Procitah, nebitno koliko je istinito, da ljudi na prostorima iz kojih sam potekao najvise zazivaju povratak Tita i Stulica. Za Tita vjerujem, ali za Stulica – pa ko jos za njega zna? Nije Johnny ni onda bio Bora, Brega ili Cola, a kako danas uopste i cuti za njega? Stuliceva je muzika tajna iskaznica; oni koji se u njoj nadju medjusobno se prepoznaju. ONI NISU GOMILA (ili barem ne bi trebali biti).
Nazalost, ni jedan ni drugi vise nisu medju nama. Tito je odavno rahmetlija, a takvima povratka nema. A i da se vrati, ne bi puno napravio. Tito je bio dio sistema, Tito je bio igrac dobro uigrane ekipe. I odlicno je igrao u toj ekipi, kao Ronaldo u Realu. Znao je zabiti iz nemogucih situacija, ali je znao, brat bratu, i uprskati golemo, kao i Ronaldo.
Nije ipak Tito Ibrahimovic da nosi citavu ekipu na sebi, na prste se mogu takvi prebrojati. Dok ovo pisem, jedino mi jos Drazen Petrovic pada na um.
A nije, ruku na srce, ni ista igra koju su igrali Drazen i Ibrahimovic i ona koju je igrao Tito.
Elem, da se mi prebacimo na Stulica. Nije ni on vise nije medju nama, odavno, ako je ikada i bio. Kazu da treba odvojiti umjetnika od djela i ja se toga itekako drzim. Djela umjetnika zive mimo njih, poslije njih, pa i usprkos njima.
Jedan sam od fosila koji jos uvijek, tri desetljeca nakon Azre u autu imaju Azrine CD-ove (ne tehnoloske novotarije, ajfone, sta god da je vec popularno danas) u zemlji golemim okeanom odmaknutoj od one u kojoj su Stulicevi stihovi nesto znacili. Sve je manje onih koji i tamo i ovdje i bilo gdje znaju za Stulica i razumiju o cemu je pjevao.
Ali ostaje za vjeke vjekova ono sto je stvorio.
NIje Johnny bilo ko, Johnny je Tito.
/Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna, gledam grad u prolazu, neki ljudi iza nas…/
Sam je pocetak osamdesetih u nasem malom gradu, u posjeti mi je rodica iz velikog grada i donijela je sa sobom trostruki album Ravno do dna, tri kasete grupe Azra. I rodica se zove Azra. Nikada prije nisam cuo za ovu grupu, niti sam cuo da neko izdaje trostruki album. Jedanaest mi je godina i moj je muzicki ukus formiran slusanjem prešećerenih slagera i pop i rock hitova domacih grupa koji se danonocno vrte na radiju i tv, a koje su mahom bestidni plagijati svjetskih hitova. Stihovi su uglavnom ljubavni, jednostavni, rima je imperativ. Onda me ova Azra koju slušam na malom crnom kasetofonu marke Continental sa logom slona u desnom gornjem kutu drma iz temelja, kao seoba u drugi grad, kao prva ljubav, kao izlazak iz kome. Sta je ovo odjednom, kakvi su ovo sirovi mocni zvuci, kakvi su ovo magicni stihovi pjevani nemelodicnim glasom koji ne mogu prestati slusati?
/Otišao sam daleko do krajnjih granica, more je uzimalo od neba, na drugoj strani znaci oluje vidio sam kako plaze u tami. Hladna noć pred velike događaje…/
Mozda tada u potpunosti i ne kontam o cemu pjeva „covjek sa nemogucom dikcijom“, ali osjecam ovu muziku, ove me rijeci hipnotisu. Danonocno slusam Azru i upijam Dzonijeve stihove, nerafinirane, neizbrusene, mocne. I nastavljam ih slusati i kroz odrastanje i kasnije, i napokon shvatam frustracije i strahove urbanog covjeka osamdesetih pretocene u stihove, shvatam posrednu i izravnu socijalnu kritiku, shvatam Dzonijeve sirove, neuglacane metafore. Pojavio se u vrijeme kada je rigidno društvo dovoljno omeksalo da prihvati popriličnu dozu socijalne kritike. Radio i tv ga nisu voljeli. Nije vodio komercijalni bend, nije punio stadione, nije se trudio da se uklopi u estetske kriterije mase.
/Moje drustvo za sankom ordinira od 19 do 22, ono niti jeca niti galami, zuri u prazno i truli. Sljakeri spavaju po tramvajima, djeca se ljube na ulicama, noci su frajerske i uvijek na smetnji, noci su samo na smetnji. Ja sada idem iz ovih stopa da se bacim ravno u Savu…/
(kao da gledam kronere u nekom od novskih bircuza, recimo u Robnoj kući).
Dzoni kao osoba mi nije pretjerano bitan, kao ni ovo sto danas snima. Dzonija volim vise kao apstraktnu ideju nego ono sto stvarno jeste, kao uostalom i zemlju iz koje dolazim. Ali neizmjerno mi je bitno je ono sto je stvorio osamdesetih i zahvalan sam mu na hiperpoduktivnosti. Izbacivao je albume jedan za drugim, trostruke, duple, i pitao sam se kako ne poludi od silnih ideja i stihova koje mu se motaju po glavi. Cinilo mi se da nema nikakve samokriticnosti, nikakve autocenzure, sve sto je napisao objavljivao je. Dobar dio toga i ne vrijedi previse, ali je bas zbog te hiperproduktivnosti ostao veliki broj bisera, mozda i prevelik za jednu osobu. Mozda je i zato prebrzo i izgorio.
/Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam, I kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja, Lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska, I znoj tek kasnije pocinje da smeta, Tek kasnije budi se grad. Neke poderane ulice, Bljesak mokrih tračnica, Prvi tramvaj preko Trešnjevke, Raste u mojim očima…/
Dzonijevi stihovi imaju iznimnu vrijednost na mojoj intimnoj mapi: i cisti i bliski ljubavni, i stihovi zestoke socijalne kritike, i poniranje u dusu otrcanog suicidnog revolucionara u Osam sezdesest, i Tinova ideja Pobratimstva lica u svemiru kazana Dzonijem u Ljudima samoce. Mozda Azra vise nikome nista i ne znaci, ali napisao sam ovo zbog sebe.
/Neko me voli, sanja o meni, gleda me kradom, ali ne znam ko, neko me voli, dok lutam gradom, prelazi cestu, isto kao i ja. Zavirujem u gomilu, promatram svijet, neko me traži ali ne, ne znam gdje. Neko me voli, dusu mi nudi, neko je stranac, isto kao i ja. Produzi dalje, neonska sjeno, izdaje te zelja u ocima. Veceras se ponovno raspitaj za me, stavi ruke u dzepove i kreni, kreni u noc./