U Srebrenicu sam prvi put došla prošle godine. Sjećam se, topio se asfalt, vrelo julsko sunce nemilice je pržilo, a točkovi automobila dizali prašinu na vijugavoj cesti istočne Bosne. Put je bio dug i naporan, skoro pet sati vožnje u jednom pravcu. Kad smo napokon stigli, ništa nije odavalo da će se za nekoliko dana, na obilježavanje 22. godišnjice genocida, tu sjatiti hiljade ljudi, uključujući sve važne likove bh. i međunarodne političke scene. Prazan je bio memorijalni centar, tek je pokoji automobil bio parkiran na šljunkovitom prilazu. Jeste li ikada doživjeli taj osjećaj: godinama nešto gledate na televiziji, i kad se napokon tu zateknete, osjećate se kao izbijeni iz stvarnosti, kao da je to samo san koji se dešava nekom drugom. Vjerno velike televizijske kuće prenose atmosferu u Potočarima, ali ništa ne može dočarati srebrenički zrak, dok ga sami ne udahnete. Gust je i težak, okusa slanog od isplakanih suza onih koji su preživjeli, a kroz njega se, u daljinu, šumeći kroz krošnje drveća, tiho razliježu oteti jecaji. Ušla sam i zastala. Uzmite malo vremena, osamite se i pokušajte izbrojati do 6575. Koliko bi vam trebalo vremena? Sat? Dva? Ili bi vas možda strpljenje izdalo dok biste došli do pola. Toliko je ljudi, do tog trenutka, bilo pokopano u Potočarima. Okrenula sam se lijevo, pa desno, pa iza sebe, naposlijetku zatvorivši krug na mjestu s kojeg sam krenula. I pogledala sam u nebo, koje je bilo bez i jednog oblaka, samo savršeni plavi pokrivač koji je svojom vatrenom kuglom grijao mrtve što su pod njim ležali. Povjetarac je puhao, vijorile su široke nogavice mojih hlača, zajedno s bosanskim zastavama što će prekosutra biti spuštene na pola koplja. Gledala sam oko sebe, beskrajne nizove nišana ispod kojih je ležalo i po više desetina istog prezimena. I nisam mogla plakati, ja, koja mogu zaplakati kada ptica proleti; niti sam imala šta za reći, ja, koja govori i kada svi drugi šute. Ni ruke nebu nisam digla, da kažem koju za mrtve, u njima nije bilo snage, kao da su od gume, koja će se na ovoj cicvari svakog trena otopiti. Tako sam ušla u Tvornicu akumulatora, misleći, šta može biti strašnije od šest i po hiljada grobova, a tamo se zrak rasplinuo i temperatura kao da je pala za pedeset stepeni. Sa zidova su me gledale oči Šejle Kamerić u njenom performansu “Bosnian girl”, ljuto Karadžićevo lice u Haagu, i grafiti UN-ovih vojnika o paklu na Zemlji. A kruna svega, u samoj sredini hale, bila je izložba ličnih stvari nađenih uz leševe ubijenih. Kako čovjek može reagovati kad vidi burmu neposredno oženjenog 22-godišnjaka, slomljene dioptrijske naočale 70-godišnjaka, partijske iskaznice, porodične fotografije, četkice za zube, i zna – sve je preživjelo, oni nisu. Ja sam mogla samo gutati knedle, niz malih knedlica koje su naposlijetku postale jedna velika, za koju mi se činilo da je tolika, da će mi smrskati grkljan tako da će mi vrat eksplodirati i rasprsnuti se na sve strane. Stajala sam tamo, obgrlivši samu sebe, da mi manje hladno bude tog devetog jula na 32 stepena, i mislila, nije ni čudo što ljudi vjeruju u Onaj svijet, jer na ovom pravdu niko dočekati neće. Nema pravde za ovo i ni milion godina zatvora ne bi je istjeralo. Ispred Tvornice akumulatora, stala sam kod male suvenirnice. “Odakle ste došli?”, upitala me sredovječna žena, marame ovlaš prebačene preko glave i ramena. “Iz Travnika”, odgovorila sam. “Dug je to put”, rekla je, stavljajući mi Cvijet Srebrenice na rever košulje “Hvala vam što ste došli. Allah imanet i da vas Bog sačuva”. Mislila sam, nema te nesretne ljubavi od koje bi čovjeku srce moglo ovako prepuknuti. U Srebrenicu smo svratili da se saberemo sami sa sobom i upijemo malo života nakon posjete gradu mrtvih. Ali smo se prevarili, veće groblje je u Srebrenici bilo nego u Potočarima, jer od živih mrtvaca strašnije nema. Pusta je Srebrenica, na ulicama nema gotovo nikoga, kao da je sve što u gradu postoji, škola, pokoji granap i kafić, napravljeno samo da bi tu stajalo, a ne jer je nekome potrebno. Crkva i džamija jedna su pokraj druge, a na zgradama s rupama od granata, grafiti na ćirilici. Tiho je, gotovo kao u Potočarima, i jedini život donose zelene nijanse okolne šume. I tako je završila posjeta živoj rani bosanskoj. Dok sam gledala kako memorijalni centar ostaje za nama u retrovizoru, pitala sam se: šta je nama Srebrenica? I evo, godinu dana nakon toga, napokon sam skupila snagu da napišem ovaj tekst, ali odgovor na postavljeno pitanje još nisam našla. Deseti je juli, sjedim na autobusnoj stanici u Travniku, dok zalazi sunce, a slova se nižu sama, kao da pišem dnevnik. Srebrenica je naša neprebolna bol, o kojoj se premalo priča ostala 364 dana u godini, a previše pravi marketinško-politički trik 11. jula. Srebrenica je naš lični džehennem, gdje i ti umreš kad odeš da vidiš, i vratiš se bez jednog dijela sebe. Srebrenica je naša svakodnevnica, ovdje, u Bosni, više je mrtvih nego živih, i dok svi odemo u Njemačku u potrazi za životom, čini mi se da više ništa neće ostati, osim mora nišana i bosanske zastave da se vijori na vjetru, kao podsjetnik da su žrtve, naposlijetku, pale uzalud. Nismo te spasili, moja domovino. Iz njihove krvi nisu nikle ruže, već korov, a kad avlija zaraste u korovu, to je znak da u kući više niko ne živi.
I neka nam za to halale.