Mortonov rad prvenstveno je usmjeren na ontologiju i ekologiju, kao i književnu teoriju i kritiku. Morton je najuticajniji u razvoju fokusiranja ontologije u savremenoj filozofiji, a najpoznatiji je po svojoj knjizi „Ecology Without Nature“ (2007) i svojoj glavnoj ulozi u pokretu objektno orijentisane ontologije (OOO). U „Ekologiji bez prirode“, Morton je tvrdio da ekološko pisanje tipično promatra “prirodu” i “civilizaciju” kao dvije zasebne stvari, priroda je nešto iz čega smo proizašli, a od čega smo se uklonili. Kao odgovor na ovaj problem, Morton tvrdi da smo razriješili ovu binarnu opoziciju i počeli shvatati prirodu kao društveni konstrukt koji je neodvojiv od civilizacije. U svom djelu u pokretu OOO, koji se usresređuje na ontologiju objekata u svijetu osim ljudske ontologije (cilj je izbjeći antropocentrizam), Morton je skovao pojam “hiperobjekti” kao način opisivanja objekata koji nadilaze pokušaje fiksiranja na bilo kojem mjestu u vremenu i prostoru.
Mortonovo djelo istražuje sjecište objektno orijentisanog mišljenja i ekoloških studija. Mortonova upotreba pojma ‘hiperobjekti’ nadahnuta je Björkovim singlom ‘Hyperballad’ iz 1996., iako je u informatici od 1967. godine korišten i izraz ‘Hyper-objects’ (koji označava n-dimenzionalne ne-lokalne entitete). Morton koristi termin kako bi objasnio masovno rasprostranjene objekte u vremenu i prostoru koji nadilaze lokalizaciju, poput klimatskih promjena ili drugih rasprostranjenih pojava.
Ekološko pisanje nastavlja inzistirati na tome da smo “ugrađeni” u prirodu. Priroda je okolni medij koji održava naše biće. Zahvaljujući svojstvima retorike koja izaziva ideju okolnog medija, ekološko pisanje nikada ne može ispravno utvrditi da je to priroda i time pružiti uvjerljivu i dosljednu estetsku osnovu za novi svjetonazor koji je namijenjen promjeni društva. … Stavljanje nečega nazvanog Priroda na postolje i diveći se iz daljine, za okoliš čini ono što patrijarhat čini za lik Žene. To je paradoksalan čin sadističkog divljenja
Gledajući “prirodu”, u pretpostavljenom smislu, kao proizvoljni tekstualni označitelj, Morton promišlja umjetničke prikaze okoliša kao mjesta za otvaranje ideja prirode novim mogućnostima. Tražeći estetski način koji može objasniti diferencijalni, paradoksalni i neidentificativni karakter okoliša, predlaže materijalističku metodu tekstualne analize nazvanu “ambijentalna poetika“, u kojoj se razmatraju umjetnički tekstovi svih vrsta u smislu načina na koji upravljaju prostorom u kojem se pojavljuju, tako usklađujući senzibilitet svoje publike s oblicima prirodne reprezentacije koja je suprotna ideološkom kodiranju prirode kao transcendentnog načela. Istorijski oblik ovog oblika poetike dopušta politiziranje ekološke umjetnosti i njene “ecomimesis”, odnosno autentifikaciju prizivanja autorskog okruženja, tako da iskustvo njegovih fenomena postaje prisutno i podijeljeno s publikom
Hiperobjekti su masovno raspoređeni u vremenu i prostoru do te mjere da njihova totalnost ne može biti realizovana u bilo kojoj posebnoj lokalnoj manifestaciji. Na primjer, globalno zatopljenje je hiperobjekt koji utiče na meteorološke uslove, kao što je formacija tornada. Međutim, prema Mortonu, predmeti ne osjećaju globalno zatopljenje, već umjesto toga iskuse tornada jer nanose štetu na određenim mjestima. Dakle, nelokalnost opisuje način na koji hiperobjekt postaje značajniji od lokalnih manifestacija koje proizvodi.
https://www.versobooks.com/blogs/3411-the-ontological-is-political-an-interview-with-timothy-morton