Ima ona stara “ne laje pas radi sela, nego radi sebe”. Sve mi se čini da ta sve manje drži vodu, jer, u današnjem svijetu, ljudi rade sve zbog drugih, a ništa zbog sebe. Zato su često nesretni i nezadovoljni, frustrirani svime i svačime, pa to projiciraju kako na sijelima u stvarnom, tako i u virtualnom životu. Kao što su mnoga današnja uvjerenja postala stvar mode, a ne odraz istinskih stavova i razmišljanja ljudi, čini se da i feminizam postaje totalni mainstream, što poništava prvobitni značaj borbe za isti i sav napor koji su naše pretkinje uložile u to da mi sada budemo (koliko – toliko) ravnopravne u društvu.
Stalno se vrte ti neki članci i emisije, koji nas savjetuju kako moderna žena treba živjeti. Ne smijemo biti nečija žena. Ne moramo se depilirati. Ne moramo rađati djecu ako to ne želimo. Ne moramo se nikad udati. Ne moramo kuhati ručak. Ne moramo čistiti kuću.
I sa svim time se, donekle, slažem. Ne treba izgubiti svoj identitet radi muževog. Ne treba raditi sa svojim tijelom ništa što ne želiš. Ne treba rađati djecu ako mislimo da ih ne možemo dovoljno voljeti. Ne trebamo se udati pod svaku cijenu, čak i za nekoga koga ne volimo ili ko nas ne tretira ispravno, da ne bismo ostale same. Ne treba biti rob šporeta, pegle, krpe. Ne treba.
Ali, dolazimo do toga da nekoga to čini savršeno sretnim. Nekako se čini da su temelji današnjeg feminizma postali potpuno poljuljani i počeli nametati “wannabe” moderna viđenja gdje od stabla ne vidimo šumu. Uredu je raditi od jutra do mraka, nemati vremena da skuhaš ručak, ne biti “nečija žena”, ali nije uredu biti domaćica koja je odabrala da se posveti kući i djeci. To ruši našu borbu za feminizam, takve žene nemaju svoje “ja”, nemaju vlastite prihode, nemaju vjerovatno ni diplomu. A to je, u 21. stoljeću, velika sramota za cjelokupni ženski rod. Niko se ne pita, je li neko namjerno odabrao da tako živi, jer ga to usrećuje. Pravo žene je da bude šta god želi, pa čak i “rob”, kuće, djece, muža, da živi život kakav je sama odabrala. To je feminizam.
Svoj život odabrala je i žena koja neprestano radi. Od jutra do mraka, gradi karijeru, želi da bude zapamćena, u struci, u državi, u svijetu. Pri tome ima troje djece, ta djeca nemaju svaki dan skuhanu supu na stolu, njihova mama propustit će pokoju priredbu u školi, ali je ona zadovoljna i ispunjena, ne žali se da su joj “djeca upropastila život i prekinula karijeru”, i neće im svaki dan do kraja njihovih života direktno ili indirektno prigovarati što je mogla biti nešto bolje i veće, ali nije, zbog njih. I to je feminizam.
Feminizam je kad se okupaš, izdepiliraš, našminkaš, lijepo obučeš i, dok hodaš ulicom, osjećaš se predivno u vlastitoj koži. Feminizam je kad se ne depiliraš, jer ne želiš, jer te boli, ne šminkaš, jer ti je mrsko, jer ti smeta, ne nosiš štikle, jer te bole noge, to je tvoje pravo da živiš kakvim god želiš životnim stilom. Nije feminizam kad mašeš dlakavim pazusima u feminističkoj paradi na ulici glavnog grada, i misliš da će to pomoći nekoj afričkoj djevojčici da dobije bolje obrazovanje i ne prođe obrezivanje.
Feminizam je kad s koferom u jednoj, a djetetom u drugoj ruci, išetaš iz kuće u kojoj nisi voljena i poštovana. Nije feminizam kad ga ošamariš jer se “s tobom niko neće šaliti”, a ako on ošamari tebe, to će biti porodično nasilje.
Feminizam je kad prijaviš kolegu koji te, svaki put, kao slučajno, dirne po donjem dijelu leđa u prolazu. Nije feminizam kad govoriš da su sve tvoje muške kolege stoka.
Feminizam je kad se boriš da imaš jednaku platu i da te ne otpuste kad se vratiš s porodiljnog dopusta. Nije feminizam kad govoriš da žene nikad neće biti dovoljno cijenjene jer nisu muškarci, jer ne postoji nijedno intelektualno zanimanje u kojem nismo priznate i ostvarene.
Feminizam je kad odabereš da radiš cijeli dan, ali i da imaš muža i djecu, koje voliš, koji te vole, koji su na tebe ponosni. Feminizam je i kad odabereš da ne radiš, da glancaš, kuhaš, ispraćaš djecu u školu, a muža dočekuješ s osmijehom na licu, jer te voli, jer ga voliš, jer si tako odabrala.
Nije feminizam kad kažeš “nisam ti ja mater da ti kuham i perem”.
Nije feminizam kad se prijateljicama na muža referirate kao “onaj moj”, svojoj djeci “vaš ćaća”, njegovoj majci “vaš sin”.
A pogotovo nije feminizam, kad pljujete sav muški rod i pričate kako su svi muškarci isti. Jer, tada zvučite baš kao “oni” – oni muškarci koji su puni šovinizma, Edipovih i kompleksa više vrijednosti, zbog čega je, naposlijetku, i morao nastati feminizam.
I zato, drage moje samozvane feministice, koje se, kao borite za prava svih nas žena na gore pobrojane načine, u moje ime, molim vas, nemojte.
Jer, na kraju, pas, izgleda, ipak laje samo zbog sebe.
A ne zbog sela.