Zadaća za roditelje

Dragi roditelji:

Ja sam profesorica Vaše djece. Jedna od onih žena ili muškaraca kojima idete jednom u pola godine na informacije. Ja sam osoba kojoj ćete Vi održati predavanje i objasniti kako stoje stvari s Vašim djetetom i njegovim obrazovanjem a najviše s njegovim odgojem. Stara sam. Nagledala sam se generacija i generacija djece koja su postali ljudi sa vlastitom djecom. Nagledala sam se uspona i padova država i sistema, mijenjanja jezika, uvođenja novih pravila, kriterija i kategorija za znanje koje profesori prenose na đake i nagledala sam se neznanja u istoj količini. Sita sam svega. Umorna i frustrirana jer nisam uspjela kao profesorica a potom nisam uspjela kao čovjek. Svjesna sam da su ovo teške riječi ali moram biti iskrena jer sam lagala dovoljno dugo samu sebe a potom i Vas dragi moji roditelji. Vrijeme je da netko nazove stvari pravim imenom a izgleda da to moram biti ja. Jedna stara žena pred penziju koja prati posljednju generaciju đaka na proljeće iz škole gdje je provela čitav radni vijek i čitav jedan život. U tom životu i radu ostalo je samo jedno da pošaljem đacima za domaću zadaću a to je pismo Vama dragi moji roditelji jer Vaša djeca su plod Vašeg života i ostat će iza nas na ovom svijetu gradeći neki novi-I bojim se da to neće biti lijep svijet…

Odlazim u penziju sa strahom i stidom. Prvo me strah generacija koje dolaze a stid me svih onih generacija koje sam otpratila vjerujući da će oni napraviti nešto bolje od mojih generacija ali vidim da nitko nije uspio jer u međuvremenu su generacije počeli odgajati neki drugi ljudi, neke druge vrijednosti i neki novi klinci su se pojavili u komšiluku protiv kojih nitko od nas nema šanse. To su Vaši klinci dragi moji roditelji-Vaša djeca osobno. Vaša stoka bez kulture, mozga i osnovnih vrijednosti sad stvara svijet u kojem vladaju nova pravila ali nitko da Vam objasni kako to izgleda jer nitko ne vidi koliko je taj svijet nenormalan, nemoralan i ružan za život i čovjeka koji ga živi i stvara.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Dragi roditelji viđala sam Vas na informacijama kad bi dolazili i čekali da Vam prelistam ocjene najdražeg sina ili omiljene kćerke a ja sam to radila jer mi je bio posao. U opisu posla mi je bilo da jednom sedmično, mjesečno ili godišnje obavim razgovor sa roditeljima djece kojoj predajem. Vi bi se pojavili i to najčešće majke a naš bi razgovor išao samo do ocjena a potom i do ponašanja i tu bi se dotjerane gospođe sa svježom frizurom i lijepim kompletom rukovale sa mnom, pozdravile se međusobno na hodniku i otišli bi kući sa riješenim pitanjem djeteta za naredna tri mjeseca. Svaki put kad bi zatvorila dnevnik ja bi otvorila oči pred onim što taj dnevnik nikad neće imati napisano crno na bijelo i bolje da je tako. Školski dnevnici ne bilježe lijepim slovima pravu istinu nego kategoriju sa brojevima koji predstavljaju znanje i jedan red na kojem piše vladanje.

Školski dnevnici ne bilježe istinu dragi moji roditelji i brojevi u njima ne predstavljaju Vaše dijete. Komentari na vladanje također ne predstavljaju Vaše dijete jer nema dovoljno mjesta da se opiše sve ono što sam vidjela u školi kroz sve ove godine a nikad nisam rekla. Nisam rekla ništa jer nisam imala kome. Nacifrane, mirisne gospođe sa karminom i lijepim kostimima bi se smješkale i glumile ispred mene veće dame nego što zapravo jesu i uvijek sam bila nijema i bespomoćna jer bi ostala u šoku svaki put kad se jedna od Vas pojavi i tiho, slatko i šećerno počne da pripovijeda o svom djetetu. Nikad nisam mogla da spojim u glavi sve Vas sa Vašom djecom a evo kako dragi moji roditelji…

