Xanax, Zoloft, Lamictal, Danoptin, Apaurin, Bosaurin, Deprozel, Prazine, Sanval, Leksilij, Lunata… Recepti za lijekove koje nosim godinama u ruci i čekam na redu u svojoj apoteci da se kesa napuni i da uredna apotekarka sa pogledom preko naočara naplati, otkuca i pita-Treba li još nešto? Ja kažem da ne treba, platim i izađem. Kese šušte sa mnom a onda ih uguram u torbu prije izlaza iz apoteke jer neka od dežurnih babetina je uvijek u blizini i ne želim da me vide. Smrdljive, stare babetine koje mjere tlak, šećer i masnoće a ne mjere korake do groba koji je pred vratima. Ja sam već živa zakopana a one šetaju, mjere tlakove, raspravljaju o tome kako ih bole noge, vrat i vene. Zašto ne umrete? Često se želim okrenuti u apoteci i reći im-Umrite stare vještice više! Crknite, krepajte više i ne uzimajte zrak nama živima ali to je moj bijes. Jedan od razloga zašto sam ja s njima u apoteci i čekam lijekove. Lijekove za bijes sam prve dobila prije tri godine a potom lijekove za san, smirenje, balans, raspoloženje i sreću.
Nekako sam postala depresivna prije tri godine a nisam to nikad bila do svoje tridesete godine dok nisam čula od svog dragog da sam depresivna. Tmurna i nesretna a potom sam otišla kod doktora i dobila lijek. Prvi lijek za depresiju je bio divan. Svidio mi se. Prije tog lijeka sam pila lijekove za smirenje kad sam se posvađala sa svojim dragim momkom i razbila sve u kući jer me prevario. Ali u meni je bio problem sad kad vidim. Reagirala sam burno. Nenormalno i pomirili smo se uz njegovo obećanje da će prestati varati i uz moje da ću potražiti pomoć. Našla sam je u leksiliju. Prvi lijek koji sam dobila da popijem ”po potrebi” a uz taj lijek je došla i potreba…
Bilo je divno popodne kad smo šetali obalom rijeke i držali se za ruku dok je padalo jesenje lišće oko nas u vatrenim bojama života i bila sam živa sjećam se, toplina Sunca, miris zemlje, žubor rijeke. Bila sam tako živa na tom vjetru dok smo šetali a potom je njegov mobitel zazvonio i javio se svojim glasom varalice koji sam odmah prepoznala. Glasom službenog, profesionalnog čovjeka koji ne može da priča sad na telefon. Znala sam da se opet dešava i poludjela sam. Zgrabila sam telefon i neka je djevojka pričala na drugoj strani. Zadnje čega se sjećam je lijepo vrijeme iznad raskošnih vatrenih krošnji sa kojih je padalo lijepo lišće na šetalište i njegov telefon u stotinu komada pored mene…
Taj dan sam popila tabletu za smirenje. Tri dana se nismo čuli a ja sam svaki dan osjećala potrebu za smirenjem. Pila sam jednu ispočetka dnevno sa velikim strahom da mi nešto ne bude, pazila sam da jedem prije toga i legnem kad popijem leksilij i potom jeval jednog ugodnog i toplog osjećaja prešao preko mojih misli i tijela i bila sam dobro. Bila sam bolje. Treći dan je nazvao i oprostila sam sve. Bilo je svejedno šta on priča jer sam se osjećala dobro svakako. Zamaglila sam svoj život u ta tri dana sa tri tablete leksilijuma . Magla koju su napravile tri tablete na početku za mene bila je dovoljna da budem dobro a potom sam od magle počela praviti poželjno stanje i potreba se javila veoma brzo nakon svađe s njim na poslu. Popila sam na pauzi jednu tabletu i sjećam se kako sam glatko obavila prezentaciju da sam se sama sebi čudila a onda se sjetila da je to uradila tableta za mene. Popila sam još jednu da se nagradim kod kuće i proslavila. Bila je to krasna noć. Ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje. Kad sam došla kući njega nije bilo, nije iznio smeće, čekalo me suđe i zrak je bio zagušljiv u cijeloj kući gdje smo zajedno živjeli već neko vrijeme. Iznenadila sam se. Nije mi ništa išlo na živce. Bila sam savršeno mirna i potom otišla spavati…
Valerija. Tako simbolično ime. Kao valerijana za smirenje. Kapi od valerijane. Moja majka je rekla da se zovem Valerija jer sam bila tako mirna beba kad me rodila. Valerija. I taj mir je predstavilo to ime. Godinama kasnije vidim svoje kapi od valerijane kraj tri kutije paroxetina, prazinea, apaurina. Kapi ne koristim odavno-Ne djeluju. Nekad sam sa strahom sipala kapi od valerijane u čaj jer sam mislila da su toliko moćne, djelotvorne i snažne dok nisam popila cijelu bočicu jednom kao čaj. Ništa mi nije bilo. Bila sam mirna kao dijete a onda sam postala velika. Dok sma odrastala slušala sam priče svojih roditelja kako je život težak i sama sam počela da živim težak život nakon fakulteta. Bila sam dobra u življenju teškog života. Naslijedila sam od mame i tate uvjerenja kako je život težak kao djevojčica a onda sam unijela težinu u svaki dan svog normalnog života kao velika djevojka. Kad sam upoznala Martina i zaljubila se vjerovala sam kratko da život nije težak. Posao sam obavljala s lakoćom a dani su bili ispunjeni nadom, ljubavi i srećom u našoj kući gdje smo zajedno gradili našu budućnost. To je trajalo kratko jer nakon sretnog kraja u životu slijedi život. U našem životu je on imao druge živote sa drugim djevojkama i kad sam ga htjela ostaviti prvi put otišla sam kod liječnika i dao mi je tablete i sve otada je beskrajan niz mjesečnih odlazaka u apoteku sa papirima gdje piše šta mi treba za sreću ovaj mjesec…
