Sjećam se svog prvog života nekada i sa svakim sjećanjem mi bude jasnije koliko je samo sretan bio taj drugi i daleki život za mene. Bio je to lijep život a sad mi se čini da je bio veličanstven iz ove perspektive se čini tako veličanstvenim i nemogućim da nekada pomislim kako sam ga sanjao. Izmislio sam taj život da mi bude lakše nositi se sa životom koji živim sad. Ponekad zaista pomislim kako je taj život bio jedan san od roze sapunice koja miriše na ljubičice. Moja supruga je znala prati suđe sa takvim deterdžentom nakon naših beskrajnih objeda sa prijateljima, komšijama i rodbinom. Ja bi nakon takvog ručka popio jedan konjak ili liker od gorkog lista da mi se slegne u želudcu teška i masna hrana a nakon toga bi prošetao po gradu. Sjećam se kako je mirisala ta sapunica u sudoperu dok je ona prala posuđe a ja stajao na ulaznim vratima ispred ogledala i namještao svoj šal, šešir i kaput a potom birao cipele koje su se sjajila u ormariću i mirisale na kožu, skupoću i nivo. Gospodin. Ljudi su me zvali pravim gospodinom sjećam se u gradu. Volio sam šetati nakon dobrog objeda po šetalištu i pozdravljati svoje poznanike, komšije ili studente koji se vraćaju sa predavanja. Volio sam mirisati skupo, sjećam se parfema koje je moja supruga donosila iz Italije i svi su me pitali koji je to parfem? Ljudi su me pozdravljali a ja sam volio da dodirnem vrh svog šešira i kao gospodin da ih pozdravim na ulici i pitam kako ste? Šta radite? Jeste li dobro? Vodio sam beskrajne prstojne razgovore na ulicama grada kao poznati slikar, profesor na Akademiji i počasni član Društva Likovnih umjetnika Jugoslavije. Išli smo na predstave svake nedelje i to je bio naš veliki izlazak. Moja supruga je satima birala kostime i detalje prije nego bi sjeli u taxi i otišli na predstavu koju sam volio gledati sa svojim kolegama i diskutirati o kvaliteti izvedbe, ozvučenju, likovima a moja supruga se slikala sa njihovim suprugama, držali smo se zajedno, njegovali smo kulturu života i nakon svake predstave išli smo u jednu od velikih gradskih kafana da popijemo konjak sa našim velikim društvom. Mene je mnogo ljudi cijenilo. Bio sam profesor, priznati slikar u bivšoj državi sa dva radna mjesta na dva fakulteta od kojih je jedan bio Akademija. Živjeli smo u trosobnom stanu i nismo imali djece. Pokušavali smo do naših kasnih tridesetih a potom jednostavno prestali pričati o tome. Mislim da je bio u meni problem. Kako su godine prolazile o tome nismo više pričali i između nas se stvorio zid kao jedan od velikih zidova našeg stana ispunjen slikama, akvarelima, uljem na platnu i poznatim umjetnicima. Zid između moje supruge i mene bio je ispunjen putovanjima, kupovinama i izlascima u grad među ljude. Osjećali smo se dijelom visoke klase. Gospoda. To smo zaista bili, tako smo živjeli jer smo tako jedino znali i mogli živjeti u trosobnom stanu, bivšoj državi i sa poslovima koji su trebali trajati do kraja života a onda je došao rat. Sve je nestalo. Moja supruga otišla sa drugim, stan smo izgubili a moje radno mjesto zauzeo je jedan mladić koji je sin lokalnog političara-Mene su u ratnim previranjima izbacili sa Akademije jer sam bio u Partiji a u novim vremenima nismo bili poželjni i tako sam izgubio stan, posao i suprugu. Bilo je nestvarno jer sam mislio da se to dešava privremeno. Da je naš privremeni smještaj u baraci na rubu grada zaista privremen. Da je moja supruga samo neraspoložena jer ne mogu naći posao a preveliki sam bio gospodin da kopam ili istovaram, da će me zvati moje kolege, prijatelji i poznanici natrag u akademske krugove i da je sve samo zabuna sa tim groznim ratom i ljudima koji su se potpuno promijenili. Mislio sam da je sve to privremeno a onda sam šetao gradom u potrazi za drvima koja su sjekli ljudi na šetalištima da prežive i vidio sam kamion. Kamion sa mrtvim tijelima. Grad je bio siv. Dim se prostirao iz nebodera, padala je blaga kiša a dah se ledio ispred mene i kad sam našao nešto grana pored rijeke vidio sam kako sporo ide veliki kamion plave boje sa tijelima. Tijela mrtvaca koja se nose na granicu za razmjenu. Tijela za sahrane i tijela za dženaze idu na utovar i istovar. Taj kamion je sporo prolazio dok su bijele ruke, noge i glave virile iz ogromne hrpe umrljane tamnom krvlju, negdje su visila crijeva na leševima, negdje nije bilo ruke, noge ili pola glave a neka tijela su bila kao da spavaju, jedna ruka se otkotrljala na cestu dok je kamion prelazio velike gromade srušenih zgrada, ruka je pala nna cestu sa ruba kamiona a potom su dva psa došla i zgrabila tu ruku i rastrzala je među zubima od gladi… Bratstvo i jedinstvo. To je bila Jugoslavija ispred mene i ono što je od nje ostalo. Raskomadana tijela. To je bilo davno i sve se promijenilo za mnoge ali ja i dalje živim u toj trošnoj baraci i više nema tog života kojeg se sjećam samo ponekad u snovima. Moj život je danas baraka i javna kuhinja.
