Moj Halide…
Najteže je danas živ biti.
Em živ, em još čuješ, em vidiš i još razumiješ.
Teško breme malog čovjeka.
Vele živ insan sve izdevera. Pa ja… kako drugačije će insan deverati neg živ. Tu i jeste muka običnog čovjeka. Kad umreš haman se i razrahatiš.
Težak vakat se uselio. Ko crna zemlja dušu pritis'o. Ne da ni disati, već ko riba na škrge dahćemo.
Sve ovo se dešava moj Halide. Vidiš li ti da smo haman svi živi sahranjeni.
Ovo ovdje nisam ja.
Ovo nisu moja djela.
Ovo što govorim ne želim da čujem.
A ovo što čujem ne želim govoriti.
Nest'o insan Halide. Nest'o. Trag mu se izgubio. Ni po snijegu mu se više stope ne vide. Možeš cijeli dunjaluk preći i svijećom tražiti al slabo insana ćeš naći. Nisu mrtvi. Živi su, moj Halide. I čuju moj Halide. I vide. I još uvjek razumiju al nema ih. Ne vide se.
Miševi su kolo poveli. Pa mjesta sa insanom zamijenili. I sad oni dunjalukom vladaju. A insan…insan živ u rupu pobjegao. Pobjegao da ne čuje i ne vidi. E moj Halide.
Nije biti živ samo ovaj zrak disati. Biti živ je i vrijediti. A ko danas vrijedi.
Vrijede miševi što nam na slamku krv sisaju. Što nam utrobe naizvrat izvrću. Što nas jedni na druge okreću. Što nam dušu truju i nad tim uživaju. Ne vidiš ti Halide kako nam se cere. Iz rupa svojih mračnih izašli. Svjetlo i oni dočekali.
A mi u mraku. U rupi. A živi. I čujemo. I vidimo.
Moj Halide nije ovo vakat za insana. Insan živi a ovo je borba. A kako se boriti? Čime moj Halide? Kad te niko nit vidi nit čuje. Moraš se derati. Moraš vikati i šakom od sto lupati. Moraš nogama vrata otvarati. Moraš biti isti kao oni. Još malo preko mrtvih gaziti. A zbog čega? Da bi živio?
Jel to život moj Halide? Jel to put kojim insan treba ići? Jel to način da ti se glas čuje? Da te neko primijeti? Nije moj Halide. Nije ovaj vakat za nas žive. Ne znamo mi po njihovom živjeti. Nikada nismo ni znali. A šta sad raditi?
Tim putem ne znamo koračati. Mi dobrotom smo zadojeni. Zajedništvu naučeni. Mi smo poštenjem sve što imamo stekli. Mi smo jedni drugima osmijeh darovali.
E neće moći mene živog da sahrane. Ja ću mrjeti kad moj vakat dođe. Neće oni gospodariti mojim snovima, mojim mislima…mojom dušom i sudbinom. Neće Halide ja ti kažem. Izlazim ja iz ove rupe u koju su pokušali nagurati i mene i meni slične. Izlazim za dana da mi jasno vide lice. Da im kažem da ne mogu slomit sve što sam godinama gradio. Zbog čega sam se smijao i radovao. Ne mogu Halide kad ti se kunem. A kunem ti se ovom prostom dušom seljačkom. Kunem se časti svog imena koji nosim vijekovima. Kunem se dunanjukom kojim još uvijek uzdignute glave i čista obraza hodam. Neće moći Halide jer miševima je mjesto u rupi a insanu na dunjaluku.
Ja sam živ i čujem i vidim i sve razumijem.
Izlazim moj Halide…