Stvori se malo mjesto,
poslije par godina počeše tu živjeti neki ljudi,
poslije narednih pet počeše ljudi živjeti sa još nekim ljudima,
potom ljudi sa dijagnozama,
a naposlijetku dijagnoze sa ljudima
dok se više nisu prestali sretati ljudi po ulicama
nego samo dijagnoze počeše pozdravljati jedna drugu
dolazeći u susret bog zna kome,
dodirujući hladnu sjenu nastalu od ostavštine čovjeka.
I umori se tako čovjek
od gluposti, od nadanja, drugih šansi po stoti put, od razglabanja, pravdanja, objašnjenja, ubjeđivanja, kontriranja, od istina, lažnih osmijeha, tuđih i vlastitih strahova, visokih letova, dodvoravanja, dizanja, padnja,
od voljenja i nevoljenja,
slaganja, istih mišljenja, različitih stavova, pogrešnih filmova, od sjaja zvijezda,
pouka, snova, crnila, zla, od naroda, od vjere, silne pameti, iskušenja, nedostatka snage, tuđe snalažljivosti, uspjeha, dana, noći, pravde i nepravde, od ispravljanja krivih Drina, običaja, pravila, savjeta, odlazaka, dolazaka, uzaludnog praznih hoda, od samog sebe.
U takvom nenormalnom vremenu biti normalan je totalno nenormalno, i baš zato u inat svima biraj svoj život.
I živi, naprosto živi.
Bez straha i oklijevanja.
Bez ičega što nisi ti.
Bez ikoga ko nije sasvim “your cup of tea”.
Sa jednim jedinim razlogom,
jer si prokleti zaljubljenik života.
Živi kao da ne postoji sutra,
a ni jučer nije postojalo.
Zato što voliš da živiš danas
ne praveći se previše da si umoran
niti da nemaš snage.
Živi makar umro svaki dan
i prestani, zaboga, smišljati vlastita samoubistva.
Samo živi i ne broji svoje smrti jer će ih biti bezbroj.
Ali zapamti: moraš naprosto i da umreš
da bi znao da si prije toga živio
a poslije toga suštinski koračao
jer si spoznao svoje razloge za takvo nešto.
I ne zidaj vlastite zidove, niti ruši tuđe koji se popriječe na putu, već živi…samo živi.