Ljudi danas ne komuniciraju. Plaše se bliskosti. Razgovori se vode na površini, na kulturnoj udaljenosti od bilo čega što bi moglo da se pretvori u prekretnicu.
Prekretnice se obično dešavaju pod uticajem nekih, aj da kažem, laksativa. Recimo alkohol. Tu se ljudi očepe, završe kojekuda, pa i pobratime sa potpunim strancem, a mimo toga, strogo poslovno.
Tako pričaju svi. Majke sa ćerkama, prijatelji, komšije, kolege…svi. Svak obnaša određenu funkciju, nosi ulogu koju društvo podržava, i idemo.
A u samoći, svako prebraja svoje klikere. Nema igre, nadmetanja, prevrtanja. Nema sportskog duha, nema grupnosti, one zdrave, kamaradske. Naplašeni interesima, zavišću i ljubomorom, neprijatelje pronalazimo i u sebi samima, pa nas izjedaju autoimune bolesti kao alergija na život.
Stvarno se slabo komunicira.
Slabo se smije svojim manama.
Ljudi gutaju i gutaju i trpe i ćute, pa kad puknu, puknu na sav glas. Pretjeraju. Sami sebe iznenade.
Slabo se komunicira.
Slabo se vježba svakodnevna priča. Jao super, ne seri, ne smaraj, ne laži.
Postali smo zapad u kojem ti niko na ulici neće pomoći i u kojem je sve osnov za tužbu.
Postali smo žrtve novca i statusa. Sve mora da se vidi, jer što oči ne vide, ne postoji. Ispod može biti bilo šta. Bilo kakva muka, ćutnja i strepnja.
Slabo se komunicira.
U eri komunikacije ljudi ne čitaju. Ne dalje od naslova, a nekad i njega pogrešno. Ne postoji ironija, sarkazam, metafora, zavladalo je objašnjavanje očiglednog.
Slabo se komunicira, ljudi su usamljeni u neiskrenosti i neiskreni u usamljenosti. Niko ne prašta mane, bolesti, nedostatke…tako smo svi zapravo na margini, a glumimo da smo baš tu gdje pripadamo. Glumimo uklapanje. Pretvaramo se da smo relativno srećni u ovom životu i ovom društvu, govoreći sebi da niko nema sve i da nikom nije lako.
Kad se povezujemo, postajemo superkompjuter. Nedavno sam sa poznanikom postavljala tendu, i tačno me ganulo kako smo se lako sporazumijevali ko će šta. Kad se pogledaš sa nekim i vidiš da razmišljate isto, ima li sjajnije stvari!
I treba se okružiti istomišljenicima, kao i neistomišljenicima, ali koristi ima samo kad komuniciramo.
S obzirom da je slaba komunikacija poprimila razmjere pandemije, mislim da se može reći da svi treba da smo spremni na čudan osjećaj prilikom komunikacije. Kad ispadneš iz fazona, hvata te nervoza. Umjesto da najnormalnije kažeš šta imaš, srce ti lupa, drhte ruke i izbija znoj. Od same pomisli da treba nešto da iskomuniciraš što možda nije najprijatnije, uhvati te trema.
To naročito glupavo izgleda kad te neko optuži za nešto sa čim nemaš ništa, ali se toliko treseš i lupetaš, da izgledaš kao krivac.
Vježbanjem se dolazi do savršenstva. Zato treba vježbati, i učiti se kako da progovoriš, izneseš svoje misli i staneš iza sebe. Treba vježbati dijalog. Pričam ja ti me slušaš, pa pričaš ti ja te slušam. I to za prave slušam. Pamtim i povezujem, pitam šta mi nije jasno. Prazna priča je teški grijeh. Poštenije je reći da nisi za razgovor nego se praviti da jesi.
Treba vježbati nenagomilavanje. Kad te nešto ubode, reci „joj!“. Vježbaj kako najnormalnije da se obratiš i majci i šefu i šalterskoj radnici i predsjedniku države. Vježbaj svoje samopouzdanje, sigurnost u sopstveno ja i svoje misli, kakve god one bile.
Ljudi su usamljeni i suicidni. Uništavaju se na ovaj ili onaj način, zato što takvi kakvi jesu ovom društvu nisu potrebni. Ljudi su depresivni. Debeli i depresivni, gladni i depresivni. Ljudi se umrtvljuju alkoholom, drogama, lijekovima, sami sebe jedu i poništavaju jer ne osjećaju da pripadaju društvu.
Sam sebi si najvažnije društvo. Reci sebi, priznaj sebi, objasni sebi. Nauči da komuniciraš sam sa sobom. Otkrij koje su ti srca želje. Prihvati sebe kakav jesi. Smiluj se nad samim sobom. Daj sebi još jednu šansu i još jednu poslije toga, i uvijek novu šansu, kome ako ne sebi.
Imaj šta da kažeš svijetu, nešto svoje, nešto vrijedno, neki doprinos. I kaži ga, tamo gdje žele da ga čuju, tamo gdje to nešto znači. Osjetićeš da je to to.