Pročitao sam ovih dana da je prva internet vijest poslana 1984.godine za vrijeme Zimskih olimpijskih igara iz Sarajeva.
Da li je to zaista bila prva vijest ne znam (!?), s obzirom na to da je prva internet poruka poslana još 1969. godine nekih 15 godina prije Zimiskih olimpijskih igara u Sarajevu, ali je definitivno bila među prvima koje su poslane putem interneta.
Internet se naziva još i “mrežom svih mreža” i danas predstavlja nekakvu komunikacijsku osnovu, postepeno svi zaboravljamo na SMS-ove, donekle i na pozive, a alternativu za to nam pruža internet.
Ali da li koristimo sve mogućnosti koje nam moderno doba, na čelu sa internetom kao svojom osnovnom značajkom, pruža?
Mislim da ne.
Recimo digitalizacija, ona je nekako ponikla iz interneta. Svjesni smo svi da živimo, manje više, u digitalnom dobu, da se sve oko nas razvija u skladu sa digitalizacijskim trendovima i da sve teži ka digitalizaciji. Ali da li smo svjesni svoje učmalosti i zaostalosti po tom pitanju ? Mislim da nismo. Kod nas se pojam “digitalizacija” veže isključivo za prelazak, odnosno za uvođenje digitalne zemaljske televizije (prelazak s analognog na digitalno zemaljsko emitovanje TV signala), te ga se, manje više, ne posmatra u bilo kojem drugom kontekstu.
Mi koji imamo neku mogućnost, mi koji znamo i razumijemo težnje modernog načina življenja, mi koji pratimo trendove i koji znamo šta se dešava u svijetu morali bismo se intenzivnije zalagati za digitalizaciju, ponajprije sistema javne uprave (trom, skup i neefikasan) i izbornog sistema (trom, skup, neefikasan, neprovjeren, pun prostora za manipulacije). Na taj način, uspješnom provedbom digitalizacije, bismo znatno pospješili i ubrzali procese unutar ova dva sistema i, vrlo vjerovatno, ponukali i one koji rukovode nekim drugim sistemima na primjenu novih i bržih rješenja koja će nas osloboditi birokratije, značajno umanjiti razne troškove, koja će pospješiti naš način života i u konačnici, ako posmatramo gore spomenuti izborni sistem, koja će građanima ulijevati povjerenje za razliku od onih rješenja koja se trenutno primjenjuju.
Moramo ljudima koji znaju šta je digitalizacija zapravo, a koji se iste boje i od koje bježe kao od crnog đavola objasniti da to nije nikakav bauk i da će se time samo ostvariti napredak, da neće doći do nikakvih masovnih otpuštanja i izumiranja radnih mjesta. Švedski ambasador Jan Lundin na jednom seminaru o iskustvima nordijskih zemalja u oblasti digitalizacije izjavio je: “Da je postojao strah da će digitalizacija stvoriti veliku nezaposlenost, ali da se desilo suprotno – otvaraju se nova radna mjesta, za koja treba obezbjediti adekvatno obrazovanje, i koja nisu lošija ili dosadnija od dosadašnjih.”
Iz izjave švedskog amabasadora jasno je da ne postoji nikakva bojazan od digitalizacije za one koji se ne boje učenja, a nadam se da je takvih sve manje, a u prilog mojim nadama ide i činjenica da svi koji napuštaju naše zemlje svakako prolaze kroz procese prekvalifikacije kako bi mogli zadovoljiti strano tržište rada, pa ako to već rade zašto to ne bi radili i kod kuće ukoliko se kroz procese stvori pozitivna klima za takvo što !?
Očito je da smo, ukoliko je informacija s početka teksta istinita, da smo pioniri interneta, unatoč tome u nekom kasnijem periodu smo malo zastranili i skrenuli s puta kojim smo krenuli. Da li je vrijeme da ponovno kročimo na stare staze slave i uključimo se u moderne svjetske tokove ?