„Al nemoj biti alko'oličar ko ja. Ja sam ucvilijo i dijete i suprugu, a kuću su moju prodali drugi…drugi elementi. Moj život je buran, anuliran jedan kroz jedan. Neko me drugi ubio, a ostarim kao čovjek, a ne dam nikom fore nika'ke.“
Alkoholičar – „Otac na službenom putu“ Emir Kusturica.
Emir Kusturica je u svojim filmovima replike koje nose najsnažnije poruke stavljao u usta epizodistima, nikako glavnim likovima. Epizodisti su bili ti koji su nosili skrivenu, sublimisanu poruku i razotkrivali ono što scenario treba da kaže, a da to ostane ušuškano i daleko od očiju svjetine koja ne bi mogla pronaći te dijelove. Ostalo je skriveno i zbog onih koji bi, u slučaju da glavni junak to izgovara, na čereke bacili protagonistu i tvorca. Kusturica je znao tako da balansira sa umjetnošću i politikom u njoj.
Današnji političari su uglavnom oličenje ovog citiranog gore alkoholičara i to prepoznajem kao eho vremena, jer od onomad, kada je bilo zabranjeno stavljati političku konotaciju, ako hoćeš nagradu u Kanu, do danas se izmjenilo samo to da možeš stavljati političku konotaciju, ali opoziciji na štetu. Ostalo, vezano za vladajuće ostalo je isto, a oni upravo završavaju ovako, kako alkoholičar kaže „Moj život je buran, anuliran jedan kroz jedan“ ali i pored toga što znaju da su apsolutne nule i da su im kuću prodali neki drugi elementi (čitaj – državu raskućili i rasprodali) oni ipak ne daju „nikom fore nika'ke“ jer to im je u opisu opstanka. Oni opstaju dok su na vlasti, kad sađu ili završe u rupi ili u zaboravu što je za takve gore od smrti, tada počinju da se bore sa demonima prošlosti.
Opojna je politika droga. Opojno i pijano se i ponaša. Znam izvjesne lokalne političare koji su na funkcijama i koji u svojoj narkomaniji samo su promjenili strasti. Jednoga nisam znao dok ga nisu instalirali. Bio je bivši alkoholičar, baš ovakav kao Kusturičin, „Moj život je buran, anuliran jedan kroz jedan…“ jer i on ne da nikom „fore nika'ke“, a alkoholizam koji je lječio na Paprikovcu u Banja Luci zamjenio je jačom, politikantskom drogom. Nije to politička, namjerno sam rekao politikantska, prepucavačka, kafanska, ozlojađena, crvljiva, malograđanska i bijednička politika. Tom politikom se takvi političari na funkciji, što znači da pripadaju vladajućim koje Kusturica ne napada direktno da bi izvukao kakvu korist, već oni koje Kustirica smješta u one dijelove svog filma koje je sakrio i potajno im se smije jer ih je zajeb'o.
Majstori filma, magične umjetnosti koja se pojavila krajem 19 vijeka i razvila od braće Limijer do Džim Džarmuša i Emira Kusturice, postavili su u zanimljiv splet sublimisanih poruka. Uspjeli su majstori filma da tog mog političara koga znam odnedavno kao zao primjer, raskrinkaju na nekoliko lažnih profila društvenih mreža gdje on vodi svoje blasfemične monologe, mrzeći opoziciju i govoreći sam sebi, više nego nama, da je čašica više pretvorena u izliv jada i žuči koju opet pije, nadahnut tuđim mišljenjem.
Da li možete vjerovati da ima neka takva, jadom i škrgutom zubala, osobenjačka prikaza, koju su izvlačeći iz dreka alkohola, uvalili u još veći porok koji, plašim se, svima nama dahće za vratom kao odvratan zadah bivšeg alkoholičara. Taj i takav, možda nije više uneređen sopstvenim urinom, ali je zato svoj porok politikantskog ovisnika izurinirao po onima koji imaju iole skrupula i morala. Taj i takav jadnik opstaje samo kao lažni profil na društvenoj mreži, hvaleći sebe, a pišajući po drugima, jer ko može pohvalu dati onome što ne postoji, a i ako postoji sastavljeno je od čemera ili u krajnjem slučaju tuđeg uspjeha. Naš neuspjeh je u tome što kasno shvatimo da se sa takvim dušama, bez tijela, ne treba raspravljati.
Kakav je to klovn koji juče prima delegaciju dijaspore, uzima od njih novac, pomoć, paketiće za djecu, znajući da je dijaspora pomagala najviše svoju rodnu grudu, a danas govori, preko lažnih naloga kako dijaspora nema šta da traži u rodnom gradu i da su pravi rodoljubi oni koji su ostali. Tako pijani, izgubljenih identiteta, ali provaljenih šifri i kodova, ostaje nam jedino da se zapitamo koliko je potrebno nama u dijaspori vremena da zaboravimo rodni grad. Polako, zaboravićemo mi rodni grad lako, na tome rade oni koji su ostali, ali šta ćemo sa činjenicom koja je neminovna. Kada svi vi postanete dijaspora, kako ćete onda i kome da pišete, da li ćete imati lažnjake da se obračunavate sa samim sobom i da li ćete mrziti sebe što ste ovdje, a ne tamo gdje miriše vazduh i gdje je bistra voda.
Završio bih sa kusturičinim scenaristom Sidranom, koji kaže „Jebo grad gdje je vazduh čist i voda pitka, tu možeš živjeti dok ne izgladniš, a kad izgladniš ideš tamo đe je industrija sve zagadila, ako ne misliš biti čoban“. Utvrdio bih, po tome pravilu da je ovaj moj politikant ustvari odmetnuti čoban koji služi zlim interesima onih koji su uništivši fabrike, jedino ostvarili da bude čist vazduh i pitka voda…donekle.