojim agencijama i trećim stranama se dijele, te na koji način se koriste u daljoj obradi.
Koliko ova vrsta nadzora utiče na slobodu javnog okupljanja, ali samim tim i na ljudska prava?
Sve je veći broj kamera koje građani primjećuju na javnim površinama, bilo da su to parkovi, raskrsnice, trgovi i slično, kao i to da su pojedini građanski aktivisti primijetili da se kamere postavljaju na mjestima njihovog okupljanja ili na mjestima koja bi mogla biti prepoznata kao mjesta od interesa za policijske vlasti, samo zbog toga što su na tom područuju učestala kretanja građanskih aktivista. Pojedini aktivisti i branioci ljudskih prava suočeni su sa kontinuiranom policijskom represijom, zabranom slobode kretanja i slobode okupljanja, čime se doprinijelo da se izazove nepovjerenja u policijske vlasti. U ambijentu izraženog nepovjerenja u policiju u pojedinim dijelovima zemlje, nove tehnologije masovnog nadzora izazivaju dodatnu zabrinutost, posebno jer vlasti daju siromašne i nepotpune informacije.
Sa druge strane, mehanizmi sistema nadzora su češće pronađeni u državama slabijeg socijalnog stanja i fragilnije demokratije, nego u državama koje su razvijene u kontekstu prava i pravde, što doprinosi promišljanju efikasnosti istih u bosanskohercegovačkom društvu.
Iz svega ovoga se neminovno nameće pitanje da li je uvođenje naprednog sistema masovnog video nadzora javna bezbjednost građana ili će se takav sistem nemalih mogućnosti koristiti za uspostavljenje političke kontrole, kao i da li će masovni nadzor neminovno uticati na političku participaciju i ponašanje građana, a nezavisno od namjera vlasti?
Koji su najveći problemi u ovom segmentu?
Mislim da je jedan od najvećih problema to što javnost nije upoznata sa tim kako će policija voditi računa da kamera snima samo prostor neophodan za bezbjednost građana, a ne, recimo, nečiji stan ili neki drugi privatni prostor. Mi nismo upoznati sa tim da li će kamere moći da prate građane i građanke dok se šetaju, trče ili se voze, iako je već jasno da to ove kamere rade i na nekim lokacijama u Banjaluci, gdje prolazite bukvalno kroz sistem provjere dok se vozite u automobilu. Nije poznato ni da li je policija ispitala sve ostale mogućnosti kontrole određenog prostora na manje invazivan način po privatnost ljudi. Sve ovo bi trebalo da se zna unaprijed, prije nego što se kamere postave.
Najčešći primjeri video nadzora u privatnom kontekstu u Bosni i Hercegovini jesu onu gdje se on koristi
u marketima, frizerskim salonima, tržnim centrima i sličnim javnim objektima. Osobe često ne problematizuju privatni video nadzor, iako i on može biti problematiziran u kontekstu privatnosti, gdje osoba može biti snimana bez odobrenja, u situacijama u kojima ne bi željela da bude snimana. Sličan slučaj je sa javnim prostorom gdje su kamere postavljene od sigurnosnih i drugih agencija, gdje nemaju jasno odobrenje građana/ki da ih snimaju, te obrađuju te podatke.
Koje su pozitivne strane, na primjer zaštita od nasilja na ulicama?
Ovakav trenutan sistem video nadzora ne može nikako biti pozitivna praksa.
Tačno je da sistemi nadzora imaju karakteristike koje ih čine popularnim rješenjima za sigurnost, kao što su manji troškovi za ljudske resurse, te mogućnost posmatranja i prepoznavanja kriminaliteta u većoj populaciji, te omogućuju laku identifkaciju lica i naprednu pretragu, ili proflisanje lica i objekata u realnom vremenu i prostoru. U smislu pozitivne strane video nadzora nije njegova upotreba u prevenciji krivičnih djela, jer bi tada ti sistemi trebalo da su raspoređeni na lokacijama gdje je veća učestalost vršenja krivičnih djela, a ne isključivo na javnim trgovima i drugim lokacijama koje jesu od interesa građana u borbi protiv nepravde u društvu.
I mislim da je važno napraviti razliku između manje napadnih sistema video nadzora, koji su odavno u primjeni u npr. javnom saobraćaju, i novih sistema masovnog nadzora naprednih tehničkih karakteristika, jer ovi drugi otvaraju etičke i pravne dileme sa posljedicama koje su još nesagledive.
Koja je poruka građanima, da li video-nadzor treba da utiče na njihov aktivizam?
Mišljenja sam da je iz svega ovoga što smo mi istražili jasno da se ovakvim netransparentim pristupom uvođenja sistema video nadzora ipak želi postići određena kontrola nad građanima i da represija, koja je već prisutna u društvu, samo poprima novi oblik u kome građanima žele ograničiti prava i držati pod kontrolom bilo kakav oblik građanske neposlušnosti, koja je ovom društvu prijeko potrebna da bi bosansko-hercegovačno društvo postalo bolje mjesto za život svih nas.