Dok sam obavljala beskrajne razgovore sa dotjeranim damama i ozbiljnim tatama nikad nitko od Vas nije rekao meni da pušim kurac i jedem govna. To su govorila Vaša djeca meni i mojim kolegama. Od nekoga su morali naučiti zar ne? Kad bi Vi došli na razgovor nitko od Vas nije bio vulgaran, nepristojan, neumjeren ali Vaša djeca su morala od nekoga to naučiti i netko im je morao dati dozvolu kad su bili mali da takve stvari govore starijima i svojim prijateljima. Jednostavno je dragi roditelji i ne razumijem kako ste tako slatki, ozbiljni i kulturni sve ove godine na roditeljskim sastancima a Vaša djeca su sve gora i gora na hodnicima, učionicama i cestama stvarajući svijet u kojem ne postoje osnovne vrijednosti a počela bi od onih čarobnih riječi-Molim, hvala, izvoli i oprosti. Nema toga kod djece danas. To je činjenica koja stoji kao kamen na mojim prsima svaki put kad jedno od Vaše djece prođe pored mene ili mojih kolega i ne kaže osnovno-Dobar dan. To im je netko morao dopustiti, netko je morao reći da je to uredu a najgore od svega-Netko je Vašu djecu morao pustiti a to ste mogli biti jedino Vi. Pustili ste ih dragi roditelji a profesori su zaustavljali i u međuvremenu sam uvidjela da Vaša djeca manipuliraju s Vama a Vi da se borite protiv nas u tom začaranom krugu odgovornosti, krivnje, manipulacije i rasula koje nitko više ne može zaustaviti a ja idem u penziju pa mi je svejedno zaista. Želim napisati koju riječ o tome pa mirno otići u svoju kuću na selu da doživim duboku starost uz mačke, čaj i knjige.

Vaša djeca su plod Vašeg života. U školskim dnevnicima ne piše prava istina o toj djeci. U tim dnevnicima koje otvaraju moje kolege ne piše kako Vaše kćerke puše kurac momcima u školskom WC-u iz viših razreda a potom se snimaju i dijele snimke hodnicima preko vibera i fejsa. Ne piše kako Vaši sinovi gađaju kredama profesore u glavu i razvaljuju školski inventar tolikim bijesom i mržnjom da se pitam odakle sve to? Zašto neki mladići imaju potrebu da razbiju školski prozor? Izbace stolice, klupe i tablu na sred učionice i zapale vatru da sve to gori. Zašto Vaše kćerke imaju potrebu da dolaze na nastavu kao kurve? Znate li drage majke da Vaše kćerke koje su maloljetne izgledaju kao kurve? Nije to moda, nije to stil, nije to trend jer i ja sam bila moderna u svoje vrijeme i u to vrijeme je bilo kurvi a one ne prate modu-One liče uvijek na kurve u svako doba godine i bez obzira na modu. Vaše kćerke izgledaju kao kurve. Našminkane previše u jutarnjim časovima, obučene neprimjereno, glasne, vulgarne i nekulturne kurve hodaju hodnicima današnjih škola a sve one koje nisu takve-Stradaju. Nemate pojma kako Vaše kćerke znaju biti okrutne prema djevojkama koje nisu kurve poput njih. Obične djevojke danas nemaju šanse da budu u društvu i mogu biti sretne zbog toga jer u suprotnom su žrtve raznih metoda psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Imate sinove nasilnike koji prebijaju slabije od sebe i pišaju se po njima u WC-u, kćerke koje polugole hodaju ispred profesora, slikaju selfije na času i puše kurac maturantima u školskim kabinetima. Vaša djeca imaju mnogo stvari primjetila sam a najviše imaju sjajne, blistave, moćne i velike telefone. Nitko nije donio knjigu sa sobom ali sve imaju u telefonu odmah pored svojih porno snimaka stoji Ana Karenjina i Madam Bovari skraćena u tri rečenice. Lijepa je Vaša budućnost zar ne? Nisam Vam stigla ispričati ovu stranu dnevnika draga gospodo, gospođe, tate i mame jer sam čuvala svoj posao, nisam htjela probleme a iskreno-Baš me briga za Vašu djecu i za Vas. Moj posao je bio da budem profesorica i to sam obavila časno i pošteno do samog kraja međutim nisam slijepa ni gluha, nisam toliko otupila da nemam mišljenje a svakako mislim da mišljenja treba podijeliti…

