Lobotomija ili leukotomija, je neurohirurška operacija koja podrazumeva trajno oštećenje delova prefrontalnog režnja mozga. Počela je da se sprovodi sredinom 20. veka. Ovaj postupak uvek je bio kontroverazan, ali se uprkos tome široko primenjivao više od dve decenije kao tretman za lečenje mentalnih bolesti.
"Lobotomija je krovni izraz za niz različitih operacija kojima se namerno oštećuje moždano tkivo u cilju lečenja mentalnih bolesti", kaže dr Baron Lerner, istoričar medicine i profesor na NYU Langone Medical Center u Njujorku.
"[Lekari] su pokušavali da poprave ponašanje, jer su smatrali da je ono posledica neuroloških veza", rekao je Lerner za Live Science. "Mislili su da ako oštete te veze, mogu da zaustave loše ponašanje."
Kada je lobotomija "stupila na medicinski scenu" nije bilo drugih dobrih načina za lečenje mentalnih bolesti, a ljudi su bili prilično očajni i tražili su bilo kakvu intervenciju, rekao je Lerner. Ipak, uvek je bilo onih koji su kritikovali postupak
Kada je izvršena prva lobotomija?
Čak i pre prve lobotomije, lekari su manipulisali mozgom kako bi promenili ponašanje. Počev od kasnih 1880-ih, švajcarski lekar Gotlib Burkhart je uklanjao delove korteksa mozga pacijenata koji su imali bipolarni poremećaj, halucinacije i simptomima šizofrenije. Burkhart je u radu iz 1891. godine napomenuo da je operacija smirivala njegove pacijente, iako su se kod nekih posle pojavileposledice poput oslabljenih motoričkih funkcija, nemogućnosti govora i pisanja ili gubitak osećaja u prstima, i epilepsije, a jedan pacijent mu je umro pet dana nakon zahvata.
Ipak, naučnik koji je 1935. godine zvanično izumeo lobotomiju je portugalski neurolog Antonio Egas Moniz. On je 1949. za svoj zahvat podelio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu (kasnije je pokrenuta i peticija za oduzimanje nagrade, ali neuspešno).
Monizov napredak inspirisan je procedurama nalik lobotomiji koje su neuronaučnik sa Jejla Džon Fulton i njegova koleginica Karlajl Džejkobson izveli na šimpanzi. Njih dvoje su uklonili oba frontalna režnja jednoj ženki šimpanze koja je ranije pokazivala ljutnju i frustraciju kada bi pogrešila dok je izvršavala zadatke u tokom eksperimenata; nakon operacije, šimpanza je postala kooperativnija i nije pokazivala znake frustracije.
Kasnije te godine, Moniz i njegov kolega Almeida Lima izveli su prve eksperimente lobotomije na ljudima. Operisali su 20 ljudi. Dva lekara su operisala frontalne režnjeve jer su oni povezani sa ponašanjem.
Kako navodi članak objavljen 2011. godine u Journal of Neurosurgery, Moniz je izveštavao da su operacije donosile uspeh u lečenju pacijenata sa depresijom, šizofrenijom, paničnim napadima.
Ali operacije su imale ozbiljne nuspojave, uključujući povećanu telesnu temperaturu, povraćanje, gubitak kontrole nad bešikom i crevima i probleme s očima, kao i apatiju, letargiju i osećaj abnormalne gladi. Medicinska zajednica je u početku kritikovala postupak, ali su ipak lekari širom sveta počeli da ga koriste.
Kako se izvodila lobotomija?
Monizove prve procedure lobotomije podrazumevale su pravljenje rupe u lobanji i ubrizgavanje etanola u mozak kako bi se uništila vlakana koja su povezivala čeoni režanj sa drugim delovima mozga. Kasnije je Moniz razvio hirurški instrument sa žicom nazvan leukotom, koji kada se rotira, preseca kružnu leziju u moždanom tkivu.
Italijanski i američki lekari prvi su usvojili lobotomiju.
Američki neurohirurzi Valter Friman i Džejms Vots prvi su izveli proceduru u Sjedinjenim Državama 1937. godine. Oni su prilagodili Monizovu tehniku i stvorili "Friman-Votson tehniku" tokom koje bi bušili rupe u lobanji pacijenta, a zatim kroz njih stavljali rotirajući nož kako bi uništili određene ćelije mozga.
"Friman je smatrao da je psihoza rezultat prekomerne samorefleksije misli koje su se ponavljale iznova i iznova", rekla je Mirjam Posner, docentkinja na odseku za informacione studije na UCLA.
"Bio je bukvalan kada je rekao da je lobotomija način da se iseku te beskrajno kružne misli u mozgu", rekla je Posner.
Italijanski psihijatar Amaro Fiamberti razvio je proceduru koja uključuje pristup frontalnim režnjevima kroz očne duplje.
ŠTA SE DOGAĐALO NAKON LOBOTOMIJE?
Dok je kod malog procenta ljudi navodno uočeno poboljšanje mentalnog stanja ili im se stanje uopšte nije promenilo, za mnoge pacijente je lobotomija imala negativne posledice. Uticala je na njihovu ličnost, inicijativu, inhibicije, empatiju i sposobnost samostalnog funkcionisanja, kaže Lerner.
"Glavni dugoročni neželjeni efekat bila je mentalna otupelost", rekao je Lerner. Ljudi više nisu mogli da žive samostalno i gubili su ličnost, dodao je on.
Mentalne institucije odigrale su ključnu ulogu u širenju ovog postupka. U to vreme postojalo stotine hiljada mentalnih ustanova koje su bile prepunjene, to je dovelo do velikog broja zloupotreba. Kada bi pacijenta kog ne mogu da obuzdaju poslali na lobotomiju, lekari su zadržavali kontrolu nad ustanovom, rekao je Lerner.
Upravo o tome govori roman iz 1962. i film iz 1975. godine “Let iznad kukavičjeg gnezda", u kom se Rendl Patrik Mekmarfi, nasilan, ali zdrav čovek proglašava ludim kako bi izbegao zatvorsku kaznu, i šalje u mentalnu bolnicu na lobotomiju, posle čega ostaje nem i letargičan.
"Obično su stvari u filmovima preuveličane", rekao je Lerner. Ali u ovom slučaju to je “uznemirujuće stvarno“, rekao je on.
Da li se lobotomija izvodi danas?
Nakon 1950-ih popularnost lobotomije je opala. Posledice ovog postupka postale su poznatije, a uporedo su se razvijali i lekovi.
Lobotomija nikada nije zabranjena, ali je sprečena njena zloupotreba. Ipak, ne radi se gotovo nikad. Uklanjanje specifičnih delova mozga radi se samo kod onih pcijenata kod kojih nijedan drugi način lečenja nije uspeo.