Više nisam gospodin sa velikim šalom, kaputom i sjajnim cipelama. Nisam onaj čovjek koji pažljivo bira miris, kolonjsku vodu i ručni sat. Nisam onaj čovjek kojeg gledaju na predavanjima iz crtanja i slikarstva, profesor, gost na međunarodnim predavanjima, kongresima i sastancima kulturnih udruženja. Nisam onaj čovjek koji ide na mesnu dijetu, duge šetnje, rasprave o novim izdanjima domaćih i stranih pisaca dok lista kataloge za novi odmor na Jadranu koji će platiti beskrajni čekovi na neodređene rokove otplate. Nisam ja više taj čovjek zato i ne pišem svoje ime i prezime ovdje. Nisam to ja više. To je moj nekadašnji život kojeg se sada samo rado sjećam a volio bi da ne znam tko sam. Da nemam ovu prošlost imao bi lakšu sadašnjost. Da nisam bio nekad čovjek kojeg se sjećam danas bi bio jedan starac koji živi u baraci i ide u javnu kuhinju jer nije učio u školu, pio previše, kockao i uništio svoj život. Bio bi propalica i pijanac ali nisam…I to je ono što je za mene najgore. Bilo bi lakšpe da sam sve izgubio svojom krivicom ali nisam. Nisam bio pijanac, kockar ni ženskaroš. Bio sam budala koja vjeruje da će sve srediti a nije…
Sjećam se prve godine u baraci. Moja žena je ležala danima, ja sam izlazio i kupovao nam voće i povrće i ponekad nešto mesa preko veze a novac koji smo imali se brzo trošio. Nikad nisam znao s novcem a ona me upozoravala da pripazim. Kilo kafe je koštalo 250KM u to vrijeme a ja sam mislio da će rat trajati mjesec dana. Kupio sam kilo kafe, banane, meso i pozvao naše nove komšije da se družimo pored svijeće. Svi su našli komad utjehe kod nas pijući kafu i osjećajući se kao nekada. Taj privid je jedino narušavao zvuk granata, metaka i vrisaka u daljini. Rat. Moja žena je bila upravu. Pre smo potrošili, ja sam ih potrošio prebrzo dok je rat trajao predugo. Uskoro smo morali ići po hranu u redove. Prvo sam odbijao kao veliki gospodin da stojim u redu za hljeb, grah i vodu ali ona je onda otišla za mene, bilo mi je neshvatljivo da ona, moja supruga koja je nosila najskuplje kostime kad smo išli na predstave i u gradske kafane sada stoji i čeka svoj komad hljeba i graha. Nije ponijela za mene. Daju samo određenu količinu. Sjećam se kad je došla i nije me ponudila. Sjedila je i rekla da jedem govna kad nisam čekao u redu a moj želudac se grčio…Taj susret sa stvarnošću je bio šok koji mnogi ljudi nikad ne prihvate i ne oporave se od toga. Moja žena je jela u kutu sobe, raščupane kose, prljave haljine i rekla da jedem govna. Ona je stajala u redu za hranu a ja sam bio preveliki gospodin da stojim u tom redu. Ona je bila moja supruga koja je važila za veliku damu, gospođu, prva klasa ponašanje i stil a sad je sve to iščezlo. Nestalo je.
Veoma brzo sam nestao i ja s njom. Taj čovjek previše ponosan da stoji u redu je brzo stajao i čekao svoj komad hljeba i graha. To radim i danas samo se ne osjećam kao nekada. Ponos i stid su nestali zajedno sa prvim zalogajima razvodnjenog graha i suhog hljeba koji sam gutao zalijevajući ga vodom. Jedna žena mi je rekla da pijem vode sa hljebom jer u stomaku onda sve nabubri i manje se gladni. Ta stvarnost u kojoj sam se našao bila je kao slika nekih slikara gdje ništa nije na svom mjestu. Moj lik nije bio na svom mjestu. Moje mjesto je bila moja Akademija, veliki prijemi na izložbama poznatih slikara, dugi švedski stolovi uz koje se jede i pije a najviše diskutira i razgovara o novim pojavama u svijetu kulture i obrazovanja. Moje mjesto je bilo zauzeto samo tada to nisam znao. Javili su mi nakon rata da moje ime i prezime nije više poželjno u akademskih krugovima i da je nova politika preuzela i obrazovanje. Moje mjesto je zauzeo moj najgori student od svega 23 godine… Bio je to kraj moje karijere a potom me žena ostavila i udala se za mesara, ona jede meso sada svaki dan. Ja sam ostao u baraci godinama poslije toga i kad svi otišli iz tog izbjegličkog naselja ostalo je nas nekoliko, vladaje stavila veliku ogradu da se ne miješamo sa ostatkom stambenih blokova pored aerodroma i izgradile su se velike zgrade pored naših straćara. Moja prilika da odem je propuštena. Jednom prilikom me je savjetovao bivši kolega da odem u Sloveniju jer tamo ima mjesta za mene, ljude poput mene ali ja sam bio uvjeren da ovaj sistem neće potrajati. Pogriješio sam. Traje sve do danas. Moj stan nije vraćen, moj posao je izgubljen a moje ime i prezime izbrisano sa svih spiskova velikih kulturnih institucija i polako sam i ja nestajao…
Danas me više nitko ne prepoznaje. Nitko me se ne sjeća. Nitko i ne zna za moj lik i djelo. Ako se netko i sjeća možda misli da sam odselio ili umro. Nemam djece ni rodbine i često se sjetim Jovanke Broz kako je i ona umrla u istim okolnostima kao ja-I ona je sve to doživjela. Nije više čudno za mene nešto doživjeti, nije mi čudno kopati po smeću, tražiti kese sa strane od kontenjera da vidim jesu li dobri ljudi ostavili komad peciva, perec ili suhi kolač samo za nas-Gladne. Ljudi su dobri i misle na nas. Smećari nas puste da pregledamo kontenjer pa naprave dva kruga dok ne skinemo sve kese i ne preokrenemo par hrpa u potrazi za nečim najčešće hranom ali može se naći i mnogo drugih stvari. Nađem često biceve za brijanje, komade mirisnih sapuna, napola potrošene dezodoranse ili časopise koje volim čitati oni su mi najdraži kad dođu u kesama čisti bez majoneze, ajvara i opušaka preko sjajnih stranica koje prikazuju divan život. Kad listam te časopise vidim svoj nekadašnji život i uhvati me pomiješan osjećaš zahvalnosti i gorčine. Listam novine sa licima poličara koja su natekla od jakih pića, tableta i hrane koju jedu na račun građana i subine ljudi poput moje ali šutim. Ja više ne postojim. Moj glas je glas gladnih usta a takva usta samo treba najesti i poslati ondje odakle su došla ali nikako da ljudi shvate da sam ja došao sa istog mjesta odakle dolaze svi ljudi-Iz života. Svi smo došli iz različitih života i svi dijelimo ljudski život. Ljudi ne shvaćaju da sam ja nekad imao pravi život. Pravi život u kojem sam držao dijetu da smršam, birao hranu iz jelovnika koju su donosili ljubani konobari, pio skupa vina i komentirao godinu berbe, kiselost i suhoću uz skupe i masne sireve. Nekad sam ja živio kao svi vi i nije moja baraka došla uz mene kad sam se rodio ona je došla dok sam živio.