Vaša djeca su naoružana telefonima, markiranom robom, beskorisnim informacijama i ponašanjem koje su vidjeli od Vas. Nisu djeca kriva. Sve ove godine sam krivila djecu jer ste Vi sve ove godine bili tako slatki na informacijama i na rješavanju svih problema ste sudjelovali raširenih ruku i puni razumijevanja i ja sam uvijek bila zbunjena, smušena, nesposobna da nađem pravog krivca za čudovišta koja rastu u školi. Vi ste krivi a ne profesori. Vi ste rodili, odgojili i onda pustili djecu ulicama, medijima, kriterijima koje kroji potrošačko društvo da stvaraju ljude od Vaše djece ali vidite-Nije uspjelo…

Vaša djeca nemaju osnovnu kulturu. Ne znaju reći dobar dan. Vaša djeca pričaju o ratu često u mojoj učionici i pitam se gdje su to čuli? Gdje su čuli i naučili šta je rat generacije koje su se rodile nakon rata? Generacije djece rođene nakon rata izgovaraju gesla ”Da se ne zaboravi” pa onda  ”Za dom spremni”…To su Vaša djeca dragi moji koja punih usta pričaju o ratu i čekaju novi spremni i nezaboravni a pritom nesvjesni toga šta je rat. Pitam Vas jeste li im ikad objasnili šta je rat? Jeste li ikad svojim sinovima rekli-Dragi sine rat prvo ubije tebe pa onda tvoje prijatelje, potom tvoj dom, zemlju, komšije, familiju i kad se završi rat i ako ga preživiš više nikad nećeš biti isti čovjek a ostat će ti isto pitanje koje danas postavljaju sebi svi koji su nekad ratovali-Zašto? Niste to rekli svojim sinovima ali rekli ste im šta je četnik, ustaša i balija. Vaše kćerke imaju snažne stavove vezano za miješane brakove i nikad se ne bi udale za muškarca druge nacije ali obučene su tako da svi muškarci mogu uživati u njima, sve nacije, sve rase i vrste mogu da prođu ako imaju dobro auto, telefon i dovoljno para… Paradoks.

Vaša djeca su i moja djeca. Nažalost je tako. Vaša djeca su propali slučajevi u većini slučajeva. Nikad neće postati novi pisci, skladatelji, umjetnici, znanstvenici, vođe i ljudi koji će biti upisani u Istoriju jer sve ovo dosad upisano u dnevnike o njima-Nije vrijedno pomena. Postoji par đaka koji uvijek odudaraju i uspiju ali to je premalo. Poražavajuće i premalo. Ne mogu dopustiti sama sebi da to bude utjeha u ovim vremenima. Jedan ili dva đaka na cijelu generaciju novih ljudi…Premalo je to dragi moji ali šta možemo? Ništa. Zaista sam shvatila da ne možemo ništa i podijelila sam s Vama samo mali dio čitave priče vezane za Vašu djecu i to je vrh ledenog brijega svega onoga što sam vidjela…

Vaša djeca su glasna, nekulturna, divlja i prepuštena sama sebi u džungli zvanoj život i nitko im nije rekao da to ne prolazi u svijetu. Nitko. Ne prolaze kad završe srednju školu jer u stvarnom životu nitko ne daruje ocjene nego traži znanje i dokaze, nikoga ne zanima dobro vladanje jer se ono odmah vidi na kulturi i pojavi cijelog čovjeka, nikoga nije briga za Vašu djecu sutra kad izađu iz škole i zato imamo ovoliko ljudskog smeća u cijeloj državi. Kad škola završi i počne stvarni život ljudi su daleko okrutniji od Vaše djece ali tad bude kasno. Profesori moraju trpiti ali budući šefovi ne moraju, budući kolege i suradnici na poslovima koje će obavljati Vaša djeca neće zvati Vas na razgovor nego Vašu djecu da uzmu svoje otkazno pismo jer se ne znaju ponašati i to je sve. Nema popravnog. U tome je glavni problem. Problem je u svijetu nakon škole, nakon što se divljanje, iživljavanje i sranje Vaše djece završi ona se nađu na drugoj strani vage po prvi put i najebu…To mi je najdraži dio koji sam vidjela milion puta u svom životu i vidjet ćete i Vi na vlastitoj djeci a vjerujem da neki od Vas već vide.

