Kroz prozor na istočnoj strani već se uvukla ljetna sparina, iako je tek nešto iza 8 sati. Razgovor je jedva glasnijii od zujanja muha jer ja obično u to vrijeme još spavam u drugoj sobi. Vrijeme je za jutarnju kafu. To jeste, bilo bi, ali teta Zeina posti, pa ne može. Kaže da joj je lakše i bez vode i bez hrane nego bez kafe. Zato je baba i deda popiju prije ili poslije, a teta Zeina redovno dolazi u vrijeme kad inače piju kafu i onda svi samo sjede i razgovaraju.
Šta je novo po komšiluku. Neko se odselio ili doselio. Nekome je rodbina došla u posjetu iz inostranstva. Šta ih novo boli ili muči. Neki čudno izmodifikovani događaj iz vijesti. Penzije.
Razgovor povremeno zamre, sasvim spontano, bez treperenja, kao da sve troje istovremeno zarone u svoje duboke unutrašnje svjetove čije sada samo površine uspijevaju otkriti okolini. Ovaj ritual ponavlja se godinama. Nekad se baba požali da “Zeina ne zna otići kad sjedne.” Nekad se pravi da joj je dosadila. Ali ako ova samo malo zakasni na svakodnevnu kafu bez kafe, baba grabi telefon u ruke i zove jedan od četri telefonska broja koja zna napamet, da provjeri što je nema.
Teta Zeina nije tu živjela prije rata, ona je rodom iz Foče, a stan je bio njenog brata. Muža nije imala, ni djece i u ratu je neko vrijeme bila zarobljena u logoru prije nego što je pobjegla u Sarajevo. To je sve što o njoj znam. Ponekad i ja popijem kafu s njima, nekad mi dozvole i da je napravim, obično kad deda nije tu da napravi svoju “kafu s jajima” (šala koja ni jednoj generaciji, uprkos decenijama korištenja nije dosadila). U tim trenutcima, Zeina me posmatra i obično prokomentariše nešto u stilu “pa nisi ti baš tako mršava koliko se paziš” ili “ima tebe”. Znamo i ja i ona da bi baba zadavila čovjeka bez razmišljanja ako mene krivo pogleda, ali u babinim očima, ja sam i u svojim najdebljim fazama bila premršava za svoje zdravlje, pa Zeinine komentare možda doživljava kao komplimente.
Za Bajram Zeina ne dolazi, niti baba i deda idu kod nje prvi dan. Rano ujutro je nazovu da čestitaju i tek sutradan je obiđu i vrate se s baklavom. Ja obožavam baklavu, ali tačno u onim dozama u kojima dolazi u kuću, dva puta godišnje, i kad se razdijeli, pa meni ostane jedna ili eventualno dvije. Teta Zeina kaže “da me ima”.
Slično je za Božić ili Vaskrs. Nazove ujutro, da se zna da se sjetila, ali prepušta to vrijeme porodici i dolazi tek naveče ili sutra ujutro kad se gosti raziđu.
Prvi je ovo druženje prekinuo deda. Od njih troje najstariji, ali i najžilaviji. Najtiši u razgovoru, i ne samo zato što su glasovi u njegovim ušima zamirali nadjačani ehom godina provedenih u kovačiji. Pridonosio je njihovom zasjedanju tihom logističkom podrškom, išao u trgovinu za sve njih, pravio kafu i začinjavao je srčanim, ako ne novim, šalama poput one o kafi s jajima. Njegovo odsustvo je ipak odjeknulo više nego što je ikad blaga priroda dozvolila njegovom glasu da odjekne. Baba i Zeina su otad dijelile jedno posebno razumijevanje sadržano u bezglasnoj ali opipljivoj samoći. Naravno, baba je imala djecu i unučad da je podsjećaju da popije lijekove, paze da joj je frižider opskrbljen, da budu tu za praznike. Ali ono što je deda odnio iz njene svakodnevice, prešutnu intimnost, podijeljenu starost, jednu polutku života kao pola jedne jabuke, takvu prazninu samo je Zeina mogla da osjeti.
Slutila sam da će je ta praznina progutati. Odnekud iz dubine se kovitlala dok je nije preplavila i odnijela samo 8 mjeseci nakon dede. Dok smo čekali mrtvozornike, Zeina, mama i ja smo bez riječi sjedile i plakale, svaka zagledana u pod ispred sebe i neku tačku u prošlosti ili budućnosti koja kao čir raste u čovjeku ali ne može da se istisne van.
I Zeina je otišla nedugo nakon. Kad smo zadnji put pile kafu prije nego što ću otići na put, rekla je da mi želi sreću i da sumnja da ćemo se više vidjeti. Prekorila sam je zbog toga ali sam osjećala da je upravu. Zarezana su u mene tri momenta, sve troje od njih su znali unaprijed, sve troje su mi rekli i svaki put sam pokušala i sebe i njih uvjeriti da griješe.
I Zeina je, kao i baba i deda umrla od srca. Srce iscrpljeno prekomjernim radom, pretjeranom brigom, otežalo od svih komadića natečene ljubavi koje su okolo rasijali.
Prošle su već godine otkako ih nema, ali nekad u onom kratkom trenutku između sna i budnosti pomislim da sam hiljadama kilometara daleko, da čujem zujanje muha i utišani razgovor iz kuhinje gdje se pije kafa bez kafe.