– Halo Šejla, ti si? Azra je pri telefonu, Dinina.
– Ej Azra, otkud tebe?
– Čula si da je Amar bolestan?
– Jesam. Kako je sada?
– Grozno, svakim danom sve gore. Zovem te zbog njega.
– Kaži draga Azra, šta je bilo? Mogu li nešto pomoći?
– Nisam više ništa sigurna, al ne možemo stati. Amaru se stanje pogoršalo. Već danima nakon hemoterapije temperatura ne spada. Rekli su nam da bi hitno ga trebali izmjestiti vani na neku od dječijih klinika, ali tu nastaje problem?
– Sunce moje drago sad još i to da ga snađe. Čekaj a kakav je problem izmjestiti ga?
– Problem su novci draga Šejla. Dino je digao tri kredita, skupili smo i od rodbine, koliko je god ko imao dao je, ali sve je to nedovoljno. Nemamo više šta prodati a ne možemo Amara ni pustiti da se ovako pati.
– Čekaj Azra, jeste li gdje objavili da tražite pomoć? To više nije sramota, to je ostalo još jedino od humanost, ljudi jedni drugima pomažu.
– Jesmo jednom postavili apel, ali iskreno slabo se ljudi odazvali. Znam ja da svako ima svoje probleme, ali niti jedan problem se ne može mjeriti sa zdravljem djeteta. Ne daj Bože nikome ovo da doživi.
– Stani, nemoj plakati, rješenje se uvijek nađe. Evo ja ću se angažovati oko akcije i apela. Zvat ću sutra da vidim kako to ide sa humanitarnim brojem i svim ostalim. Hajde smiri se ima još dobrih ljudi, sigurna sam da ćemo uspjeti.
– Hvaka ti draga Šejla, znam da ćeš pomoći kao da je Amar tvoj, zato sam se tebi i obratila, ali vjeruj ja sve više gubim nadu i vremena je sve manje.
– Ljubi mi dijete, a ja se sutra javim dok provjerim sve informacije. Reci mi samo imate li otvorene račune kod banke koje bu mogli navesti?
– Ima Dino, i dinarski i devizni, i ranije smo ih objavljivali.
– Super, hajde malo odmori a ja ću se javiti. Ne brini sve će se riješiti, mora.
*****
– Halo Azra, evo mene sa dobrim vijestima. Uspjeli smo dobiti jedinstveni telefonski broj za sve operatere. Već je u funkciji i svakim pozivom donira se 2 konvertibilne marke. Objavili smo i apel za pomoć gdje su navedeni Dinini računi i već su ljudi i mediji krenuli da djele na društvenim mrežama. Očekujemo i neke novinare da se jave, pa ću vas kontaktirati.
– A draga moja Šejla, ne znam šta da ti kažem sem hvala ti do neba.
– Ništa mi ne govori niti se zahvaljuj. Ljudski je pomoći, Amar mora živjeti. Nego reci mi kako je danas?
– Slabo moja Šejla, slabo. Samo spava od terapije. Sinoć smo ga jedva presvukli koliko se trzao i plakao. Ne može da guta i jedva ga špricom hranimo.
– Oh duša moja draga. Morate se sad boriti da se ne bi pogoršalo, a ja se nadam da ćemo uskoro već moći računati na prikupljeni novac i da će što prije otići na kliniku.
– Iz tvojih usta u Božije uši. Molimo se da samo izdrži ovo vrijeme dok se pomoć ne skupi. Vjeruj nama je svaka minuta kao dan. Ovaku bol i patnju nijedan čovjek nije zaslužio a kamo li dijete od četiri godine.
– Znam draga Azra, ne mogu ni zamisliti kroz šta sve prolazite. Ja poludim kad mi Una malo se prehladi i dobije temperaturu. Svi mi živimo za svoju djecu zato i vjerujem da će ovaj apel uspjeti. Jer ko god ima svoje dijete neće moći okrenuti glavu. Sve informacije koje dobijem javljam ti odmah. Čuvajte mi se i čujemo se.
****
– Halo Šejla, izvini morala sam te pozvati. Amar je jako loše. Čini mi se da mu vrijeme ističe. Svaki sat u kojem samo diše je loto. Cijelu noć se mučio. Tako je teško gledati djete koje se na ovakav način pati. Mi sve radimo ali olakšati mu ne možemo. Dino ga je pokušao da nosa na rukama a on je samo govorio “Boli, boli, boli…” Nemoćni smo, a ne dao Bog nikome da ovo sve gleda i osjeti kako ti se utroba izrće naopako a ništa ne možeš. Molim te reci mi možeš li provjeriti kakvo je stanje kod operatera? Je li se skupilo nešto novca. Dino je provjeravao u banci samo tri uplate imaju.
– Bože Azra, tako mi je žao. Izvini za ovu rečenicu ali nekada čovjek ostane bez pametne riječi. Evo odmah ću zvati da vidim. Ne mogu vjerovati da ljude tuđa bol i djetetova patnja ne dodiruju. Neću da vjerujem da je to moguće.
– Rekla dam ja tebi da je tako bilo i prošli put. Nemam riječi da ti opišem kako smo se osjećali poslije zadnjeg apela. Nismo mogli vjerovati, ali tako je. Da bar imamo šta prodati, prodali bi, samo da krenemo i da Amara riješimo ovih muka.
– Javljam ti se čim prije. Otići ću direktno kod njih pa se kasnije i vidimo.
****
– Čini mi se da će se nešto riješiti, ali neću da javim dok sve ne bude potvrđeno. Još uvijek sam u gradu na jednom sastanku, možda neću stići doći pa samo da znaš.
****
– Evo me i sad da vidim osmijeh na licu. Novac je skupljen. Anonimni donator je uplatio cjelokupnu sumu za liječenje dirtektno na račun klinike. Novac se i dalje skuplja kod operatera ali birokratija je takva da se mora čekati do zadnjeg, a to bi potrajalo oko mjesec dana. U ovom trenu to nije ni važno, uvijek će trebati za neko drugo dijete, sada je najbitnije da se Amar spasi. Ništa previše ne pitajte ni ko? ni šta? ni kako? vaše je da se pripremite jer je organizovan i poseban let kojim ćete se prevesti na kliniku.
– Ooo draga moja Šejla, je li to moguće? Moj Amar ima priliku da živi. Bože mili hvala ti što još uvijek ima dobrih i humanih ljudi. Hvala mu ko god da je što mom Amaru daje šansu da raste i odraste kao sva normalna djeca.
– Moguće je, jašta radi nego je moguće. Svjet je pun dobrih ljudi. Ponekad zakasne ali evo ja se iskreno nadam da sada nismo zakasnili. Doći će kasnije sa klinike ljudi da se sve pripremi i krećemo ujutru u sedam sati.
– Samo da dočekam dan da ga više ne boli, da ga vidim kako mi se smije ovim svojim krupnim okicama. Pa da me ponovo onako iz grla zovne mama…
– Nego šta nego ćemo svi dočekati. Ne da se on, to je lav u srcu. Ljubi Šejla svog junaka.
****
Vjerovala sam u tu malenu tvoju dušu…u njenu snagu i moć. Vjerovala sam u nemoguće…u čuda koja se jednom moraju dogoditi. Vjerovala sam da ćeš nadigrati tu igru zvanu život… Vjerovala sam da će tvoj život biti dug i sretan, onakav kakav zaslužuju sva djeca svijeta, a on je bio težak, bolan i kratak.
Od jutros te više ne boli. Jutros je sve gotovo. Jutros si zatvorio te svoje krupne okice i nikada više moju Azru nećeš zovnuti “mama”…a ona je živjela za taj dan.
Vjerovala sam da ćeš jednog dana biti veliki i da ćemo zajedno trčati i radovati se životu. Vjerovala sam da ćeš pronaći najljepšu djevojku i danas sutra sa svojom djecom igrati se zajedno sa mojom Unom.
Vjerovala sam a prevarila sam se po ko zna koji put. Tako malo nam je trebalo ali ti nisi dočekao. Čekao si na nečiju dobru volju…čekao si milost koja je očito napustila ljude.
Bio si jači od nas svih.
Mi smo pokazali se slabim…bezosjećajnim…onakvim kakvi ne bivaju ljudi. Izgubili smo trku sa vremenom…izgubili smo tebe.
I poslije svega ja moram vjerovati da ćeš ti biti posljednje dijete koje nismo uspjeli spasiti, i da više nikada nećemo zakasniti. Moram vjerovati inače ovaj svijet i život ne bi imao smisla.