Vaša djeca završe na glupim poslovima, nisu plaćeni dovoljno, moraju rintati i tegliti za goli život unatoč obrazovanju pa čak i fakultetu koji neki od njih završe ipak rade po trafikama, buticima, kafanama, pijacama i nema prolaza za Vašu djecu u bolji život a onda krivite državu. Prvo krivite školu i nas profesore za neuspjeh Vaše djece a onda kad Vaša djeca postanu ljudi krivite državu i politiku. Uvijek je netko drugi kriv dragi moji roditelji a krivi ste Vi sami. Vaše kćerke liče na kurve i neke od nih to i postanu već u srednjoj školi. Vaši sinovi glume face ali završe kao i hiljade momaka u kladionicama, kafanama i porocima živeći bezvezan život i rađajući nove bezvezne ljude poput Vas samih i uvijek će netko drugi biti kriv za njihovu situaciju. Vaša djeca nemaju kulturu života, nemaju radne navike, nemaju razvijen osjećaj za druge i za sami sebe i to na kraju izrodi milione ljudi sa bezveznim životima niže klase u svakom smislu te riječi. Niža klasa nema veze s novcem jer neka djeca postanu i bogati ljudi ali šta vrijedi?  U konačnici svi se sklanjaju od njih. Svi oni koji nešto vrijede naravno u stvarnom svijetu gdje postoje univerzalna, vječna i nepromjenjiva pravila čovjeka za lijep i kvalitetan život. Vaša djeca nikad neće biti netko i nešto jer su za njih svi drugi nitko i ništa. S tim sam se u potpunosti pomirila i mirna idem u penziju ostavljajući svijet Vašoj djeci da ga izgrade za sebe i druge. Odlazim ostavljajući svijet u rukama Vaše djece i želim Vam mnogo sreće-Trebat će Vam…

Dragi roditelji:

Ja sam profesorica Vaše djece. Jedna od onih žena ili muškaraca kojima idete jednom u pola godine na informacije. Ja sam osoba kojoj ćete Vi održati predavanje i objasniti kako stoje stvari s Vašim djetetom i njegovim obrazovanjem a najviše s njegovim odgojem. Stara sam. Nagledala sam se generacija i generacija djece koja su postali ljudi sa vlastitom djecom. Nagledala sam se uspona i padova država i sistema, mijenjanja jezika, uvođenja novih pravila, kriterija i kategorija za znanje koje profesori prenose na đake i nagledala sam se neznanja u istoj količini. Sita sam svega. Umorna i frustrirana jer nisam uspjela kao profesorica a potom nisam uspjela kao čovjek. Svjesna sam da su ovo teške riječi ali moram biti iskrena jer sam lagala dovoljno dugo samu sebe a potom i Vas dragi moji roditelji. Vrijeme je da netko nazove stvari pravim imenom a izgleda da to moram biti ja. Jedna stara žena pred penziju koja prati posljednju generaciju đaka na proljeće iz škole gdje je provela čitav radni vijek i čitav jedan život. U tom životu i radu ostalo je samo jedno da pošaljem đacima za domaću zadaću a to je pismo Vama dragi moji roditelji jer Vaša djeca su plod Vašeg života i ostat će iza nas na ovom svijetu gradeći neki novi-I bojim se da to neće biti lijep svijet…

Odlazim u penziju sa strahom i stidom. Prvo me strah generacija koje dolaze a stid me svih onih generacija koje sam otpratila vjerujući da će oni napraviti nešto bolje od mojih generacija ali vidim da nitko nije uspio jer u međuvremenu su generacije počeli odgajati neki drugi ljudi, neke druge vrijednosti i neki novi klinci su se pojavili u komšiluku protiv kojih nitko od nas nema šanse. To su Vaši klinci dragi moji roditelji-Vaša djeca osobno. Vaša stoka bez kulture, mozga i osnovnih vrijednosti sad stvara svijet u kojem vladaju nova pravila ali nitko da Vam objasni kako to izgleda jer nitko ne vidi koliko je taj svijet nenormalan, nemoralan i ružan za život i čovjeka koji ga živi i stvara.

