SVE NAŠE BOLNE SAMOĆE – Koracima migranata

Znaju samoće ponekad zaboliti do dna duše.

Znaju te samoće ponekad zapeći u ehu tišine jutra kraj prozora, uz miris kave i pogled na gradove koji spavaju.

Znaju te samoće ponekad biti teške. To su vam one samoće kada buljiš u strop fiksirajući neku točku na zidu. Fiksiraš uporno tu točkicu da zamrzneš vodene bujice iz očiju i potisneš ih duboko u sebe.
Zna ta samoća zapeći do koštane srži. Ali nosi u sebi nešto lijepo. Mir sa samim sobom.
Jer ništa ne boli kao čovjek.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Desi se tako da porušiš sve barikade duše, sve ograde, zaštite, sve ono što nisi mislio da će bilo tko porušiti u tebi u nekom trenu srušiš sam i pustiš nekoga preblizu ogoljenog srca. A ogoljeno srce je krvavo i ranjivo. I ostaneš ranjen do petnih žila.

Jer ni jedna samoća ne može raniti kao čovjek. Jer sluti u tebi slabost.
Gledam nijema one konvoje migranata. 
Sami bez štita. K'o topovsko meso koje se raspada bačeno pred naša koljena. Meso koje možemo pljuvati jer je kao malo dijete bez štita.
I milijun zakrvavljenih očiju i usta riga vatru u komentarima tekstova i slika kolona žena i djece. 
Kroz kanjone izgubljeni i sami.

Njihovi su koraci posljedica hijena gladnih zemlje, nafte, interesa.
Jesu li njihove umorne noge poslane s ciljem?

Je li Islam polako ali sigurno osvaja Europu bez i jednog ispaljenog metka, topovskim mesom napravljenim od žena i djece pitaju se naše oči dok iz dokonih domova gledamo u njima neprijatelje s puškom, naoružane teroriste. Ne gledamo čovjeka. Ne gledamo njihove oči. Kao kad neko poruši sve barikade i pruži ti srce na pladnju da radiš s njime što hoćeš. Test ljubavi i ljudskosti.

Možeš ga primiti i paziti a ono će ti pruziti svu ljepotu življenja.

A možeš ga pljunuti, pojesti očima i riječima. Izranjavati i iscjepkati na tisuću komadića bola koji se nikad ne mogu sastaviti. Pa onda srce stavi debele barikade i samoće postanu mirna i mekana utočišta. Bole ponekad do zubnih kostiju ali nose mir jer ništa ne boli kao čovjek.
Gledam te kolone izbjeglica, čitam te komentare straha od drugačijih. 
I pitam se koje je boje lice Boga? Ima li uopće Bog lice?
Je li možda zaspao umoran od svih naših razapinjanja Isusa na svakom koraku.

I Bog se valjda umori gledajući šta je stvorio.

Dok iz naših domova izbacujemo svaku večer po tri vreće hrane koju kupujemo, probamo i bacimo jer su se naša nepca zasitila svega, oni koračaju ispod naših prozora.
Naše kušnje ljudskosti.

Biti čovjek ili biti čuvar svoje nacije, svoje pripadnosti, svoje religije?
Jer njihov Bog valjda ima tamnije lice, njihovom Bogu prija drugačija molitva. Jer su došli osvojiti ovu zemlju iz koje bježi svatko tko može. Jer će nas valjda silom poislamiti pa će se naš Bog naljutiti.

Jer valjda postoji puno Bogova na nebu.

A srce kaže da je jedan. I da je i on jadan s nama zaspao.
Ne vidimo u tom malom gladnom dječaku naličje Boga. Vidimo malog teroristu s bombom.
Možda je to posljedica svih naših rana. Te naše barikade na srcu. Možda je to posljedica naših ratova koji su ogledalo ljudskosti.
Rat je mjerna jedinica ljudskosti. Svaki rat.

I onaj izmedju nacija i onaj osobni.
I onda ranjen čovjek stavi te oklope straha i na oči i na srce. I pobjegne u bolne samoće šutnje.

Niti jedan štit od oružja nije jači od oklopa srca.
Ne damo im blizu. Okrećemo oči od malog uplakanog dječaka u koloni migranata.

I umjesto da nam rane proizišle iz naših kalvarija i naših ratova, naših spaljenih domova budu inicijalna kapisla da prigrlimo to dijete uplakanih očiju naši strahovi nas koče i lede.
A još jučer mi smo bili taj mali nezaštićeni dječak.

Još jučer kolone izbjeglica iz naše spaljene zemlje slijevale su se na Zapad.

I prigrlile su nas ruke ljudi koji nisu imali predrasude prema drugačijem jeziku, drugačijoj kulturi. Prigrlili su nas jer možda nisu bili ranjeni.
Mogu li naše rane koje nosimo iz prošlih ratova ikada zarasti, često se pitam.

Svaka bol ostaje u nama, samo joj se mijenja boja i intenzitet.
Prvo krvari, onda se valjda stvore male krasice koje je lako zagrebati da opet pocrvene. Onda ostanu samo ožiljci na srcu. Kao nijemi podsjetnici da barikade uvijek budu spremne.
Naše rane su vjerojatno još u fazi krasta. Pa nas je lako uplašiti.

Bojimo se da ne budemo povrijedjeni što je ljudski jer strah je najjača emocija, zbog njega je opstalo čovječanstvo.
Biti čovjek ili čuvati sve ljudske umjetne tvorevine, nacije, običaje i nametnuti stil življenja?

Teško je danas biti čovjek. Jer moraš unaprijed biti spreman da te rane. Da ti pogaze srce bez oklopa.
To samo jednom možeš. 
I onda se uvučeš u mir vlastitih samoća.


Znaju samoće boliti do koštane srži. Do zubnog mesa.
Ali nose u sebi mir i sigurnost. Jedino u našim samoćama nađemo bolni spokoj.
I štit od novih rana.
A oči uplakanog dječaka iz neke kolone čekaju na vratima naše zemlje.


I našeg ranjenog srca.

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije