Sjajno smo se zabavili. Na sve strane žene se slikaju s ružama, znacima pažnje muževa, momaka ili najboljih prijateljica. Facebook mi pun statusa muških prijatelja koji žele svojim majkama, sestrama, djevojkama i ženama divan njihov dan, da uvijek svojom ljepotom i nježnošću unose malo magije u ovaj svijet.
Bio je, doduše, i jedan članak, lako ga je bilo previdjeti u svoj toj šumi cvijeća i osjećaja, o čovjeku koji je svoju ženu zaklao (da, tako je pisalo u naslovu). Čudno je da je nesretna žena stradala baš na 8. mart. Meni je sasvim zamislivo da jedan čistokrvni, muževni Balkanac, koji, kada njegova gospođa to stvarno zasluži, ne odbacuje pomisao o tome da uobičajeno batinjanje podigne na nivo klanja, prosto zaključi da bi trebalo odgoditi tu stvar zbog 8. marta. Nije red ubiti ženu na Međunarodni Dan žena. Nešto poput nepletenja na svetac. To je njihov dan, na taj dan su kraljice, majke i šta sve ne još, kako svi radosno citiraju Rozgu ovom prilikom, pa tako zaista ne bi trebalo započinjati stvari poput ubijanja svoje ljepše polovine. Na kraju krajeva, za to imamo ostalih 364 dana.
Nisu, naravno, svi balkanski muškarčine ubice. Samo su, u 99 posto slučajeva, šovinisti. Počnimo od tog spinovanja Dana žena, kada bismo se trebali prisjećati svih onih koje su se borile da bi izvojevale bitke za ravnopravnost, nešto što ni naše kćerke, a ni unuke neće dočekati. Nema ništa što više odaje počast toj ženskoj borbi od muškarca koji svojoj majci, ženi, kćerki i svim divnim ženama u njegovom životu želi lijep ovaj njihov dan (kada će se svi divni muškarci u njihovim životima suzdržati od pretjerane upotrebe sile) i zahvaljuje im na njihovoj ljepoti i nježnosti koja uljepšava svijet. Da se razumijemo, smatram da su žene lijepe i nježne. Smatram i da su muškarci lijepi i nježni. Neke i neki manje ili više od drugih. Ali isto tako mislim da je to zadnja stvar koja se treba slaviti na 8. mart. Osim ako, a čisto sumnjam da je o tome riječ, ti moji FB prijatelji ne pričaju o ljepoti odlučnosti, hrabrosti i snage koje žene svakodnevno pokazuju noseći se s neproporcionalnom količinom sranja koja ih zapada samo zato što su žene.
I sad stižemo do meni najbolnije tačke u razmišljanju o položaju žena: o načinu na koji žene vide sebe. Prije koju godinu, povodom ubistva djevojke od strane njenog bivšeg momka, jedna kolumnistkinja je napisala tekst o svojim bivšim momcima koji su bili pravi muškarci jer su je prihvatalji i voljeli i razumjeli i kad je bila takva da je zaslužila batine. Ovaj tekst bio je podijeljen nekoliko hiljada puta na društvenim mrežama, tako je došao do mene. I izazvao više bijesa od Nine Raspudića kad je, komentarišući nepravednu podjelu kućanskih poslova između spolova, rekao kako smo mi ipak biološki različiti i imamo različite načine opuštanja i razodonode, pa tako, valjda, dok muž poslije posla voli otvoriti pivo i gledati tv, žena radije nabaci rukavice i zarovi se u WC šolju. Ali stvar je u tome da je Raspudić jednostavno doslijedan sebi i svojim stavovima i nikoga on neće ubijediti. Njega vole oni koji već od ranije dijele takve stavove, a ove ostale sigurno nikad neće uvjeriti svojom neardetalskom logikom. Ali kada žena, feministkinja, kritički komentariše društvo u kojem se žene tek tako ubijaju i bacaju u rijeku, i napiše tekst o tome kako su dobri i pravi muškarci ti koji ženu ne istuku ni kad nije upravu, ni kad ih je povrijedila, ni kad je “zaslužila”, onda stvarno potonem. To je valjda najdalje što je naš feminizam dosad otišao. Još uvijek pričamo o muškarcima kao učiteljima koji su, u najboljem slučaju, toliko blagi da će nas poštediti batina čak i kad smo zločesti. Komentar je možda bio ironičan, ali dovoljno uronjen u retoriku koju kritikuje da bi imao efekat emancipacije. Tekst se još i završava sa zahvalama za razne stvari, uključujući razumijevanje za vrjeme PMS-a. Kao udata žena koja bi svaki put radije odabrala da ima gripu nego da pazi muža s gripom, nikada neću zahvaliti što me neko trpi za vrijeme PMS-a. Niti dati povoda da se moj PMS koristi kao izgovor za nečije ponašanje (što se ljutiš, jesu ti oni dani?).
Nažalost, ravnopravnosti nema i nema je nigdje. U Kanadi se mijenja himna kako bi riječ “sinovi” zamijenila inkluzivnija riječ “mi”, ali poslovnim svijetom i dalje vladaju muškarci, i dalje se uspješne žene nazivaju hladnim, a neudate u 30tim se osjećaju kao roba isteklog roka trajanja. Ali razlika je, osim u daleko nižem pragu tolerancije na šovinizam i diskriminaciju, i u tome što se prepoznaju neke stvari u samom tkivu društva koje održavaju neravnopravnost ne samo kod šovinista, nego i onih na suprotnom kraju spektra.
Žene, majke, kraljice, vi što ste objavile slike s ružama od vaših muškaraca, sretan vam 10. mart! Nadam se da i danas imate šta slaviti! A ako ne, nemojte pristajati da se sve oprosti zbog ta dva-tri dana u godini kad je pogrešno tretirati ženu kao nižu vrstu. Mijenjajte ružu za 8. mart za poštovanje svih ostalih dana u godini!