Dragi roditelji viđala sam Vas na informacijama kad bi dolazili i čekali da Vam prelistam ocjene najdražeg sina ili omiljene kćerke a ja sam to radila jer mi je bio posao. U opisu posla mi je bilo da jednom sedmično, mjesečno ili godišnje obavim razgovor sa roditeljima djece kojoj predajem. Vi bi se pojavili i to najčešće majke a naš bi razgovor išao samo do ocjena a potom i do ponašanja i tu bi se dotjerane gospođe sa svježom frizurom i lijepim kompletom rukovale sa mnom, pozdravile se međusobno na hodniku i otišli bi kući sa riješenim pitanjem djeteta za naredna tri mjeseca. Svaki put kad bi zatvorila dnevnik ja bi otvorila oči pred onim što taj dnevnik nikad neće imati napisano crno na bijelo i bolje da je tako. Školski dnevnici ne bilježe lijepim slovima pravu istinu nego kategoriju sa brojevima koji predstavljaju znanje i jedan red na kojem piše vladanje.

Školski dnevnici ne bilježe istinu dragi moji roditelji i brojevi u njima ne predstavljaju Vaše dijete. Komentari na vladanje također ne predstavljaju Vaše dijete jer nema dovoljno mjesta da se opiše sve ono što sam vidjela u školi kroz sve ove godine a nikad nisam rekla. Nisam rekla ništa jer nisam imala kome. Nacifrane, mirisne gospođe sa karminom i lijepim kostimima bi se smješkale i glumile ispred mene veće dame nego što zapravo jesu i uvijek sam bila nijema i bespomoćna jer bi ostala u šoku svaki put kad se jedna od Vas pojavi i tiho, slatko i šećerno počne da pripovijeda o svom djetetu. Nikad nisam mogla da spojim u glavi sve Vas sa Vašom djecom a evo kako dragi moji roditelji…

Dok sam obavljala beskrajne razgovore sa dotjeranim damama i ozbiljnim tatama nikad nitko od Vas nije rekao meni da pušim kurac i jedem govna. To su govorila Vaša djeca meni i mojim kolegama. Od nekoga su morali naučiti zar ne? Kad bi Vi došli na razgovor nitko od Vas nije bio vulgaran, nepristojan, neumjeren ali Vaša djeca su morala od nekoga to naučiti i netko im je morao dati dozvolu kad su bili mali da takve stvari govore starijima i svojim prijateljima. Jednostavno je dragi roditelji i ne razumijem kako ste tako slatki, ozbiljni i kulturni sve ove godine na roditeljskim sastancima a Vaša djeca su sve gora i gora na hodnicima, učionicama i cestama stvarajući svijet u kojem ne postoje osnovne vrijednosti a počela bi od onih čarobnih riječi-Molim, hvala, izvoli i oprosti. Nema toga kod djece danas. To je činjenica koja stoji kao kamen na mojim prsima svaki put kad jedno od Vaše djece prođe pored mene ili mojih kolega i ne kaže osnovno-Dobar dan. To im je netko morao dopustiti, netko je morao reći da je to uredu a najgore od svega-Netko je Vašu djecu morao pustiti a to ste mogli biti jedino Vi. Pustili ste ih dragi roditelji a profesori su zaustavljali i u međuvremenu sam uvidjela da Vaša djeca manipuliraju s Vama a Vi da se borite protiv nas u tom začaranom krugu odgovornosti, krivnje, manipulacije i rasula koje nitko više ne može zaustaviti a ja idem u penziju pa mi je svejedno zaista. Želim napisati koju riječ o tome pa mirno otići u svoju kuću na selu da doživim duboku starost uz mačke, čaj i knjige.