Ali kad sve to poželim negdje reći ili nekome objasniti ispred mene se opet stvori zid. Zid šutnje i bespomoćnosti. Šta vrijede riječi iz gladnih usta? Ništa. Moja usta više nisu usta pametnog intelektualca i profesora jer su gladna. Meni treba nasuti jednom dnevno razvodnjenu čorbu, tijesto u masnoći i dati mi jedan hljeb da ponesem u svoju straćaru i da ne pravim galamu. Nisam ja naši političari koji imaju velike podbratke, napuhane obraze i okrugle stomaka i koji pričaju bajke narodu. Ja imam samo svoju sudbinu koju sakrijem i progutam kao svoj besplatni hljeb koji dobri ljudi daju u javnu kuhinju gdje idem jednom dnevno. U toj kuhinji sam proveo mnogo dana. Nisam našao posao, nisam se znao snaći, bio sam prevelik gospodin da kao profesor utovaram i istovaram nekome kutije ili da radim na građevini pa sam pristao na obrok javne kuhinje vjerujući da će biti privremeno a sad sam starac kojem to vrijeme nikad nije prošlo. Zauvijek sam ostao u redu za hranu čekajući mrvice koje daju dobri ljudi. Ne progovaram i ne komentiram ništa. Šutim. Nemam ime i prezime. Nitko ne zna tko sam a na ulicama se više nikad ne šećem jer su moje stvari odavno postale prašnjave, iscjepane i trošne. Bolje je da me ne vidi sav taj blistavi i sređeni svijet. Ja se sklonim sa ceste u prolaze, u mračne uličice daleko od svijeta i tim stazama dođem do svoje barake, pojedem pola hljeba naveče a pola ujutro i zalijem sa vodom kako mi je rekla jedna dobra žena u redu za hranu a onda odem do kuhinje i pojedem dva tanjira onoga što naprave i sit sam cijeli dan. Ponekad nađem neku kesu na kontenjeru zakačenu i obradujem se kolačićima, pici ili pecivima sa sirom. Nekad nađem i komade koje su drugi grizli pa samo ubacili u kesu ali ja to slatko pojedem, ne gadi mi se ništa. Ništa ne osjećam. Nema me. Nitko svakako ne zna i ne vidi a kad me vide okrenu glavu. Ljudi tako lijepo puste mene na miru. Ljudi su zaista velikodušni kad prepuštaju patnju onima koji se pate. Ljudi se samo sklone, spuste pogled i okrenu glavu od mene a nekad su me pozdravljali na ulicama i smiješili se, pitali su me kako sam, šta radim i kako napreduje nova izložba slika…Bilo im je stalo ali vidim da sam i tu pogriješio. Ljudima je bilo stalo do moje ličnosti a ne do mene. Ja sam i dalje isti čovjek ali nemam onu ličnost, pojavu i moć koju mi je nekadašnji život davao i velikodušno pružao. Kako da netko upita čovjeka u redu za hranu-Kako ste danas? Šta radite? Slikate li nešto novo? Idete li u Italiju za odmor? Jeste li to kupili novi kaput? Gdje ste nabavili taj predivan miris? Kad ste bili na putovanju? Ta pitanja nisu normalna kad stojite i čekate besplatan obrok i zato nitko ne priča sa mnom i ja ne pričam s drugima i barem u ovom životu imam istinu. U ovom životu imam istinu u drugima i vidim je jasno kao nikada prije u očima drugih ljudi i svojim vlastitim. U meni ljudi vide sebe i svoju sudbinu i zato okrenu glavu, ne misle na to, njima se ne dešava. Moja sudbina nije sudbina njihove djece, prijatelja ili njih samih i zato brzo okrenu glavu, zaustave misli i promijene temu. Ja izblijedim kao maglovita slika pored kontenjera u ofucanom kaputu ili kao bezimeno lice na reportažama o javnim kuhinjama. Ne postojim. Nisam dio društva. Nitko od nas nije. To je javna tajna svake javne kuhinje. Mi nismo nikad bili normalni, sretni i obični ljudi. Mi smo oduvijek u javnoj kuhinji kao likovi iz nekih serija i nemamo prošlost ni budućnost ne brinite se ne može se to nikad vama desiti, promijenite kanal, ugasite televizor, popijte čašu pića i lezite malo, opustite se…Neće se nikad vama desiti i ne može. Javna kuhinja je za neke druge ljude i u nekoj drugoj zemlji a to nikad nećete biti vi i nikad neće biti vaša zemlja. Izgovorite to sebi i u sebi ali zapamtite samo jedno-Isto su mislili ljudi poput vas koji su u redu za sljedeći besplatni obrok javne kuhinje u vašem gradu. Lijepo spavajte i prijatno…