Pisao: Eldar Ridžal
Neka tuga ostane – Sarajevo 1984. / prvi dio
* Naslovna fotografija preuzeta sa portala Spiegel.de
…
DRAGO, POČINJI!
Metar snijega i dvadeset stepeni ispod nule ne bi iznenadili nikoga u Bosni. Čistile bi se glavne ceste, iskopavala staza kroz snijeg od vrata do ulice, ljudi bi se snalazili, a život bi išao dalje, kao i uvijek. Ovdje ponekad zna sniježiti čak početkom septembra, a prestati tek u aprilu, možda i poslije. Snijeg zna ostati i ljeti na vrhovima planina oko Sarajeva i dok lokalne novine prenose tu vijest, niko se ne ovdje ne iznenađuje. Jer, sve je to Sarajevo. Zamislite situaciju kada se usred proljeća nalazite u šumi na planini Bjelašnici, jugozapadno od glavnog grada, u normalnoj klimi, sve je tiho… i onda deset minuta nakon toga shvatite da se nalazite usred snježne oluje. Čak i oni koji poznaju planinu i često borave na njoj, nekada su u opasnosti da budu izgubljeni, zatrpani pod snijegom.
Ukratko, snijeg nikada nije bio problem za nas. Uvijek smo ga imali u izobilju. Međutim, početkom februara 1984. godine, mučila nas je njegova neobjašnjiva odsutnost. Oko četiri milijuna građana Bosne i Hercegovine, gledalo je u nebo, pretaživajući tragove snijega na njemu. Budili su se u toku noći kako bi provjeravali, a prvo pitanje ujutro poslije buđenja je bilo ”imal’ snijega?’‘. Meteorologe su krivili za pogrešne prognoze, a vjernici su molili sa snijeg. Sve uzalud. U svakom slučaju, topovi za izradu umjetnog snijega također su bili spremni, ali to je izgledalo kao prekomjerna mjera opreza. U stotinama godina koje su prethodile toj – olimpijskoj, u Sarajevu i okolnim područjima u februaru uvijek je bio snijeg.
ŠTO TE NEMA…
Dan prije početka Olimpijade u Sarajevu, 7. februara 1984. činio se kao proljeće. Nijedna pahulja na vidiku.
Osjećao se vapaj, osjećala se nepravda. Svi su se osjećali isto. Sve je bilo spremno godinu dana prije početka igara. Sagrađeno je novo olimpijsko selo. Otvoreni su novi hoteli, obnovljeni stari. Oporavljena je Baščaršija, stari ruševni osmanski dio grada je postao ljepši i drveniji. Glavne ulice grada bile su obnovljene i proširene, fasade zidova obojene, električne tramvajske šine promijenjene, centralna autobuska stanica je obnovljena… Sve građevine potrebne za zimske olimpijske igre sagrađene su na planinama oko Sarajeva – Jahorina, Igman, Bjelašnica i Trebević.
Svakodnevno, nekoliko hiljada mladih iz cijele Jugoslavije proučavalo je koreografiju za svečanost otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara. Glavni japanski novinski list Yomiuri Shimbun” pitao je naslovom na cijeloj naslovnoj stranici: “Gdje su pronašli sve one lijepe djevojke i visoke momke?”, a zatim u podnaslovu objašnjava da tako izgledaju Sarajlije.
U fazi pripreme, većina je bila zabrinuta za maglu, a ne snijeg. Magla je uvijek bila prisutna u Sarajevu i kotlini. Inžinjeri lokalne zračne luke pripremali su hemikalije koje su mogle riješiti se magle – baš kao u staroj bosanskoj pjesmi “duni vjetri, malo s Neretve, pa rastjeraj maglu po Mostaru”. Sve je bilo spremno, savršeno. Hiljade sportaša, novinara i desetaka hiljada gostiju već su bili u gradu. Jedino je nedostajao snijeg.
SADA KAD SAM NEKO I ZA MENE ZNA SVAK'…
Svi su htjeli sudjelovati, na neki način biti na događaju, biti od pomoći. Mnogi su bili sretni što su lopatali snijeg, držali stup, upućivali druge do WC-a… ma šta god. Dobrovoljci su stizali iz cijele Jugoslavije. Mladi volonteri su organizirali radne brigade, shodne Olimpijskim konstrukcijama na planinama.
Gužva je bila na ulicama. Trgovine, restorani i barovi bili su otvoreni cijelu noć, puni ljudi. Sarajevo je sjajilo, bilo je središte svijeta. A onda, u takvoj atmosferi počeo je padati snijeg. Bilo je ljudi koji su skakali od radosti. Drugi su držali za ruke i plesali, netko je i vikao. Ljudi su konačno osjetili snijeg na licu.
Vjerujem da su te večeri mnoge komunističke vođe, nužno ateisti, zahvalili se Bogu.
Snijeg je konačno padao bez stajanja. Bio je lijep, suh, ona vrsta koja se ne mrvi odmah, nego ostaje. Snježne pahuljice su bile velike i elegantne. Isprva je padao sramežljivo, a zatim sve gušće. Činilo se da je neko iznad otvorio vreću i više nije mogao kontrolisati brzinu kojom se prazni.
Prije smo bili zabrinuti jer nije bilo snijega. Sada se situacija preokrenula. Za nekoliko je sati bilo više od jednog metra snijega. Nagibi se hitno trebaju izravnati. Marc Hodler, predsjednik Međunarodne federacije za skijanje, zabrinuto je pitao Branka Mikulića, predsjedavajućeg časnika bosanskog olimpijskog odbora, kako je planirao riješiti problem.
“Trebate hiljadu ljudi kako bi postavili staze, kako ih možete pronaći u ovo doba noći?”
Prema svjedocima, Branko Mikulić je odgovorio: “Što mislite, hoće li biti dovoljno pet hiljada?”
U NOVE RADNE POBJEDE, NIJE VALJDA ZAR …
Radio je pozvao građane da budu od pomoći. Hiljade ljudi su reagovali i radili tijekom cijele noći, uključujući vojnike Jugoslavenske Narodne Armije. Sljedećeg jutra staze su bile savršene, cijeli grad bio je čist i uredan. “Bili smo tako uzbuđeni, uhvatili smo pahulje pa čak i prije nego što padnu na zemlju”, prisjeća se trideset godina nakon taksist u Sarajevu.
To su bili čarobni trenuci, kao da se zbivaju u bajci. Zapravo, XIV. Zimske olimpijske igre u Sarajevu, 1984., mogle bi se na mnoge načine smatrati čudom.
…
– KRAJ PRVOG DIJELA –
Nastavak slijedi uskoro…