U ovom tekstu, kako navodi, neće biti generalizacija, a čitaoci će imati priliku da čuju dvije autentične priče, u kojima se ispreplići razni likovi šarade zvane „U potrazi za asistentom u Republici Srpskoj“.
Prenosimo tekst:
Prvo nekoliko činjenica:
Ministarstvo odobrava sredstva za rad istih u školama. Nemaju bazu. Roditelji sami traže asistente. Nađu ih i uvedu u škole, bez nekih provjera, onda se sklapa ugovor s njima. Zbog svega toga, asistenti i mogu da se ponašaju kako hoće.
Njihova prava i plata nisu adekvatna. U potpunosti sam saglasna s njihovim pokušajima da poprave to stanje u RS. Žao mi ih je, ali moram im reći da znam mnoge ljude koji su loše plaćeni, i koji imaju još manja prava. Ukoliko ste nezadovoljni tim, ne ulazite u to i ne prosipajte svoje frustracije na roditeljima, koji takođe imaju pritužbe na svoj rad, ali vam o tome ne govore. Veliki broj majki djece s poteškoćama su nezaposlene, ili rade pola radnog vremena (ako imaju sreće), ili rade pod gorim uslovima nego vi sada.
Smatram da im je plata od 400 KM mala, ali za to nisu krivi roditelji nego politika našeg entiteta. Takođe mislim da trebaju dobiti nešto od roditelja dodatno, ali po zasluzi i radu. Ja nikad necu pristati na doplatu, tek tako! Ja poštujem odluke Ministarstva. Ja bih prijavila nadležnima svaki vid i najmanje ucjene, da mi se desi. Uvijek možete tužiti osobu koja od vas iznuđuje novac ili vas emocionalno ucjenjuje. Roditelji djece s poteškoćama jesu ranjiva kategorija, ali su daleko snažniji nego što svi misle. I mudriji.
Ovo nije tekst o pravima asistenata. Ovo je tekst o majkama i djeci.
Moja drugarica Danka ima sina, koji ide u drugi razred, isto kao i moj sin. Djeca su kojima je potreban asistent, i u jednom času obje smo u istom vremenskom periodu ostale bez asistenata. I to svojom odlukom. Otkazale smo saradnju s tim ljudima jer tu nije nešto bilo kako treba. Njena priča je zanimljiva. Danka je sve učinila za svog sina. Dugo je boravila u Beogradu, gdje smo se i upoznale. Ona je jedna autentično lijepa, spokojna i mirna žena, koja može sve da istrpi. Obje smo se vratile u Banjaluku, kad su nam djeca trebala da počnu ići u školu. Danka je imala sreće. Njen prvi asistent je bila jedna divna djevojka, koja je (vjerovatno jer je takva) dobila poslovnu ponudu i morala da napusti taj posao. Napustila je i našu državu, ali nju i njenog sina nije nikad. I dan danas održavaju odnose. Dankin sin je još nije prežalio. Problem kod Danke se pojavio kod drugog asistenta (sve su to mahom djevojke). Danka je drugoj dala još dodatnih 400 maraka, što je po meni iznuda novca na tuđoj muci. Danka na to tako nije gledala. Rekla mi je da ona misli da ako daš još, da će samim tim dobiti više, i da srećom ona to može i dati. Ja, recimo ne mogu. Da li mislite da je ona s tim dobila nešto više? Danka je čak vozila dotičnu s autobuske stanice do te područne škole, i nazad. Danka je čak trpjela kad se ova ne bi pojavila u školi, i bez doznake da s njom nešto nije u redu taj dan. Ova joj to nije htjela ni da objašnjava. Ova se uživjela da može da se ponaša kako želi i da radi šta hoće. Meni je žao što nije dozvoljeno da je imenujem, meni je samo žao što ne znam ko je, i što moja drugarica Danka neće da upozori druge. Ova će sutra uzeti neko drugo dijete i biti neodgovorno, i možda tražiti i 1000 KM, dodatnih. Uglavnom, Danka je ovu služila više nego što je ona pomagala njenom sinu i jednog divnog dana je Danka shvatila da ima posla s izuzetnom neobrazovanom i zluradom osobom. Na jednom času Dankin sin je počupao asistenta (iskreno vjerujem da je imao razlog, ili dobru intuiciju, jer ja i ako ne znam ko je, rado bih je počupala). To je očekivano kod djece s poteškoćama, ali zli asistent je bio do te mjere bijesan da je Danki poslao na Viber skaradnu poruku, punu uvreda i to na Dankin račun. Hvala Bogu, na tu poruku, Danka je odgovorila dostojanstveno (ja ne bih, ja bih napisala lirsko-epsko djelo od 627734 reda) da od kraja polugodišta više neće raditi s njim. To nije mogla podnijeti i ja sam zaista ponosna na Danku, što nije toj dotičnoj poklonila obilje svojih emocija, jeda, straha, ljutnje…Danka je samo rekla: Kraj! Obožavam Danku. To je njeno iskustvo, u kratkim crtama bilo dok nije primijetila da i ja nemam asistenta i da ga tražimo u isto vrijeme. Gospodinu Kenanu je ovo sad treći asistent. Prvi njegov asistent je bila jedna harizmatična i vesela žena, njen rad smatram kreativnim i on je bio srećan s njom. Sve je bilo u redu dok nije rekla da je trudna, i to u 9. mjesecu trudnoće. Na razgovoru za posao to nije rekla, jer ja nikad ne bih primila u rad trudnicu, a ni škola. Rad s Kenanom podrazumijeva i grubost, tako da ja nikad je ne bih prihvatila u drugom stanju. Oprostila sam joj, išla na babine, pokušala da je shvatim, i smatram da voli mog sina, i dan danas. Njena jedina greska bi to skrivanje istine. Sve ostalo, što je u ovom slučajno važnije je bilo fenomenalno. Rekla je to nama kasno, pa smo svi kao porodica bili zatečeni i uplašeni. Tad je došla druga, moja drugarica, i neko ko nas poznaje dugo. Odmah mi se nije dopala jedna rečenica: „Edina, ovo radim samo zbog tebe!“ Primala je 400 KM za sat i po vremena u školi. Samo toliko. Da li vjerujete da je to radila samo zbog mene? Onda je došao drugi razred. Gradivo je bilo teže i napornije. Njegovo ponašanje i njegov otpor je bio jači. Kenanova učiteljica je nešto najbolje što sam vidjela polju prosvjetnih radnika. Sviđa mi se. Cijenim je i volim, i to ne kao učiteljicu nego kao ženu, koja je svestrana i daleko iznad prosjeka žena BiH. Rijetko smo se sretale. Imale smo dva konstruktivna razgovora i to je to. Ja sam nažalost o svemu više razgovarala s asistentom. U jednom od razgovara sam spomenula učiteljicu i rekla da ona slabo poznaje i zna tematiku oko problema mog djeteta (i sad to mislim, što je normalno jer je ona samo učiteljica). To je asistent, ne znam zašto, prenio njoj od a do ž, i to još izvučeno iz koneksta. Ja sam priznala da sam to rekla i pokušala da objasnim. Bilo je uzalud. Povrijedila sam ženu, koju cijenim. Moj asistent je na to oćutao i nikad se nije izvinila što je moje riječi prenijela njoj. Boljelo je briga! Ja sam prešla preko toga. Kad ju je Kenan uvredio, optužila je mene da te riječi uči od mene i očekivala da joj se izvinim. Ja sam se njoj pravdala. Jesam. Na velikom sastanku se čitao izvještaj o ponašanju mog djeteta, i odjednom se učiteljica rekla da ja pričam okolo o njoj i to ružno. Ja sam ostala zatečena. Spomenula je i o čemu se radi, i ja se sjetim da sam to noć prije rekla asistentu, u bijesu, bolu i afektu. Da , rekla sam to. Rekla sam to očekujući da čak i osoba s poteškoćama zna da se o tome dalje ne priča, a kamoli ova moja zdrava asistentica. Ona je to odmah prenijela učiteljici i dovela me u neugodnu situacije, iz koje se nikad neću izvući. Nikad. Priznala sam svoje riječi, i to pred svima tu i ispala ja najgora. Tad sam se okrenula asistentu, kojoj je bilo svejedno, i rekla da je trajno narušila naš odnos i da je više ne želim pored svog djeteta. Jedino što je ona rekla bilo je: „Ne plaćaš me ti, nego Ministarstvo.“ Ja sam je pogledala i kratko rekla da je to tačno, ali da ja ipak odlučujem kome da dam svoje dijete u rad. Nakon toga je potpisala prekid Ugovora. Mi idući dan to saznali, kad sam odvela Kenana u školu. Njena sujeta joj nije dozvolila da to završi do kraja. Ona je za mene izdajica i najgora. Prenositi tuđe riječi je za za 9. krug pakla. Ona je znala da će takvim prenosima narušiti zauvijek moj odnos s učiteljicom. Ja stojim iza toga da tu učiteljicu volim i cijenim, i žao mi je. Ja jesam sve to rekla, ali u teškoj boli i naravno ne sluteći da će moj asistent, koja je ujedno moja drugarica i psiholog to prenijeti, i to u ipak izobličenoj verziji. Tako da to nije ni izdaja, to je spletka i polu- laž.
I tako Danka i ja ostadošmo bez asistenta, u isto vrijeme. Javljali su nam se isti ljudi na oglas. Evo nekih zaključaka iz naših iskustava, nakon okačenog oglasa:
Ne predstave se kad pozovu. Prezime ne izgovaraju ni u ludilu. Ime kažu, ali jedva.
Češće pišu, nego zovu. Nakon što im kažete šta je u pitanju ( u pitanje je intima oko djeteta), ne odgovore, ako nisu zainteresovane. Ne kažu ono npr: „Izvinite, hvala, nisam zainteresovana.“ To ne kažu, a usude se pitati šta je tačno djetetu. To im je lako napisati. Teško im je biti kulturne. To je Danki bilo najužasnije.
Sve su djevojke, koje studiraju i to ističu. Radila i ja kao student, ali nisam se na poslu o tome bacakala, kao da je to nešto važno. To je stvar odluke. Koga briga što ste vi studentice, koje moraju ići na predavanja! Nas nije! Oglas je za posao, a ne da da slušamo o vašim hobijima.
Pitaju odmah koji je razred dijete, jer iste pare dobijaju i za niže i više razrede. Jedna bi odmah ostavila dijete 7. razreda, samo da radi s djetetom drugog razreda! Zamislite taj mentalni sklop! Ja to nikad ne bih uradila, ni Danka- otela asistenta drugom djetetu. Iz tog sam zaključila da je mnogo teže roditeljima djece viših razreda. I meni i njoj su se javile neke vec sadašnje asistentice, koje bi ostavile to dijete s kojim su sad, i ako ga puno „vole“. Mijenjale bi ga za mlađe dijete, koje pravi „manje problema“.
Danka daje doplatu, ja ne. Svi kojima je to ona rekla, rekli su to i meni, eto čisto da znam. Ja sam se smijala i rekla da toga kod mene nema. Njima nije palo na um da se nas dvije znamo.
Javljale su se i žene, koje su tačno tražile da im se kaže šta znači biti asistent. One su još i slatke. One samo žele posao.
Danka još nije našla asistenta. Ja jesam. Asistentica ima 47 godina, nema iskustva u nastavi i školi, nije fakuletski obrazovana, ali je motivisana i nije me ničim opteretila. Nije me ucenjivala, nije kukala, nije ništa dodatno tražila… Nije se pravila pametna, i ako je vrlo pametna, nije me previše ispitivala….Jednostavno je rekla: „Dat ću sve od sebe.!“ Pažljivo me je slušala, radila na odnosu s Kenanom, tako da im je prvi dan škole (juče to bi) protekao dobro. Zanimljivo je da se ova žena dopala i meni i Danki, ali kad je nju Danka nazvala, ona je rekla odmah: „Ja sam se već dogovorila s Edinom.“ Možda ne uspije sve ovo, nit ja nakon svega što sam prošla imam neka očekivanja, ali mi se dopalo njeno postupanje. Kad su završili svoj radni dan, ja sam ih čekala strepnjom. Najviše mi se dopala njena sreća i smijeh. Izgledala je kao da su njih dvoje bili na ringišpilu, u igri, a ne u školi koju Kenan ne voli. Možda je upravo ta njena sreća predznak dobrog, novog početka. To isto želim i da se desi Danki.