Drago moje biće, za razliku od tebe ja nikada nisam slušao razum. Svi odgovori uvijek su bili gdje i sada jesu, u mome srcu. Znam da si i ti to duboko u sebi znala, samo si bila jača i nisi željela priznati. A bilo je sve isto…i u tebi i u meni. Mada iskreno kada sad ovako miran razmišljam o svemu, u tebi je bila orkanska bura koju su lavovski krotila.
Znaš dušo moja sada tek shvatam zašto si uvijek kod naših nesporazuma spominjala djetinjstvo i odrastanje. Uvijek sam se tome čudio al sad vidim i priznajem da si tu imala pravo.
Ja sam oduvijek sanjao i maštao baš kao što to i danas činim. Znao sam šta želim i trudio se da ostvarim svoje snove. Ali nikada nisam bježao od činjenice da u meni spava dječak koji vječno sanja. Vragolasti dječak koji nikada nije želio upotpunosti napustiti svoj svijet mašte. Sve sam morao da vidim, da dodirnem, da osjetim i svaki put se u meni radovalo to dijete. Živio sam napola budan svoj svijet, isprepleten od želja i bojenih snova. Takav bio sam svoj i za tebe čudan. Razigran i drag, stvaran i nestvaran u istom trenu, jak i slab…ili jednostavno blento kako mi je najbolje i pristajalo.
Sada sam shvatio da ta tjeskoba koja te pritišće i koju svakodnevno preživljavaš, kao i nezadovoljstvo koje te guši dolazi baš iz tog perioda odastanja…iz perioda djetinjstva. Vjerujem da si i ti sanjala i maštala neki svoj svijet. U to sam siguran. Jer svi smo još tada znali šta želimo. Samo tvoje snove i taj vulkan dječijih želja su gušile raznorazne životne okolnosti, tuđe predrasude ili ustajali stereotipi. Nisu ti dozvolili da budeš ono što jesi, ono što si željela. Morala si biti ono što su drugi željeli da budeš. Odgojena sa poštovanjem, bez prava na pobunu zaboravila si na sebe ugađajući drugima. Zaključali su ti vlastitu dušu i emocionalno gušili. Živjela si njihove snove, potiskujući svoje misleći da su neostvarljivi. I u tom međuprostoru između duše i razuma umorna vremenom si odustajala.
Ja odustao nisam nikada, a i zašto bi. Nisam našao niti jedan razlog koji bi uspavao ovo srce a probudio razum. Naše duše su se takle i jedna u drugu odavno uvukle. Jedna drugoj u tišini i ovome mraku uvijek su pronalazile svjetlo. Jedna drugu su bez riječi šapatom milovale.
Znala si kao i ja, da ako se iz duše želi snovi se lako ostvare. Potrajno si znala da ja svoje, zajedno sa ovom ludom maštom skoro uvijek počastim stvarnošću. I mislim da baš zbog toga što si sve i osjetila, bojala si se. Razumom si postavljala sva ta pitanja na koje nije bilo odgovora. A znaš, odgovora često i nema kada se željom sanja. Jer želje se same jedna u drugu pletu i eto iz neobjašnjivog razloga ostvaruju. Valjda je to tako jer se rađaju u srcu i duši.
Dušo moja, željo srca moga… Znam da me čuješ i kada te u ovoj tišini dozivam. Čekam te i nikada nisam prestao da te čekam. Čekam da mi ispričaš sve svoje želje koje uporno pokušavaš uspavati. Pusti ih, dozvoli im da ugledaju svjetlost dana. Dozvoli im da probude to dijete u tebi…da te obraduju. Da ti pokažu da još si živa, da još uvijek se znaš radovati, smijati i bosa trčati prijedjelima iz snova. Ti si oduvijek bila moj mjesec, a sunce bez mjeseca ne može sijati.
Jednom si pitala „Šta nas je to doletilo?“, a ja sam i tada znao kao što znam i sada da nas je doletila ljubav. I bilo bi tužno pokriti je i zarobiti. Ne kroti je, grehota je vjeruj mi. Samo kreni puževim koracima, jer ti kao rijetko ko znaš da voliš.
Tvoj blento.