Vaša djeca su plod Vašeg života. U školskim dnevnicima ne piše prava istina o toj djeci. U tim dnevnicima koje otvaraju moje kolege ne piše kako Vaše kćerke puše kurac momcima u školskom WC-u iz viših razreda a potom se snimaju i dijele snimke hodnicima preko vibera i fejsa. Ne piše kako Vaši sinovi gađaju kredama profesore u glavu i razvaljuju školski inventar tolikim bijesom i mržnjom da se pitam odakle sve to? Zašto neki mladići imaju potrebu da razbiju školski prozor? Izbace stolice, klupe i tablu na sred učionice i zapale vatru da sve to gori. Zašto Vaše kćerke imaju potrebu da dolaze na nastavu kao kurve? Znate li drage majke da Vaše kćerke koje su maloljetne izgledaju kao kurve? Nije to moda, nije to stil, nije to trend jer i ja sam bila moderna u svoje vrijeme i u to vrijeme je bilo kurvi a one ne prate modu-One liče uvijek na kurve u svako doba godine i bez obzira na modu. Vaše kćerke izgledaju kao kurve. Našminkane previše u jutarnjim časovima, obučene neprimjereno, glasne, vulgarne i nekulturne kurve hodaju hodnicima današnjih škola a sve one koje nisu takve-Stradaju. Nemate pojma kako Vaše kćerke znaju biti okrutne prema djevojkama koje nisu kurve poput njih. Obične djevojke danas nemaju šanse da budu u društvu i mogu biti sretne zbog toga jer u suprotnom su žrtve raznih metoda psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Imate sinove nasilnike koji prebijaju slabije od sebe i pišaju se po njima u WC-u, kćerke koje polugole hodaju ispred profesora, slikaju selfije na času i puše kurac maturantima u školskim kabinetima. Vaša djeca imaju mnogo stvari primjetila sam a najviše imaju sjajne, blistave, moćne i velike telefone. Nitko nije donio knjigu sa sobom ali sve imaju u telefonu odmah pored svojih porno snimaka stoji Ana Karenjina i Madam Bovari skraćena u tri rečenice. Lijepa je Vaša budućnost zar ne? Nisam Vam stigla ispričati ovu stranu dnevnika draga gospodo, gospođe, tate i mame jer sam čuvala svoj posao, nisam htjela probleme a iskreno-Baš me briga za Vašu djecu i za Vas. Moj posao je bio da budem profesorica i to sam obavila časno i pošteno do samog kraja međutim nisam slijepa ni gluha, nisam toliko otupila da nemam mišljenje a svakako mislim da mišljenja treba podijeliti…

Vaša djeca su naoružana telefonima, markiranom robom, beskorisnim informacijama i ponašanjem koje su vidjeli od Vas. Nisu djeca kriva. Sve ove godine sam krivila djecu jer ste Vi sve ove godine bili tako slatki na informacijama i na rješavanju svih problema ste sudjelovali raširenih ruku i puni razumijevanja i ja sam uvijek bila zbunjena, smušena, nesposobna da nađem pravog krivca za čudovišta koja rastu u školi. Vi ste krivi a ne profesori. Vi ste rodili, odgojili i onda pustili djecu ulicama, medijima, kriterijima koje kroji potrošačko društvo da stvaraju ljude od Vaše djece ali vidite-Nije uspjelo…

Vaša djeca nemaju osnovnu kulturu. Ne znaju reći dobar dan. Vaša djeca pričaju o ratu često u mojoj učionici i pitam se gdje su to čuli? Gdje su čuli i naučili šta je rat generacije koje su se rodile nakon rata? Generacije djece rođene nakon rata izgovaraju gesla ”Da se ne zaboravi” pa onda  ”Za dom spremni”…To su Vaša djeca dragi moji koja punih usta pričaju o ratu i čekaju novi spremni i nezaboravni a pritom nesvjesni toga šta je rat. Pitam Vas jeste li im ikad objasnili šta je rat? Jeste li ikad svojim sinovima rekli-Dragi sine rat prvo ubije tebe pa onda tvoje prijatelje, potom tvoj dom, zemlju, komšije, familiju i kad se završi rat i ako ga preživiš više nikad nećeš biti isti čovjek a ostat će ti isto pitanje koje danas postavljaju sebi svi koji su nekad ratovali-Zašto? Niste to rekli svojim sinovima ali rekli ste im šta je četnik, ustaša i balija. Vaše kćerke imaju snažne stavove vezano za miješane brakove i nikad se ne bi udale za muškarca druge nacije ali obučene su tako da svi muškarci mogu uživati u njima, sve nacije, sve rase i vrste mogu da prođu ako imaju dobro auto, telefon i dovoljno para… Paradoks.

