Tako nekada zaboravimo ljude, izbrišemo ih kao da nikada nisu ni postojali, dok nas nešto ne povrati u svijet u kojem oni još jesu!
Iso me svratio u svoj svijet sudaranjem na vratima toaleta!
Insistirao je da sjednem za njegov stol, prijatelj mu ide za koji minut, pa da se ispričamo! Nije mi bilo do tog sjedenja ali se nisam snašao na prvu a onda je već bilo kasno! Njegov prijatelj odlazi nakon par rečenica i mi ostajemo sami. Piće po piće, i razgovor postade manje usiljen, sa sve više intimnih pripovjesti o njegovom životu u proteklih tri decenije. Često ljudi imaju potrebu kada su u društvu psihologa da otvore dušu. Iskidani fragmenti, kratke crtice o ovome ili onome bitnom biografskom detalju. Penzionisani oficir, služba ova, služba ona, propali brak, djeca, konzularna predstavništva, služba, krvavi poslovi, krvave ruke, rat! Rat!
Pitam ga, pošto je prošao sva ta borbena dejstva, čišćenja terena, kako je ostao normalan, zar ga ne prate svi ti mrtvi, sva ta lica, iskidani leševi, smrad smrti i truleži, dječije igračke, plač, zapomaganje, jecaji, jauci, ljudski strah!
Kažem, da mi kao psihologu nikada nije bilo jasno, kako neko može ubiti dijete, šta je to što u čovjeku klikne?
Smireno, ozbiljnog tona i još ozbiljnijeg lika, cijedeći riječi, kao da pravi savršeni niz, reče: «Buraz, ne vidiš ti više u njima ljude! Oni su za tebe ZLO, izvor zla! Njihova djeca nisu djeca, već zlo, sjeme zla! Pogotovo ako si nedavno izgubio nekoga, ako su ubili nekog tvog, bližnjeg, saborca, nekog koga si znao, ili si čuo kako su njihovi poklali naše, kao kad smo čuli za Srebrenicu, kad su nam stigle vijesti da su hiljade u jednom danu pokošene! Tad proradi u tebi nešto, neki drugi dio, neka iskonska zvijer, onaj dio DNK što ga od Kaina vučemo, pa se hrani tvojim bijesom, strahom, sumnjom, beznađem što u tebi gnjili! Kako rat traje to je sve prisutnije u tebi, sve jače, sve prirodnije stanje i nenormalno ti postane normalno a normalno samo daleki san, sjeta utkana u sjećanje nevinog djeteta, što je vjerovala u pravednost svijeta! E kad sve to završi, kad prođe, ti se trzneš, izađeš iz tog stanja, kao kad leptir napusti lutku u kojoj je zrio. Pa zar misliš da se taj leptir opterećuje stanjem u kojem se nalazio prije tog pravog, stvarnog života, jer jarane, nikad ne zaboravi, da taj rat je stanje između svjetova, stanje između dva stvarna života!»
Gledam ga u oči i kontam kako je najstrašnije od svega to da ono što govori ima nekakvog svog bolesnog i uvrnutog smisla. Sreća moram ići, istinski moram, te mi to nije izgovor, jer ne znam da li bih nakon svega imao snage da ga lažem. Strašna iskrenost njegove ispovijesti ne ostavlja prostora da ga mrziš ili prezireš, već ti ostaje samo da se nadaš da se sa takvom vrstom iskrenosti više nećeš sresti!
Pozdravljamo se i ja odlazim a on ostaje da popije još jedno piće! Vjerujem kako nakon svakog ispijenog, ostaje još samo jedno, sa slutnjom mogućnosti da će upravo to biti posljednje, ono koje će odnijeti sjećanja negdje drugo.
Šetam ubrzanim hodom, idem ka domu u kojem me čekaju žena i malena kći od godinu i pol. U mislima mi se vrte slike koje su njegove riječi stvarale u mome umu, slike u kojima se umjesto neznanih likova pojavljuje moj, lik moje supruge, kćeri, sina, i tutnji mi u ušima, odzvanja plač, jauk i strah. Sve je drugačije kada se to dešava tebi, pa makar u mislima, makar u slutnjama, u nesigurnosti vremena koje prostori Balkana uvijek u sebi nose!
Sjetim se bombastičnih natpisa po portalima i novinama o mogućnosti rata, izjava huškača i pokliča bojovnika željnih krvi i osvete, ogrezlih u mržnji, i počne me tresti groznica, niz leđa osjetim curak znoja i preplavi me ljutnja na Boga, koji je od ljudi digao ruke, pred najezdom demonskih zvijeri! A onda se vrati Isina rečenica o tome kako su oni bili ljudi a ovi drugi zvijeri i svijest o tome da su tamo neki drugi bili ljudi a nasuprot njih neke zamišljene zvijeri i ostane mi samo da pustim suzu na dušu svih nas izgubljenih!
Najlakše je ratove voditi tuđim životima, tuđom djecom i obiteljima, tuđim domovima, tuđim udovima, tuđom pameću, tuđim zločinima i tuđim sjećanjima. Trgovina smrću je profitabilnija od trgovine životom, a rizik je manji jer je namjesto u stvarnom životu, smješten negdje između!
U čije ime? U čije ime i za koga? Za čiji interes i profit? U čijim talovima se trguje krvlju našom i naše djece? Zar si tako kratkog sjećanja i pameti narode?