Da bi se suočilo sa prošlošću, dostojanstveno i ljudski kako to priliči civiliziranim ljudima, neke istine ma kako bolne bile moraju se utvrditi. Bilo koji čovjek koji je ubio nedužnog civila je zločinac i tu ne postoji niti jedno opravdanje niti situacija. Zločin nema naciju niti vjersko opredjeljenje, zločin je zločin a čovjek koji je počinio zločin je zločinac i drugačije nikako se ne može zvati. Na ovim bolnim prostorima odavno se mješaju babe i žabe i „patriotski“ onako po krdu pripadnosti se veličaju zločinci koji u ime počinjenih zvjerstava postaju heroji. Najglasniji pokliči obično dolaze od ljudi koji na svojoj koži nisu osjetili strahote ludog rata, koji svojim očima nisu vidjeli meso i krv, koji nisu sto puta umrli od straha da bi preživjeli, koji i danas napola mrtvi u svojoj boli žive ali se nadaju i vjeruju i sami sa sobom bitke noćnih košmara prožete urlicima žive. Njima je istina sveta i zbog takvih koji i u mraku vide ipak tračak svjetlosti, mora se suočiti sa istinom.
Manipulacija žrtvama i njihovo prisvajanje i u njihovo ime otvaranje novih rana je sramotan čin. Čovjek koji je osjetio strahote razumije za razliku od mnogih koji po inerciji samo mrze i misle da razumiju.
Mržnja i prebrojavanje „naših, vaših, mojih, tvojih, njihovih…“ koja ove dane pođubrena buja poput otrovnog bršljana zatvara i srce i razum, briše sa lica zemlje čojstvo i sve ono ljudsko u njemu po čemu se treba razlikovati u poređenju sa drugim živim bićima.
Ja sam jedna od onih koji se ne bave isfriziranim podacima plasiranim u ime mržnje, jedna od onih koja svoje mišljenje ne formira na osnovu čuo kazao, na osnovu propagande koja u ritmu tam tam bubnjeva poziva na derilij, jedna od onih koja na osnovu doživljenog i proživljenog pokušava sagledati, shvatiti i prihvatiti, jedna od onih koja razlikuje slučajno od namjernog, dobro od lošeg, planirano od neplaniranog.
Ja sam jedna od onih koja je provela 1425 dana u Sarajevu od toga 152 na zloglasnoj Grbavici. Jedna od onih čiji su prozori tih 152 dana bili obilježeni žutim iksom kao znakom prepoznavanja, jedna od onih koja je drhtala i umirala po stotinu puta u jednom danu od straha, koja je vidjela i čula, koja je licem u lice stajala ispred vođe bijelih orlova, koja je morala ponavljati „Ovo je Srbija“, koja je sa rukama spuštenim protjerana na „drugu“ stranu, stranu koju je dijelila rijeka Miljacka, koja je bila izbjeglica u vlastitom gradu iste opštine, koja je 22.7.'93 mislila da dan više nikada neće svanuti nakon bačenih 3777 projektila za manje od 20 sati ili 186 u jednom satu… koja je pored svega našla smisao, koja je preživjela i živi.
Jedna od onih koji vjeruju u čovjeka, u ljubav, u poštovanje. Jedna od onih koja bi kada bi mogla zagrlila cijeli svijet, sa njim se radovala, izbrisala sve boli i suze.
Ja sam jedna od onih koja je sinoć navijala za reprezentaciju Hrvatske, koja se radovala i koja će i u nedjelju navijati za taj tim. I želim svim srcem da pobijede, da bar negdje na ovim prostorima zavlada euforija sreće, radosti, osmijeha, da oživi sportski duh i zatrpa nacionalističke korove.
Jedna sam od onih čije mišljenje se nikada neće promijeniti da zločin ne čine narodi, već izrodi iz naroda ma koje vjere i nacije bio.
Oni oblici kojima zločinci mogu biti heroji, ponos i dika trebaju se preispitati kojoj vrsti živog bića pripadaju.