Vaša djeca su i moja djeca. Nažalost je tako. Vaša djeca su propali slučajevi u većini slučajeva. Nikad neće postati novi pisci, skladatelji, umjetnici, znanstvenici, vođe i ljudi koji će biti upisani u Istoriju jer sve ovo dosad upisano u dnevnike o njima-Nije vrijedno pomena. Postoji par đaka koji uvijek odudaraju i uspiju ali to je premalo. Poražavajuće i premalo. Ne mogu dopustiti sama sebi da to bude utjeha u ovim vremenima. Jedan ili dva đaka na cijelu generaciju novih ljudi…Premalo je to dragi moji ali šta možemo? Ništa. Zaista sam shvatila da ne možemo ništa i podijelila sam s Vama samo mali dio čitave priče vezane za Vašu djecu i to je vrh ledenog brijega svega onoga što sam vidjela…

Vaša djeca su glasna, nekulturna, divlja i prepuštena sama sebi u džungli zvanoj život i nitko im nije rekao da to ne prolazi u svijetu. Nitko. Ne prolaze kad završe srednju školu jer u stvarnom životu nitko ne daruje ocjene nego traži znanje i dokaze, nikoga ne zanima dobro vladanje jer se ono odmah vidi na kulturi i pojavi cijelog čovjeka, nikoga nije briga za Vašu djecu sutra kad izađu iz škole i zato imamo ovoliko ljudskog smeća u cijeloj državi. Kad škola završi i počne stvarni život ljudi su daleko okrutniji od Vaše djece ali tad bude kasno. Profesori moraju trpiti ali budući šefovi ne moraju, budući kolege i suradnici na poslovima koje će obavljati Vaša djeca neće zvati Vas na razgovor nego Vašu djecu da uzmu svoje otkazno pismo jer se ne znaju ponašati i to je sve. Nema popravnog. U tome je glavni problem. Problem je u svijetu nakon škole, nakon što se divljanje, iživljavanje i sranje Vaše djece završi ona se nađu na drugoj strani vage po prvi put i najebu…To mi je najdraži dio koji sam vidjela milion puta u svom životu i vidjet ćete i Vi na vlastitoj djeci a vjerujem da neki od Vas već vide.

Vaša djeca završe na glupim poslovima, nisu plaćeni dovoljno, moraju rintati i tegliti za goli život unatoč obrazovanju pa čak i fakultetu koji neki od njih završe ipak rade po trafikama, buticima, kafanama, pijacama i nema prolaza za Vašu djecu u bolji život a onda krivite državu. Prvo krivite školu i nas profesore za neuspjeh Vaše djece a onda kad Vaša djeca postanu ljudi krivite državu i politiku. Uvijek je netko drugi kriv dragi moji roditelji a krivi ste Vi sami. Vaše kćerke liče na kurve i neke od nih to i postanu već u srednjoj školi. Vaši sinovi glume face ali završe kao i hiljade momaka u kladionicama, kafanama i porocima živeći bezvezan život i rađajući nove bezvezne ljude poput Vas samih i uvijek će netko drugi biti kriv za njihovu situaciju. Vaša djeca nemaju kulturu života, nemaju radne navike, nemaju razvijen osjećaj za druge i za sami sebe i to na kraju izrodi milione ljudi sa bezveznim životima niže klase u svakom smislu te riječi. Niža klasa nema veze s novcem jer neka djeca postanu i bogati ljudi ali šta vrijedi?  U konačnici svi se sklanjaju od njih. Svi oni koji nešto vrijede naravno u stvarnom svijetu gdje postoje univerzalna, vječna i nepromjenjiva pravila čovjeka za lijep i kvalitetan život. Vaša djeca nikad neće biti netko i nešto jer su za njih svi drugi nitko i ništa. S tim sam se u potpunosti pomirila i mirna idem u penziju ostavljajući svijet Vašoj djeci da ga izgrade za sebe i druge. Odlazim ostavljajući svijet u rukama Vaše djece i želim Vam mnogo sreće-Trebat će Vam…

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije