Za taj grad me više ništa ne veže.
Ljude koja sam imala u njemu sam odavno sahranila, one koje nisam imala sam zaboravila.
Pamtim još samo Merlinov koncert i riječi upućene jednom strancu.
Znate kako je čudno nekoga koga si zvao životom, preimonovati u stranca. Prvo mu promijeniš ime u kontaktima. Zatim prestaneš gledati kada je online, mrzeći sebe jer ga još uvijek tražiš pod ”ž”. Zatim, baciš sve njegove stvari i uspomene i izbrišeš broj. Postaneš materijalno prazan.
Misli. Odagni ih poslom. Uči, završi fakultet i postani uspješna.
I onda sav taj trud baci u vodu kada se vratiš u taj grad gdje si mu rekla da ga voliš dok je Merlin svirao. I šta sada. Gledaš cijeli grad, tražiš jednog stranca. Kako izgleda stranac? Ne sjećaš se. O, da. Sjećaš se. Negdje ispod svih algoritama se nalazi, njegov lik, negdje ispod onih sjećanja na ljetovanje u Grčkoj, e tu, točno ispod zadnje želje.
On. Isti. I prilaziš, klecaju ti koljena. Pališ cigaru. Dovraga, šta reći? Zdravo, Dobar dan.
Okreni se. Idi. Nisi jednom tako otišla. Možeš još jednom. Dodaj još jednu diplomu na zid koji si okitila uspjesima nastalim kao kompenzacija tuge. Hajde. Možeš ti to.
Ili pokušaj.
,,Hej”
-O, hej. Ne mogu vjerovati. To si ti.
,, Da, ja sam.”
-Kako si? Otkud ti ovdje? Nije te bilo 11 godina.
,,Zar ne smijem se vratiti u ovaj grad?”
-Jesam li ja to rekao?
,,Nisi, ali si me vjerojatno opsovao.”
-Još uvijek si teška kao nekad. Zar ne? 11 godina ti nije ništa uradilo. Koji grad si sada počastila svojim privremenim prebivalištem?
,,Luxemburg. Lijep je. Trebao bi ga vidjeti.
-Da, samo što dalje odavdje. Takva si. Guše te ova mala mjesta. Koliko si novih titula stekla?
,,Nije bitno. Ostvarila sam se u poslu. Nego, možemo li negdje popričati?”
-Hm, možda bi i mogli, da, evo me, minutu.
Minuta. Pogled tamo. On. Njegova žena i njihovo dvoje djece. Minuta. Minuta je bila tako duga. Gledam ga. Sretan, dolazi staviti djete u sjedalicu, ljubi je u obraz i govori joj da sjedne u auto i da se brzo vraća.
,,Čestitam. Vidim, lijepo si se skrasio.”
-Hvala. Ima već 5 godina. Čuj, dođi na večeru večeras kod nas. Imamo mi još popričati i da upoznam te s ženom koju..
,,Hvala ti na pozivu. Ali, evo, dobila sam mail. Moram ići. Hvala ti na pozivu. Uživaj i dalje u životu. Čuvaj se, znaš. Imaš ti još kremena u tom starom upaljaču.”
-Heheh, uvijek si bila takva.
,,Kakva?”
-Užurbana, pusti malo posao. Baci koju šalu kao tu.
,,Bit će ih još.”
-Čuj, Lelo.”
Lelo, otkud njemu pravo da me nazove tako. Odavno ja nisam njegov život da me zove tako. Njegov je život savršen, moj skoro da je savršen. Ne vraćaj taj nadimak. Zakopaj. Ne otvaraj želju ispod zadnje želje.
,,Lelo? Ne, nemoj dalje. Idi, i ja sam sretna da znaš. Bilo mi je drago vidjeti te, zbogom.”
-Bježiš. Neću ti reći da si ovo mogla biti ti. Odavno si ti samo uspomena na mladost. Ne varaj se. Ja sam sve dao, ti si odustala. Bili smo rijetki za neke druge. Sada, nemoj se gristi, šta bi bilo da si. Nisi. To je bitno. Nešto drugo ti je bilo bitnije. (Dolazim.) Sada idem. Bilo mi je stvarno drago te vidjeti. Ostala si i dalje lijepa s tim nervoznim izrazom lica. Čuvaj se i želim ti uspjeh.
Kakav uspjeh? Zar ga nisam ostvarila? Sve moguće ciljeva sam ostvarila. Slavu sam stekla. Zadnja riječ koju si mi rekao je uspjeh. Idi. Otišao si u autu s njom. Prepričavaš joj mene. Kome ću ja tebe? Kome da izustim onu želju ispod zadnje želje? Diplomama. Diplomama na zidu? praznina.
Ne ostane ti ništa kada ljubav prodaš zbog uspjeha. Šta dalje reći uspješnoj ženi s najvećim neuspjehom? Pozdrav. Čuvaj se. Zaboravi? Fokusiraj se. Na što? Na rad? Na želju ispod zadnje želje. Baci je. 11 godina je nisi otvarala, nećeš ni sada.
Tako je. Otiđi s podignutom glavom. Podnigni ponos s poda, suze stavi u džep i kreni.
Samo to i radi uspješna žena s praznim srcem i nepostojećim sugovornikom. Odlazi.