Kada pričate sa prosječnim građanima zemalja bivše Jugoslavije oni su veoma nostalgični za vremenima koja su dobrovoljno, vlastitim glasovima na izborima, uništili. Tu provejava čežnja, nostalgija, tuga, sjeta, čak i depresija. Međutim ono čega nema, a čega bi moralo biti, je borbenost i pogled u budućnost.
Nisu Jugoslaviju komunisti izgradili na čekanju, čežnji, depresiji i samosažaljenju. Izgradili su je na jasnom cilju i jasnoj viziji kakvu državu žele. Bilo ih je oko 12.000 kada su 1941. godine krenuli u rat, a za 50 godina su iza sebe ostavili toliko koliko ni tako talentovani lopovi, kao što smo mi sami, nismo u stanju razvaliti i pokrasti za 30 godina.
A zašto su u tome uspjeli? Uspjeli su jer su bili odlučni i jer se nisu plašili borbe i jer nisu željeli državu koja će počivati na odgovornosti drugih za naše vlastite živote. Željeli su državu koju će ljudi, radnici i svi građani graditi i izgraditi sami za sebe i tako su se ponašali i tako su i djelovali.
Naša želja danas za međunarodnom pomoći nije ništa drugo nego naš bijeg od odgovornosti za naše vlastite probleme i naš način da nekome drugom prepustimo u ruke teške životne odluke. Zbog toga danas mnogi prizivaju TIta i Jugoslaviju, jer jednostavno očekuju da neko drugi izbori slobodu i bolji život za njih, a oni će biti samo konzumenti tog blagostanja. Očekuju da neko drugi preuzima odgovornost i misli za nas i da neko drugi radi naš posao, a to je izgradnja zemlje kakvu želimo. Zbog toga su naše želje i očekivanja u takvom nesrazmjeru sa našim mogućnostima i životima.
Meni ne treba povratak u šezdesete i sedamdesete jer u njima bi se svi mi osjećali neugodno. Meni trebaju njihove moralne vrijednosti, njihov entuzijazam, njihova volja za radom i životom i njihova želja za borbom. U tom smislu sam veoma jugonostalgičan. Međutim, mi treba da gradimo takvo društvo sami, a ne da čekamo da nam ga neko donese ili da živimo u prošlosti. Iz prošlosti treba da učimo, a ne da u njoj živimo, a od Jugoslavije se može mnogo toga dobrog naučiti.
Želim da gradimo takvo društvo, a ne da ga prizivamo u molitvama i sjećanjima. Želim ljude koji će raditi i djelovati onako kako govore i koji će biti spremni na stvaranje jednog takvog društva, a ta spremnost nesumnjivo sa sobom donosi velika odricanja i lične žrtve. Naše društvo će biti onoliko uspješno i onoliko ugodno za život koliko su svi njegovi članovi, kao pojedinci, spremni da mu daju sebe kako bi u konačnici svi imali korist.
Od žaljenja i prisjećanja niko nema koristi jer mi moramo raditi za sutra, a ne živiti za jučer. Jugoslavija je bila fenomenalna zemlja i najbolja koja je ikada postojala na svijetu i na to treba podsjećati svaki dan, ali je više nema i za njom nema svrhe žaliti. Ako smo već toliko žalosni zbog njenog raspada ona treba raditi na tome ili da je obnovimo ili bar da obnovimo moralne i ljudske vrijednosti koje je njegovala i koje je gajila. Moramo raditi na stvaranju novih vrijednosti, a ne plakati za izgubljenim starim vrijednostima.
Npr. socijalizam kao ideja je globalna ideja koja ne može biti lokalizovana i u tom smislu socijalizam nije i nikako i ne može umrijeti sa smrću Jugoslavije, a mi smo se pomirili sa tim da ako nema Jugoslavije nema ni socijalizma, što je glupost. Istina u svemu tome svoju odgovornost snose i mediji i cjelokupna društvena klima ,a koji su nas onako diskretno i sa figom u džepu ubijedili da je socijalizam moguć samo u Jugoslaviji. On je moguć ako ga izgradimo i ako se borimo za njega i nema svoju lokalizovanu zavisnost od države. Sutra se može pojaviti u Njemačkoj, Francucsoj, Velikoj Britaniji ali i u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori ili Makedoniji.
Zbog svega toga mnogo je važno za sve nas da shvatimo da živimo u takvom društvu za kakvo smo se izborili i u društvu koje je u skladu sa trudom koji smo uložili u njegovu izgradnju. Kako mi nismo spremni na bilo kakav trud ili odricanja za izgradnju boljeg i za život ugodnijeg društva, onda ovim društvom vladaju domaći i međunarodni mediokriteti koji su vjerna slika i prilika onoga što smo mi sami postali.
Mi prizivamo Jugoslaviju jer je to bila izgrađena i uređena država koju je neko drugi za nas stvorio. To je bilo ono što mi želimo, a to je lijep život bez borbe. I raspala se u onom trenutku kada su većinu njene vlasti počeli konzumirati oni koji je nisu stvarali i za nju robijali tj. oni koji su od nje konzumirali samo prava, a nisu se ničega zbog nje odricali.
Ili ćemo postati odgovorni prema sami sebi, ljudima koje volimo i društvu u kojem živimo i početi davati svoj doprinos izgradnji boljeg društva ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u blatu današnjice i nostalgije za nekim vremenima i vrijednostima koje su stvorili neki drugi ljudi koji nisu bili pametniji od nas, ali su bili mnogo hrabriji, bolji, vrijedniji, solidarniji, načitaniji i požrtvovaniji nego što smo to mi danas.
Okanimo se jugonostalgije i posvetimo se izgradnji budućnosti, jugobudućnosti i stvorimo nekog novog Tita i ne prizivajmo partizane da mrtvi opet ginu za nas kako bi im mi u navali bijesa i ludila rušili spomenike. Partizani trebamo postati mi sami. Partizani izgradnje boljeg i ljepšeg društva. Ako mi to ne postanemo nema ko drugi to da uradi za nas.