Žan-Luk Nensi odbranio je doktorsku disertaciju iz filozofije 1973. godine na Institutu za Filozofiju u Strazburgu, nakon čega je postao profesor na Strazburškom univerzitetu. Njegov je pristup povezan s kontinentalnom filozofijom i dekonstrukcionizmom, a njegov rad prvenstveno obrađuje ontologiju i književnu kritiku. Veliki dio njegovih ranijih radova bio je usmjeren na komentarisanje i tumačenje djela mislioca kao što su Hegel, Kant, Dekart i Hajdeger, no najpoznatiji je po svojim spisima koji primjenjuju dekonstruktivističku misao na pitanja slobode, postojanja i zajednice. Njegovo najuticajnije djelo, „The Inoperative Community“ (1986.), predstavlja i istražuje ovaj fokus, tvrdeći da veliki dio problema društva proizilazi iz oblikovanja društva oko unaprijed zacrtanih definicija onoga što bi društvo trebalo biti a da ne razumije kakvo je zapravo.
Jedna od glavnih tema ovog filozofa je pitanje našeg zajedništva u savremenom društvu. U „Être singulier pluriel „ ( Jedinstvena pluralizacija) Nensi se bavi pitanjem kako možemo još govoriti o “mi” ili pluralnosti, a da to nismo pretvorili u značajan i ekskluzivan identitet. Koji su to uslovi trenutnog govora o “mi”? . Kao i Derida, Nensi je imao utisak da je nakon Sartra u filozofiji rođeno nešto novo i vrlo savremeno.
Nensi je, naravno, mnogo više nego učenik Deride. Njegov je rad od početka obilježen mnoštvom različitih uticaja, od Bateljea i Maurisa Blanšeta do Dekarta, Hegela, Kanta, Ničea i Hejdegera. Uticaji tih autora vidljivi su već u prvim Nensijevim objavljenim naslovima kao što su „Le discours de la syncope“ (1976) i „L'impératif catégorique“ (1983) gdje se dominatno obrađuje Kant, „La remarque spéculative“ ( Spekulativni komentar, 2001) o Hegelu, „Ego sum“ (1979) u kojoj se vraća Dekartu i „Le partage des voix“ (1982) čega ne bi bilo bez Hajdegera. „La communauté désoeuvrée“, osim što nudi izvrsnu analizu problema zajednice, je i zanimljiv uvod u Nensija. U zadnjenavedenom naslovu se Nensi može naučiti čitati , a to nije uvijek lak poduhvat jer se, kako njegovo povezivanje s dekonstukcijom nužno sugeriše, uglavnom kreće od komentara o radu drugih autora i razvija vlastitu tezu iz tih komentara
Naspram otkrivanja njegove strategije razmišljanja, u ovom se tekstu mogu osvijetliti i glavne filozofske teme kojima se Nensi bavi kasnije. One često kruže oko društvenih i političkih filozofskih problema, kao što je pitanje kako razviti naše savremeno društvo sa iskustvom dvadesetog vijeka, odnosno s uviđanjem da politički projekti koji počinju pokušavajući izgraditi društvo prema dobro definisanom obliku ili planu često dovode do političkog terora i društvenog nasilja. Kada Nensi, na stopama Deride, dekonstruiše tekstove autora, istražuje na najseriozniji način ono što je autor napisao, ali, uz to, i specifično, ono što on ili ona ne piše, gdje se njegovo ili njeno razmišljanje zaustavlja ili se povlači. On traži mjesto gdje se razmišlja. Nensi pokušava jasno naredni korak koji je autor želio napraviti, ili trebao napraviti kako bi razmišljao o svom problemu, ali ipak nije.
Sem navedenog, u svom radu, Nensi raspravlja o političkim temama poput pravde, suverenosti i slobode i o načinu na koji se one mogu primjenjivati u našem sve globalnijem svijetu. On uvijek održava vrlo singularan glas i perspektivu. Godine 1993. Nensi je napisao knjigu “Le sens du monde” u kojoj je tražio ono što mislimo kada kažemo da živimo u svijetu ili u jednom svijetu; o tome šta mislimo kada kažemo da smisao svijeta više nije smješten iznad nego unutar svijeta. Svijet, postojanje, to je naša radikalna odgovornost kako on tvrdi, ali to ne znači da smo uvijek odgovorni za sve i svakoga. On želi jasno naznačiti da se politička, pravna ili moralna odgovornost u konkretnim situacijama temelji na prethodnoj ontološkoj odgovornosti. Od trenutka kada mjera za našu odgovornost više nije data metafizičkim ili božanskim poretkom, živimo u svijetu u kojem smo izloženi goloj egzistenciji, bez mogućnosti da se vratimo prethodnom temeljnom uzroku svijeta. Za Nensija, kontingencija našeg goloživotnog postojanja nije prvenstveno moralni problem, to je ontološko pitanje. Dok je u feudalnom svijetu značenje i odredište života bilo jasno i fiksno, savremeni se život više ne može odnositi na opšti metafizički okvir. Ništa sem ove kontingentnost nije veći izazov za naše globalno postojanje danas. Uistinu je slučaj da se danas suočavamo s mnogo nesigurnosti i da smo bačeni u mnoge složene situacije, ali uopšte nije sigurno da li se na to treba žaliti.
Za Nensija, postati svjetovnim (becoming-wordly) znači, prije svega, odgovarati na zahtjeve našeg vremena. On postavlja pitanje ; Šta to znači kada danas mislimo da živimo u svijetu? Postajanje – u svijetu je radikalno izloženo smislu, svijetu kao takvom. “Osjećaj svijeta” ni na koji način ne daje kreator. Ono što ostaje kao horizont je da je svijet, i samo svijet, prisutan. Osjećaj nije toliko nešto što mi, kao sekularizovani nasljednici Boga, pripisujemo svijetu. To bi samo potvrdilo ideju da svijet označava nedostatak smisla. Moramo misliti “svijet” kao bića koja su uvijek na svijetu. Ne postoji ništa novo o tome, a ipak, on nas ne prestaje govoriti. Čini se tako očito, gotovo banalno, a ta banalnost je ono što danas vrijedi. Više ništa nije skriveno iza pitanja svijeta. Moramo se suprotstaviti ovom ničemu, s ovim ex nihilom svijeta. Ova ontologija, ova logika ontos, je ono čim Nensi želi da se bavimo.