Nisam trebala progutati krik. Nisam trebala progutati tablete. Progutala sam. Sve do jedne koju su m doktori prepisali a apotekarke stavile u šuštave vrećice sa pitanjem-Treba li Vam još nešto? Treba mi momak htjela sam reći apotekarki. Treba mi smijeh. Treba mi osjećaj radosti što sam živa, imam posao, zdravlje, prijatelje i obitelj koja me voli. Ništa od toga nikad nisam rekla ni doktorima ni apotekarima. Samo sam rekla da sam nervozna, ne spavam dobro, imam probleme kod kuće i nitko nikad ništa nije pitao. Prepisali su preko mojih riječi nazive tableta koje liječe takve stvari. Martin je sretan sa mnom. Ponovo sam popila tablete nakon svađe na šetalištu. Smirila sam se. Sve je opet postalo kao medeno mlijeko. Kad popijem tablete sačekam neko vrijeme i stvarnost se počne rastapati kao kašika meda od čistog zlata u bijelom životu i odjednom sve zablista ispred mene i u meni. Osjećam da je život ljepši. Martin je kupio cvijeće i bombonjeru ovaj put ali ne znače mi ništa. Nemam emocija prema tim stvarima ali on to ne zna. Nije nikad popio šaku leksilijuma ili apaurina za doručak pa ne zna kakav je osjećaj da te jednostavno nije briga. Martin ne zna kakav je osjećaj u meni kad popijem svoje lijekove. Ja samo kažem da mi je bolje, nasmiješim se blago i gledam u prazninu. On potom ode i zatvori vrata. Ide nekoj drugoj a ja polako drijemam u bezdan ispred televizora dok se ne trznem u toku noći i vidim kako sam balila po cijelom jastuku…
Kad sam počela sa lijekovima nisam znala za nuspojave. Nisam čitala tanke papiriće koji dođu u kutijicama. Vidjela sam ih na sebi. Prvo je bilo kako balim po jastuku kad spavam. Usta mi se otvore kao da sam mrtva i počnem hrkati koliko se mišići opuste od sedativa ili koktela koji sama sebi napravim i potom krenu bale sa strane i budim se kao ošamućena. Drugo je bio apetit koji je postao ogroman i nezasit. Kako sam vremenom jela tablete za doručak umjesto kroasana i kafe postala sam sve otečenija, deblja i sporija. Kosa mi je izgubila sjaj a koža postala mrtva uz tup i zaglupljen pogled žene na antidepresivima i sedativima koja bali po jastuku kad spava. Nisam se mogla suočiti sa stvarnošću. Pitam se kakva je zapravo bila moja stvarnost? Kad bi sada sjela i bez tableta promotrila svoj život kakav bi to život zapravo bio?
Djevojka u svojim tridesetim godinama šeta gradom od izloga od izloga, upravo je izašla s posla. Pada tiha kiša po sivom gradu a ona nosi maleni kaput boje lješnjaka, crne cipele visokog sjaja sa visokom petom, kosa joj je u pundži a lice mirno. Okruglo, mladoliko lice sa upadnim velikim očima koje mijenjaju boju od smeđe prema zelenoj, u ruci nosi kišobran a preko ramena torbicu u kojoj je sve što je potrebno da preživi ostatak dana. Na poslu je to mirna, poduzetna i uporna radnica koja uvijek sve stigne na vrijeme bez galame i drame. Nikad se ne dere, ne svađa i svi o njoj misle najbolje. Ne misle najbolje nego samo kažu-Fina je. Fina sam. Prva stvar koju ljudi kod mene vide je koliko sam fina. Ne vide moj bijes. Moj bijes vidi jedino moj dečko koji me pretvorio u ovisnicu o sedativima. Nije on kriv. Zbog njega sam popila prve tablete ”po potrebi” a onda su moje potrebe rasle kao i količina tableta uz njih da zadovolje te moje potrebe. Apotekarka me uvijek pita-Treba li Vam još nešto? U mom normalnom životu sam imala sve što mi je trebalo zar ne? Posao, mladost, ljepotu, kuću, momka i sretan život. Imala sam prijatelje i prijateljice. Ispunjene dane sadržajem ali nisam bila sretna. Nisam od samog početka bila sretna. Kao mala djevojčica sam povjerovala da je život težak i tada sam oprostila svom momku nevjerstvo, prešutjela nepravde na svom poslu i preuzimala uvijek teži dio na sebe jer život je težak. Moj dom je bio teško mjesto za život jer sam uvijek s težinom obavljala sve kućanske poslove i ja sam bila teška. U tom izmišljenom teškom životu se nikad ništa teško nije desilo osim u mojoj glavi. To vidim jasno. Imala sam savršen život koji je u jednom trenutku postao težak. U tom trenutku sam prihvatila tu ideju i prihvatila lijekove kao olakšanje trenutnog stanja i jedini problem je u tome-Trenutno stanje traje sve do danas. Nisam sretna. Depresivna sam. Lijekovi više ne djeluju. Dok šetam gradom znam da čekam trenutak da samo uzmem još rozih ili plavih tableta na recepte i postanem opet i iznova lakša, drugačija i dobra. Uvijek kažem kako mi je bolje. Dobro sam. Povjerovala sam u to kao što sam povjerovala u to da sam loše od samog početka. Bila sam dobro kad se sjetim sebe na početku. Bila sam samo normalna djevojka koja ne trpi gluposti svog momka a potom je ta normalna djevojka sa svojim prirodnim osjećajima uzela lijekove i otišla zauvijek. Otišla sam niz kanalizaciju emocija prerađenih lijekovima. Nisam se više osjećala nesretno kad se sjetim prvih dana i mjeseci ali imala sam lažni mir, pomirenje, lakoću u sebi koji nisu potrajali dovoljno dugo. Nisam mogla do kraja života uzimati šaku tableta ujutro, naveče ili po potrebi. Htjela sam…
Dok šetam gradom vidim da nisam jedina. Nisam sama. Ljudi hodaju sa prepunim kesama lijekova za sreću. Jedna veoma zgodna plavuša prolazi pored mene i priča na najnoviji ajfon koji je kupila zbog sreće. Starija žena prolazi sa malim cukom koji joj daje sreću. Gospodin s brkovima kupuje cigarete na trafici jer mu pružaju sreću. Dječak sa lizalicom drži mamu za ruku i sretan je. Svi imaju nešto za sreću. Čitav grad je prekriven plakatima i receptima za sreću kad promotrim glavne ulice i samo korak od mene se reklamiraju matične ćelije za sretan život. Život koji se uzima odmah na početku i zamrzava zauvijek u svojoj sreći. Na samom početku idemo u apoteku. Pri samom rođenju nam daju recept za život. Uzimaju nam matične ćelije, krv, sluz i zube a onda nas zalede u dubokim komorama i čekamo savršen trenutak za sreću-Za život. Kupujemo auta, kuće, stvari i ljude na kraju krajeva samo za sreću a kad više ništa od toga ne djeluje svi poput mene piju svoje lijekove za sreću. Mi smo nacija antidepresiva. Znam to. Rekla mi je jedna od mojih doktorica koje mijenjam da bi dobila više recepata i kupila više lijekova za sebe. Strah me da ne bude pri ruci neka od mojih magičnih tableta kad se osjetim ponovo živa kao nekad. Strah me i zato ne želim da osjetim život. Ne bi mogla podnijeti da trijezna i bistra vidim kako se zapravo iznutra osjećam dok on odlazi nekoj drugoj, na partiju karata, pivu ili negdje s jaranima na vikendicu da piju i roštiljaju. Ne želim vidjeti kako se osjećam iznutra i zato lijekovi iznutra mijenjaju moj pogled izvana. Ništa nije isto a sve je isto. Sve mi djeluje meko, nježno i blago na dodir kad popijem šaku apaurina ili leksilijuma uz jednu čašu crnog vina. Osjećam se bolje.
Tek sad vidim da neću stati. Dok sjedim u kući nakon šetnje a on ponovo nije tu. Nedostupan je. Dok vani pad noć a svjetla se pale na brdima oko velikog grada. Kuća je u tišini. Nikoga nema. Vani se čuju auta i kiša po prozorima. Otvorila sam novu bocu hladnog crnog vina i sjela za trpezarijski stol. Puna čaša crne tekućine na visokom stalku stoji pored mene i velikog buketa crvenih ruža sa porukom da ne čekam večeras ideš na utakmicu i da me voliš. Ruže, čokolada, vino i tablete. Lijepa scena. Puštam kosu niz leđa i oblačim spavaćicu. Znam da bi mogla izaći. Prekinuti sve ovo. Raskinuti s njim, promijeniti posao, grad i ljude ali to bi značilo-Prihvatiti odgovornost za sebe. Nisam to u stanju. Radije biram pomoć. On mi je rekao prije toliko godina da potražim pomoć a ja sam je našla. Mogla sam u onom trenutku prihvatiti istinu i preuzeti odgovornost za svoje emocije, osjećaje i život ali nisam. Potražila sam pomoć i tražim je i danas kao i milioni drugih ljudi koje sad savršeno razumijem. Ja sam našla u lijekovima a netko u drogama, alkoholu, stvarima, novcu, seksu, karijeri i svemu onome što čini čovjeka većim nego što zapravo jest. Dok sjedim i čitam ovu poruku znam da je negdje s drugom, ne kupuje cvijeće kad ide na utakmice. Znam sve. I znam da ću opet progutati nekoliko tableta da ubijem u sebi sve te emocije i da će se sve opet ponoviti. Nema kraja tome. Civilizacija po potrebi guta lijekove a potrebe naše civilizacije su sve veće i veće dok ne proguta samu sebe na kraju. Gutam nekoliko rozih za početak i čekam da djeluju. Uvijek sačekam nekoliko minuta a onda idem na se okupam, moram se opustiti još malo, napunila sam kadu i zapalila svijeće. Stvorila sam svoj raj za opuštanje usred pakla u kojem živim. Sjećam se kako sam nekada imala prave emocije. One su bile bolne. Bile su intenzivne. Vjerujem da takav život treba u originalu biti. Intenzivan i snažan, bistar i oštar sa svim svojim doživljajima ali povjerovala sam u priču da tuga nije normalna. Povjerovala sam u priče da bijes, nesreća, nezadovoljstvo, očaj i beznađe nisu normalni i prolazni kao i sve ostalo u ljudskom životu i počela sam piti lijekove za emocije koje su bile sasvim prirodne. Ove roze još nisu počele da djeluju, popila sam par žutih i dvije sive koje inače prepolovim. Hoću da se počastim večeras, da se zaista lijepo naspavam, opustim i na kraju da zaboravim na sve ovo. Ujutro ću ustati sa nejasnim sjećanjem na ove ruže, poruku sam već bacila a čokolada stoji neotvorena. Ustajem i vidim da počinju djelovati, nosim vino u kupatilo i kada je već puna. Na putu prema kadi osjetim takav val lakoće u glavi i tijelu da mi ništa više nije bitno. To sam čekala. Pjenušava kupka mirisa lavande me tješi dok se naslanjam na leđa uz mirisne svijeće i tihu muziku, pijem par gutljaja i ostavljam još nekoliko za kraj kad se voda ohladi a ovaj osjećaj je nešto božanstveno. U glavi sam konačno mirna. Gola ispod tople vode, naslonjene glave i zatvorenih očiju osjećam mir, u mojim mislima nestaje čitav ovaj teški svijet i mijenja ga sintetički svijet mojih lijekova obojen šarenim i vedrim bojama. Sjećam se kako sam nekad čula da je opasno miješati tablete međusobno međutim nije me strah. Ne bojim se kad popijem svoje lijekove. To je ono što najviše volim. Ne bojim se više ničega kad popijem svoje lijekove za sreću. I potom sklapam oči jer me neviđen mir savladava i padam u san. Moja posljednja misao je bila kako to nije dobro, osjetim da tonem u svoj divni, topli, mirisni svijet ali ne bojim se. Ne otvaram oči dok osjetim toplu vodu kako mi prekriva lice i ne dišem jer sam potpuno opuštena. Lakoća i ljepota me preplavljuju konačno i znam na kraju svoje svijesti da tonem u vodu i da umirem ali toliko mi je svejedno da osjećam samo blagi smiješak ispod mirne površine pjenušave kupke i potom nastaje ono što sam čekala cijelo vrijeme i kupovala sve ove godine preko recepta-Sreća…
Lijepo sunčano jutro ispred kuće gdje žive Martin i Valerija miriše na jesen. Upravo je prošao jedan od dostavljača peciva i novima. Martin parkira auto i ulazi u kuću. Ima vremena da se naspava, očisti auto, ode na ručak i kupi nešto svojoj djevojci. U zadnje vrijeme je lakše s njom živjeti razmišlja Martin i sjeća se kako je dobro djelovalo na nju da ode kod psihijatra i popije svoje lijekove po potrebi kad on napravi neko sranje. Htio je ostaviti jedno vrijeme a potom se Valerija promijenila i ostali su zajedno. Ponekad napravi neku avanturu ili kiks ali zna da to nije ništa strašno. Jedan buket cvijeća i njeni lijekovi sve promijene u sekundi. Martinu se razvlači pobjednički osmijeh u lice kad se sjeti kako je Valerija cijelo vrijeme tupo gledala pred sebe dok se dopisivao s jednom kolegicom s posla, kako je u zadnje vrijeme podatna i poslušna za svaki razgovor ili prijedlog. Jednostavno je život dobar u zadnje vrijeme i njemu je postalo toplo oko srca na pomisao da ipak sve može proći ako se pravilno odigraju karte. Martin je bio sretan to jutro. Imao je vikend seksa, pića i mesa na planini i vratio se kao nov čovjek sa samo jednom idejom i željom-Da njegova djevojka bude ona stara. Ona koja klima glavom na njegove ideje, bali na jastuku onesviještena od tableta i ne pravi galamu i scene ako nije nešto kako bi trebalo biti. Život je dobar! Martin ulazi u tihu kuću i ide u kupatilo da se popiša, dok ulazi u hodnik prema kupatilu razmišlja o svom seksu na planini sa onom glupačom i kako je svašta radila u krevetu, smješka se sebi u bradu i otvara kupatilo. Prva pomisao je bila da je Valerija nešto sigurno prala i i ostavila da se namače kad je vidio mirnu površinu vode na drugom kraju dugog sivog kupatila u ogromnoj bijeloj kadi i potom je stao da se popiša. Dok je stajao čekajući prvi mlaz jutarnje mokraće nešto mu je govorilo da ipak baci pogled. On se zakopča, priđe kadi i njenoj mirnoj vodi i tad ugleda svoju Valeriju na dnu kako gleda u njega otvorenih očiju, nasmijanih usta. Bila je kao bijela lutka zaleđenog vječnog osmijeha koji je uvijek imala kad popije svoje lijekove a oko njene glave lebdjela je kosa kao crna razlivena tinta. I tad je nastao mrak…
Prošlo je mnogo godina otada i danas Martin ide u istu apoteku kao i Valerija. Dobio je lijek na recept. Martin uzme svoje recepte i ponese ih u apoteku. Ljubazna apotekarka napuni njegove kese sa lijekovima za stres, nesanicu, nervozu i apetit. Martin ne voli apoteke, u njima uvijek vidi Valeriju kao što je vidi u snovima. U snovima ona njega gleda mirno, zaleđeno i sretno dok joj se kosa vijori kao crna tinta oko bijelog lica. Potom se on probudi i vrišti, piša u krevet i plače. Martin čeka da apotekarka sve to otkuca a kad napuni do vrha njegove kese sa receptima za sreću uvijek ljubazno upita-”Treba li Vam još nešto”…
Nikad joj ništa ne kaže.
Xanax, Zoloft, Lamictal, Danoptin, Apaurin, Bosaurin, Deprozel, Prazine, Sanval, Leksilij, Lunata… Recepti za lijekove koje nosim godinama u ruci i čekam na redu u svojoj apoteci da se kesa napuni i da uredna apotekarka sa pogledom preko naočara naplati, otkuca i pita-Treba li još nešto? Ja kažem da ne treba, platim i izađem. Kese šušte sa mnom a onda ih uguram u torbu prije izlaza iz apoteke jer neka od dežurnih babetina je uvijek u blizini i ne želim da me vide. Smrdljive, stare babetine koje mjere tlak, šećer i masnoće a ne mjere korake do groba koji je pred vratima. Ja sam već živa zakopana a one šetaju, mjere tlakove, raspravljaju o tome kako ih bole noge, vrat i vene. Zašto ne umrete? Često se želim okrenuti u apoteci i reći im-Umrite stare vještice više! Crknite, krepajte više i ne uzimajte zrak nama živima ali to je moj bijes. Jedan od razloga zašto sam ja s njima u apoteci i čekam lijekove. Lijekove za bijes sam prve dobila prije tri godine a potom lijekove za san, smirenje, balans, raspoloženje i sreću.
Nekako sam postala depresivna prije tri godine a nisam to nikad bila do svoje tridesete godine dok nisam čula od svog dragog da sam depresivna. Tmurna i nesretna a potom sam otišla kod doktora i dobila lijek. Prvi lijek za depresiju je bio divan. Svidio mi se. Prije tog lijeka sam pila lijekove za smirenje kad sam se posvađala sa svojim dragim momkom i razbila sve u kući jer me prevario. Ali u meni je bio problem sad kad vidim. Reagirala sam burno. Nenormalno i pomirili smo se uz njegovo obećanje da će prestati varati i uz moje da ću potražiti pomoć. Našla sam je u leksiliju. Prvi lijek koji sam dobila da popijem ”po potrebi” a uz taj lijek je došla i potreba…
Bilo je divno popodne kad smo šetali obalom rijeke i držali se za ruku dok je padalo jesenje lišće oko nas u vatrenim bojama života i bila sam živa sjećam se, toplina Sunca, miris zemlje, žubor rijeke. Bila sam tako živa na tom vjetru dok smo šetali a potom je njegov mobitel zazvonio i javio se svojim glasom varalice koji sam odmah prepoznala. Glasom službenog, profesionalnog čovjeka koji ne može da priča sad na telefon. Znala sam da se opet dešava i poludjela sam. Zgrabila sam telefon i neka je djevojka pričala na drugoj strani. Zadnje čega se sjećam je lijepo vrijeme iznad raskošnih vatrenih krošnji sa kojih je padalo lijepo lišće na šetalište i njegov telefon u stotinu komada pored mene…
Taj dan sam popila tabletu za smirenje. Tri dana se nismo čuli a ja sam svaki dan osjećala potrebu za smirenjem. Pila sam jednu ispočetka dnevno sa velikim strahom da mi nešto ne bude, pazila sam da jedem prije toga i legnem kad popijem leksilij i potom jeval jednog ugodnog i toplog osjećaja prešao preko mojih misli i tijela i bila sam dobro. Bila sam bolje. Treći dan je nazvao i oprostila sam sve. Bilo je svejedno šta on priča jer sam se osjećala dobro svakako. Zamaglila sam svoj život u ta tri dana sa tri tablete leksilijuma . Magla koju su napravile tri tablete na početku za mene bila je dovoljna da budem dobro a potom sam od magle počela praviti poželjno stanje i potreba se javila veoma brzo nakon svađe s njim na poslu. Popila sam na pauzi jednu tabletu i sjećam se kako sam glatko obavila prezentaciju da sam se sama sebi čudila a onda se sjetila da je to uradila tableta za mene. Popila sam još jednu da se nagradim kod kuće i proslavila. Bila je to krasna noć. Ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje. Kad sam došla kući njega nije bilo, nije iznio smeće, čekalo me suđe i zrak je bio zagušljiv u cijeloj kući gdje smo zajedno živjeli već neko vrijeme. Iznenadila sam se. Nije mi ništa išlo na živce. Bila sam savršeno mirna i potom otišla spavati…
Valerija. Tako simbolično ime. Kao valerijana za smirenje. Kapi od valerijane. Moja majka je rekla da se zovem Valerija jer sam bila tako mirna beba kad me rodila. Valerija. I taj mir je predstavilo to ime. Godinama kasnije vidim svoje kapi od valerijane kraj tri kutije paroxetina, prazinea, apaurina. Kapi ne koristim odavno-Ne djeluju. Nekad sam sa strahom sipala kapi od valerijane u čaj jer sam mislila da su toliko moćne, djelotvorne i snažne dok nisam popila cijelu bočicu jednom kao čaj. Ništa mi nije bilo. Bila sam mirna kao dijete a onda sam postala velika. Dok sma odrastala slušala sam priče svojih roditelja kako je život težak i sama sam počela da živim težak život nakon fakulteta. Bila sam dobra u življenju teškog života. Naslijedila sam od mame i tate uvjerenja kako je život težak kao djevojčica a onda sam unijela težinu u svaki dan svog normalnog života kao velika djevojka. Kad sam upoznala Martina i zaljubila se vjerovala sam kratko da život nije težak. Posao sam obavljala s lakoćom a dani su bili ispunjeni nadom, ljubavi i srećom u našoj kući gdje smo zajedno gradili našu budućnost. To je trajalo kratko jer nakon sretnog kraja u životu slijedi život. U našem životu je on imao druge živote sa drugim djevojkama i kad sam ga htjela ostaviti prvi put otišla sam kod liječnika i dao mi je tablete i sve otada je beskrajan niz mjesečnih odlazaka u apoteku sa papirima gdje piše šta mi treba za sreću ovaj mjesec…
Nisam trebala progutati krik. Nisam trebala progutati tablete. Progutala sam. Sve do jedne koju su m doktori prepisali a apotekarke stavile u šuštave vrećice sa pitanjem-Treba li Vam još nešto? Treba mi momak htjela sam reći apotekarki. Treba mi smijeh. Treba mi osjećaj radosti što sam živa, imam posao, zdravlje, prijatelje i obitelj koja me voli. Ništa od toga nikad nisam rekla ni doktorima ni apotekarima. Samo sam rekla da sam nervozna, ne spavam dobro, imam probleme kod kuće i nitko nikad ništa nije pitao. Prepisali su preko mojih riječi nazive tableta koje liječe takve stvari. Martin je sretan sa mnom. Ponovo sam popila tablete nakon svađe na šetalištu. Smirila sam se. Sve je opet postalo kao medeno mlijeko. Kad popijem tablete sačekam neko vrijeme i stvarnost se počne rastapati kao kašika meda od čistog zlata u bijelom životu i odjednom sve zablista ispred mene i u meni. Osjećam da je život ljepši. Martin je kupio cvijeće i bombonjeru ovaj put ali ne znače mi ništa. Nemam emocija prema tim stvarima ali on to ne zna. Nije nikad popio šaku leksilijuma ili apaurina za doručak pa ne zna kakav je osjećaj da te jednostavno nije briga. Martin ne zna kakav je osjećaj u meni kad popijem svoje lijekove. Ja samo kažem da mi je bolje, nasmiješim se blago i gledam u prazninu. On potom ode i zatvori vrata. Ide nekoj drugoj a ja polako drijemam u bezdan ispred televizora dok se ne trznem u toku noći i vidim kako sam balila po cijelom jastuku…
Kad sam počela sa lijekovima nisam znala za nuspojave. Nisam čitala tanke papiriće koji dođu u kutijicama. Vidjela sam ih na sebi. Prvo je bilo kako balim po jastuku kad spavam. Usta mi se otvore kao da sam mrtva i počnem hrkati koliko se mišići opuste od sedativa ili koktela koji sama sebi napravim i potom krenu bale sa strane i budim se kao ošamućena. Drugo je bio apetit koji je postao ogroman i nezasit. Kako sam vremenom jela tablete za doručak umjesto kroasana i kafe postala sam sve otečenija, deblja i sporija. Kosa mi je izgubila sjaj a koža postala mrtva uz tup i zaglupljen pogled žene na antidepresivima i sedativima koja bali po jastuku kad spava. Nisam se mogla suočiti sa stvarnošću. Pitam se kakva je zapravo bila moja stvarnost? Kad bi sada sjela i bez tableta promotrila svoj život kakav bi to život zapravo bio?
Djevojka u svojim tridesetim godinama šeta gradom od izloga od izloga, upravo je izašla s posla. Pada tiha kiša po sivom gradu a ona nosi maleni kaput boje lješnjaka, crne cipele visokog sjaja sa visokom petom, kosa joj je u pundži a lice mirno. Okruglo, mladoliko lice sa upadnim velikim očima koje mijenjaju boju od smeđe prema zelenoj, u ruci nosi kišobran a preko ramena torbicu u kojoj je sve što je potrebno da preživi ostatak dana. Na poslu je to mirna, poduzetna i uporna radnica koja uvijek sve stigne na vrijeme bez galame i drame. Nikad se ne dere, ne svađa i svi o njoj misle najbolje. Ne misle najbolje nego samo kažu-Fina je. Fina sam. Prva stvar koju ljudi kod mene vide je koliko sam fina. Ne vide moj bijes. Moj bijes vidi jedino moj dečko koji me pretvorio u ovisnicu o sedativima. Nije on kriv. Zbog njega sam popila prve tablete ”po potrebi” a onda su moje potrebe rasle kao i količina tableta uz njih da zadovolje te moje potrebe. Apotekarka me uvijek pita-Treba li Vam još nešto? U mom normalnom životu sam imala sve što mi je trebalo zar ne? Posao, mladost, ljepotu, kuću, momka i sretan život. Imala sam prijatelje i prijateljice. Ispunjene dane sadržajem ali nisam bila sretna. Nisam od samog početka bila sretna. Kao mala djevojčica sam povjerovala da je život težak i tada sam oprostila svom momku nevjerstvo, prešutjela nepravde na svom poslu i preuzimala uvijek teži dio na sebe jer život je težak. Moj dom je bio teško mjesto za život jer sam uvijek s težinom obavljala sve kućanske poslove i ja sam bila teška. U tom izmišljenom teškom životu se nikad ništa teško nije desilo osim u mojoj glavi. To vidim jasno. Imala sam savršen život koji je u jednom trenutku postao težak. U tom trenutku sam prihvatila tu ideju i prihvatila lijekove kao olakšanje trenutnog stanja i jedini problem je u tome-Trenutno stanje traje sve do danas. Nisam sretna. Depresivna sam. Lijekovi više ne djeluju. Dok šetam gradom znam da čekam trenutak da samo uzmem još rozih ili plavih tableta na recepte i postanem opet i iznova lakša, drugačija i dobra. Uvijek kažem kako mi je bolje. Dobro sam. Povjerovala sam u to kao što sam povjerovala u to da sam loše od samog početka. Bila sam dobro kad se sjetim sebe na početku. Bila sam samo normalna djevojka koja ne trpi gluposti svog momka a potom je ta normalna djevojka sa svojim prirodnim osjećajima uzela lijekove i otišla zauvijek. Otišla sam niz kanalizaciju emocija prerađenih lijekovima. Nisam se više osjećala nesretno kad se sjetim prvih dana i mjeseci ali imala sam lažni mir, pomirenje, lakoću u sebi koji nisu potrajali dovoljno dugo. Nisam mogla do kraja života uzimati šaku tableta ujutro, naveče ili po potrebi. Htjela sam…
Dok šetam gradom vidim da nisam jedina. Nisam sama. Ljudi hodaju sa prepunim kesama lijekova za sreću. Jedna veoma zgodna plavuša prolazi pored mene i priča na najnoviji ajfon koji je kupila zbog sreće. Starija žena prolazi sa malim cukom koji joj daje sreću. Gospodin s brkovima kupuje cigarete na trafici jer mu pružaju sreću. Dječak sa lizalicom drži mamu za ruku i sretan je. Svi imaju nešto za sreću. Čitav grad je prekriven plakatima i receptima za sreću kad promotrim glavne ulice i samo korak od mene se reklamiraju matične ćelije za sretan život. Život koji se uzima odmah na početku i zamrzava zauvijek u svojoj sreći. Na samom početku idemo u apoteku. Pri samom rođenju nam daju recept za život. Uzimaju nam matične ćelije, krv, sluz i zube a onda nas zalede u dubokim komorama i čekamo savršen trenutak za sreću-Za život. Kupujemo auta, kuće, stvari i ljude na kraju krajeva samo za sreću a kad više ništa od toga ne djeluje svi poput mene piju svoje lijekove za sreću. Mi smo nacija antidepresiva. Znam to. Rekla mi je jedna od mojih doktorica koje mijenjam da bi dobila više recepata i kupila više lijekova za sebe. Strah me da ne bude pri ruci neka od mojih magičnih tableta kad se osjetim ponovo živa kao nekad. Strah me i zato ne želim da osjetim život. Ne bi mogla podnijeti da trijezna i bistra vidim kako se zapravo iznutra osjećam dok on odlazi nekoj drugoj, na partiju karata, pivu ili negdje s jaranima na vikendicu da piju i roštiljaju. Ne želim vidjeti kako se osjećam iznutra i zato lijekovi iznutra mijenjaju moj pogled izvana. Ništa nije isto a sve je isto. Sve mi djeluje meko, nježno i blago na dodir kad popijem šaku apaurina ili leksilijuma uz jednu čašu crnog vina. Osjećam se bolje.
Tek sad vidim da neću stati. Dok sjedim u kući nakon šetnje a on ponovo nije tu. Nedostupan je. Dok vani pad noć a svjetla se pale na brdima oko velikog grada. Kuća je u tišini. Nikoga nema. Vani se čuju auta i kiša po prozorima. Otvorila sam novu bocu hladnog crnog vina i sjela za trpezarijski stol. Puna čaša crne tekućine na visokom stalku stoji pored mene i velikog buketa crvenih ruža sa porukom da ne čekam večeras ideš na utakmicu i da me voliš. Ruže, čokolada, vino i tablete. Lijepa scena. Puštam kosu niz leđa i oblačim spavaćicu. Znam da bi mogla izaći. Prekinuti sve ovo. Raskinuti s njim, promijeniti posao, grad i ljude ali to bi značilo-Prihvatiti odgovornost za sebe. Nisam to u stanju. Radije biram pomoć. On mi je rekao prije toliko godina da potražim pomoć a ja sam je našla. Mogla sam u onom trenutku prihvatiti istinu i preuzeti odgovornost za svoje emocije, osjećaje i život ali nisam. Potražila sam pomoć i tražim je i danas kao i milioni drugih ljudi koje sad savršeno razumijem. Ja sam našla u lijekovima a netko u drogama, alkoholu, stvarima, novcu, seksu, karijeri i svemu onome što čini čovjeka većim nego što zapravo jest. Dok sjedim i čitam ovu poruku znam da je negdje s drugom, ne kupuje cvijeće kad ide na utakmice. Znam sve. I znam da ću opet progutati nekoliko tableta da ubijem u sebi sve te emocije i da će se sve opet ponoviti. Nema kraja tome. Civilizacija po potrebi guta lijekove a potrebe naše civilizacije su sve veće i veće dok ne proguta samu sebe na kraju. Gutam nekoliko rozih za početak i čekam da djeluju. Uvijek sačekam nekoliko minuta a onda idem na se okupam, moram se opustiti još malo, napunila sam kadu i zapalila svijeće. Stvorila sam svoj raj za opuštanje usred pakla u kojem živim. Sjećam se kako sam nekada imala prave emocije. One su bile bolne. Bile su intenzivne. Vjerujem da takav život treba u originalu biti. Intenzivan i snažan, bistar i oštar sa svim svojim doživljajima ali povjerovala sam u priču da tuga nije normalna. Povjerovala sam u priče da bijes, nesreća, nezadovoljstvo, očaj i beznađe nisu normalni i prolazni kao i sve ostalo u ljudskom životu i počela sam piti lijekove za emocije koje su bile sasvim prirodne. Ove roze još nisu počele da djeluju, popila sam par žutih i dvije sive koje inače prepolovim. Hoću da se počastim večeras, da se zaista lijepo naspavam, opustim i na kraju da zaboravim na sve ovo. Ujutro ću ustati sa nejasnim sjećanjem na ove ruže, poruku sam već bacila a čokolada stoji neotvorena. Ustajem i vidim da počinju djelovati, nosim vino u kupatilo i kada je već puna. Na putu prema kadi osjetim takav val lakoće u glavi i tijelu da mi ništa više nije bitno. To sam čekala. Pjenušava kupka mirisa lavande me tješi dok se naslanjam na leđa uz mirisne svijeće i tihu muziku, pijem par gutljaja i ostavljam još nekoliko za kraj kad se voda ohladi a ovaj osjećaj je nešto božanstveno. U glavi sam konačno mirna. Gola ispod tople vode, naslonjene glave i zatvorenih očiju osjećam mir, u mojim mislima nestaje čitav ovaj teški svijet i mijenja ga sintetički svijet mojih lijekova obojen šarenim i vedrim bojama. Sjećam se kako sam nekad čula da je opasno miješati tablete međusobno međutim nije me strah. Ne bojim se kad popijem svoje lijekove. To je ono što najviše volim. Ne bojim se više ničega kad popijem svoje lijekove za sreću. I potom sklapam oči jer me neviđen mir savladava i padam u san. Moja posljednja misao je bila kako to nije dobro, osjetim da tonem u svoj divni, topli, mirisni svijet ali ne bojim se. Ne otvaram oči dok osjetim toplu vodu kako mi prekriva lice i ne dišem jer sam potpuno opuštena. Lakoća i ljepota me preplavljuju konačno i znam na kraju svoje svijesti da tonem u vodu i da umirem ali toliko mi je svejedno da osjećam samo blagi smiješak ispod mirne površine pjenušave kupke i potom nastaje ono što sam čekala cijelo vrijeme i kupovala sve ove godine preko recepta-Sreća…
Lijepo sunčano jutro ispred kuće gdje žive Martin i Valerija miriše na jesen. Upravo je prošao jedan od dostavljača peciva i novima. Martin parkira auto i ulazi u kuću. Ima vremena da se naspava, očisti auto, ode na ručak i kupi nešto svojoj djevojci. U zadnje vrijeme je lakše s njom živjeti razmišlja Martin i sjeća se kako je dobro djelovalo na nju da ode kod psihijatra i popije svoje lijekove po potrebi kad on napravi neko sranje. Htio je ostaviti jedno vrijeme a potom se Valerija promijenila i ostali su zajedno. Ponekad napravi neku avanturu ili kiks ali zna da to nije ništa strašno. Jedan buket cvijeća i njeni lijekovi sve promijene u sekundi. Martinu se razvlači pobjednički osmijeh u lice kad se sjeti kako je Valerija cijelo vrijeme tupo gledala pred sebe dok se dopisivao s jednom kolegicom s posla, kako je u zadnje vrijeme podatna i poslušna za svaki razgovor ili prijedlog. Jednostavno je život dobar u zadnje vrijeme i njemu je postalo toplo oko srca na pomisao da ipak sve može proći ako se pravilno odigraju karte. Martin je bio sretan to jutro. Imao je vikend seksa, pića i mesa na planini i vratio se kao nov čovjek sa samo jednom idejom i željom-Da njegova djevojka bude ona stara. Ona koja klima glavom na njegove ideje, bali na jastuku onesviještena od tableta i ne pravi galamu i scene ako nije nešto kako bi trebalo biti. Život je dobar! Martin ulazi u tihu kuću i ide u kupatilo da se popiša, dok ulazi u hodnik prema kupatilu razmišlja o svom seksu na planini sa onom glupačom i kako je svašta radila u krevetu, smješka se sebi u bradu i otvara kupatilo. Prva pomisao je bila da je Valerija nešto sigurno prala i i ostavila da se namače kad je vidio mirnu površinu vode na drugom kraju dugog sivog kupatila u ogromnoj bijeloj kadi i potom je stao da se popiša. Dok je stajao čekajući prvi mlaz jutarnje mokraće nešto mu je govorilo da ipak baci pogled. On se zakopča, priđe kadi i njenoj mirnoj vodi i tad ugleda svoju Valeriju na dnu kako gleda u njega otvorenih očiju, nasmijanih usta. Bila je kao bijela lutka zaleđenog vječnog osmijeha koji je uvijek imala kad popije svoje lijekove a oko njene glave lebdjela je kosa kao crna razlivena tinta. I tad je nastao mrak…
Prošlo je mnogo godina otada i danas Martin ide u istu apoteku kao i Valerija. Dobio je lijek na recept. Martin uzme svoje recepte i ponese ih u apoteku. Ljubazna apotekarka napuni njegove kese sa lijekovima za stres, nesanicu, nervozu i apetit. Martin ne voli apoteke, u njima uvijek vidi Valeriju kao što je vidi u snovima. U snovima ona njega gleda mirno, zaleđeno i sretno dok joj se kosa vijori kao crna tinta oko bijelog lica. Potom se on probudi i vrišti, piša u krevet i plače. Martin čeka da apotekarka sve to otkuca a kad napuni do vrha njegove kese sa receptima za sreću uvijek ljubazno upita-”Treba li Vam još nešto”…
Nikad joj ništa ne kaže.